Screenshot: hrt.hr

ZVONIMIRA BOBANA tijekom izgreda na utakmici između Dinama i Crvene Zvezde 13. svibnja 1990., od smrti spasila je tek prisebnost tadašnjeg Dinamova trenera Josipa Kužea, kazao je bivši policajac Refik Ahmetović komentirajući  za "Dnevni avaz" zbivanja na stadionu Maksimir prije 25 godina.

> Vaš doživljaj 13.5.: Od "Lijepo vrijeme hrvatskog jedinstva" do "Samo bolesni Balkanci slave navijačku šoru"

> Vučić se prisjetio dana kada se tukao s Boysima na Maksimiru: Bilo je to očekivano, osjećala se mržnja

> Goce Jurić nakon 13. svibnja morao se vratiti u Beograd: "Jezovito, uništavala me spoznaja da sam na drugoj strani"

> Zašto nam je potrebna priča da je 13. 5. 1990. "počeo rat"?

Iako je ranije isticao kako je odbio uporabiti oružje kada ga je Boban zaskočio i nogama ga udario u tijelo, Ahmetović sada kaže kako bi ipak pucao da je Dinamov nogometaš još jednom to pokušao učiniti.

"Da je drugi put krenuo ka meni, pucao bih i vjerojatno bi ga ubio", kazao je Ahmetović.

Taj bivši djelatnik zagrebačke policijske postaje Dubrava sada kao umirovljenik živi u mjestu Ilijaš, dvadesetak kilometara od Sarajeva.

Ahmetović se i sada jasno sjeća događaja koji je obilježio njegov život, ali i cijelu bivšu državu te ističe kako je policija na Maksimiru, pa tako i on, imala ovlasti uporabiti vatreno oružje pa je i Boban stoga mogao biti ustrijeljen da ga trener Kuže nije odvukao u svlačionicu.

Ahmetović opisuje kako je Boban bio taj koji je s terena pozivao navijače Dinama da zajedno krenu u napad na tribinu na kojoj su se nalazili navijači beogradske momčadi.

"Pokušao sam otjerati Bobana u svlačionicu. Krenuo sam prema njemu no on je bio brži, želio se tući sa mnom. Udario sam ga palicom po preponi. On se odmaknuo od mene i pokušao me udariti po rebrima. U tom trenutku moj kolega udario je njega palicom po laktu. Tada je Boban udario mene po ruci, ispala mi je kaciga i ja sam krenuo da je podignem s travnjaka. Kada sam se sagnuo vidio sam Bobana u zraku sastavljenih koljena. Udario me nogama po ramenu i ogurnuo rukama. Kolege su mi govorile da pucam u njega, no nisam želio jer nisam bio teže ozlijeđen", Ahmetovićev je opis dramatičnih zbivanja na stadionu.

Ahmetović 13. svibnja 1990. zapravo imao slobodan dan no iznada je pozvan javiti se na posao zbog procjene da je utakmica na Maksimiru rizična te potrebe za dodatnim mjerama sigurnosti.

Ahmetović sada kaže kako je jasno da je sve ono što se tada zbilo pripremljeno i organizirano puno ranije.

Potvrdio je kako se s Bobanom vidio nekoliko dana nakon te neodigrane utakmice te da među njima nije bilo ružnih riječi.

"I on i ja imali smo sreće što smo živi. Volio bih ga ponovo vidjeti, sjesti negdje i popričati", kazao je Ahmetović.