KADA se govori o procesu zbog kojeg su posljednjih nekoliko mjeseci dvije vodeće stranke u Hrvatskoj vodile bespoštedni rat, za njega se koristi izraz "predizborna kampanja", iako, kako stvari stoje, ima sve manje i manje razloga za njega koristi izraz "izbori". Ta riječ, naime, pretpostavlja da bi glasači, zaokružujući jednu od njih na listićima, trebali imati opciju birati dvije različite alternative, a to - sudeći na ideologiju, retoriku, program, pa i način vladanja - nije slučaj.

Takvi su izbori još manje izbori za glasače koji sebe vole gledati kao dio klasičnog političkog spektra, odnosno koristiti izraze kao "ljevica" i "desnica". Njih koristiti kada su u pitanju HDZ i SDP ima sve manje smisla. Doduše, može se reći da su hrvatski desničari po pitanju nekakve alternative na izborima malčice bolje stoje, jer, makar što se retorike tiče, HSP se još uvijek može opisati stranka neznatno desnije od HDZ-a, a u njihovim redovima sjedi i Ruža Tomašić, možda jedini primjer pravog, odnosno "normalnog" desnog političara u Hrvatskoj.

Hrvatskih ljevičara u onom pravom ideološkom smislu, međutim, nema u hrvatskom predstavničkom tijelu, i to već dugo vremena. Stoga je bilo svojevrsno osvježenje u emisiji "Nedjeljom u 2" vidjeti Vladimira Bebića, političara koji je tu ulogu svojevremeno igrao na, po nekima upitan, ali svakako živopisan način.

Bebića, međutim, već duže vremena nema na nacionalnoj sceni, a samim time i na HRT-u. Stoga je bilo razumljivo da će ponovno ukazanje "Bombardera s Kvarnera" biti veliki događaj, odnosno da je interes gledateljstva - osobito onog koje je svojevremeno na video-kazete snimala Bebićeve nastupe u Saboru - velik. Toga je bio svjestan i sam Stanković pa je tijekom cijele emisije uglavnom pustio samog Bebića da govori.

O tome koliko bi Bebićev nastup bio efektan, odnosno koliko će pomoći bloku "Udružene ljevice" s kojim će se nakon dvanaest dugih godina pokušati vratiti u Sabor, se može dugo raspravljati. Na trenutke je "Bombarder s Kvarnera" bio nekoherentan, proturječan i neuvjerljiv, pogotovo kada je pokušao objasniti svoj stav o tome kako Hrvatska, svemu usprkos ipak treba ići u Europsku Uniju.

No, s druge strane, u njegovom izlaganju je bilo i prilično britkih zapažanja o stanju na hrvatskoj političkoj sceni, i to onakvih kakva se rijetko čuju u rasprava na tu temu. Razlog je vjerojatno u tome što Bebić kao autsajder - a zlobnici bi koristili i neke druge izraze - osjeća više slobode da ukaže na neke stvari koje oni bliži današnjem hrvatskom medijskom i političkom establishmentu misle, ali se ne usude prozboriti.

Možda je od svih tih zapažanja najbolje bilo ono koje se ticalo sudbine SDP-a nakon Račanovog eventualnog odlaska iz politike, odnosno teza kako će i "nakon Račana biti Račan" isto kao što je svojevremeno i "nakon Tita bio Tito". Bebić to objašnjava time da je SDP-ov čelnik svoju stranku očistio od svih ljudi s vlastitim mišljenjem ili osobnošću te ih zamijenio bezličnim klonovima samog sebe. Kao poseban primjer je istakao Zorana Milanovića, za kojeg tvrdi da predstavlja svojevrsni klon Gordana Jandrokovića u HDZ-u, odnosno da svake večeri kad krene na spavanje ne zna je li u HDZ-u ili SDP-u.

Međutim, isto tako bi se moglo reći da je Bebić promašio kada je kao primjer Račanove kadrovske politike uzeo Milanovića, s obzirom da bi se karakter stranke pod njegovim vodstvom daleko bolje mogao ilustrirati kroz slučaj Dijane Čizmadije, SDP-ove saborske zastupnice koja će u povijest Hrvatske ući po tome što je predstavljala svoje birače tako što tijekom godina mandata u nije izustila ni jednu jedinu riječ.

S druge strane, ako je Bebić za vrijeme nastupa u Stankovićevom studiju ikoga uvjerio da treba ponovno u Sabor, to možda nije bilo zbog onoga što je govorio, koliko zbog jednog biografskog detalja spomenutog od strane voditelja.

Bebića je Stanković podsjetio na njegovo sudjelovanje u ratu, odnosno neugodnu dužnost prilikom koje je budući saborski zastupnik morao roditeljima i obitelji svojih suboraca priopćavati vijest o njihovoj pogibiji. U tom trenutku se Bebić zagrcnuo i pustio suzu te tako gledateljima pružio djelić nečega što gotovo nikada ne vide kod naših profesionalnih političara - iskrenost i ljudskost.

Taj mali, ali vrijedni trenutak je pokazao što, zapravo, nije u redu s hrvatskom politikom, odnosno koliko to ima malo veze s frazama kao što su prava, lažna ili oduzeta ljevica. Nakon ove emisije će barem neki gledatelji shvatiti koliko su političari, poput Bebića ili nekih njegovih desničarskih antipoda, koji talasaju i ne igraju po unaprijed napisanim pravilima, korisni za Hrvatsku.

A isto tako Sabor u kojem sjede stotine Bebića - ma što mislili o njegovoj politici - odjednom izgleda kao daleko suvislija institucija od Sabora u kojem sjedi jedna jedina Dijana Čizmadija.

Dragan Antulov

>>> Ostale komentare Indexovog novinara Dragana Antulova možete pročitati na njegovom službenom blogu draganantulov.bloger.hr.