U PETAK, u 20:45, Hrvatska otvara Svjetsko prvenstvo u rukometu utakmicom protiv Saudijske Arabije koju vodi naš zlatni olimpijac iz Atlante Neno Kljaić.

 

Može se pretpostaviti da Hrvatska protiv egzotičnog protivnika neće imati previše problema, ali oprez je nužan. Prije 14 godina, kad smo u Portugalu osvojili zlato, nakon šoka i poraza protiv Argentine, baš su Saudijci u drugom kolu bili na rubu senzacije da nas pobijede. Srećom, u drugom poluvremenu, na golu se razigrao Vlado Šola koji je "uništio" njihova krila i Hrvatska je tom pobjedom otvorila put prema zlatu.

 

Saudijska Arabija, Čile i Bjelorusija ne bi trebale biti prevelike prepreke u grupnoj fazi SP-a, dok su Mađari, a ponajprije europski prvaci Nijemci, nešto drugačija priča. Od Mađara smo objektivno bolji, a s Nijemcima bismo se trebali ''potući'' za prvo mjesto u grupi.

 

Međutim, jedno su prognoze, a drugo je stvarnost. Hrvatska je u Francusku otputovala s nikad mlađim i neiskusnijim timom. Na Babićevu popisu čak su četvorica igrača koji nikad nisu zaigrali za reprezentaciju na velikim natjecanjima. To su Josip Pavletić (Nexe), Lovro Mihić (Wisla Plock), Lovro Jotić (PPD Zagreb) i Tin Kontrec (PPD Zagreb).

 

Ova četiri mladića budućnost su hrvatskog rukometa, to nije sporno. Od njih očekujemo velike uspjehe u vremenima koja dolaze, no postavlja se pitanje koliko drastično pomlađivanje reprezentacije uoči SP-a ima smisla i što ti klinci mogu napraviti u dvobojima s nekim prekaljenim igračima.

 

O tome i o još nekim problemima s kojim se hrvatski, ali i svjetski rukomet muči razgovarali smo s Abasom Arslanagićem, zlatnim olimpijcem iz Munchena 1972., bivšim hrvatskim izbornikom i jednim od najvećih rukometnih golmana svih vremena. Ili, ako je vjerovati velikom Arpadu Šterbiku - najboljem ikad.

 

''Izbornik se odlučio radikalno pomladiti reprezentaciju i treba podržati te mladiće. Jasno mi je da je hrvatska javnost navikla na to da rukometna reprezentacija osvaja medalje, no ovaj put apelirao bih da budemo strpljivi. Nemojmo pred te klince stavljati teret neobjektivnih očekivanja. Sjajan rezultat bio bi da prođu grupu i dođu barem do četvrtfinala. Vjerujem da bi taj rezultat bio zamašnjak ovim talentiranim mladićima za ono što ih čeka u siječnju sljedeće godine – Europsko prvenstvo u Hrvatskoj. Za malog Jotića sam poziv izbornika velika je stvar. Tog dečka se sjećam kad sam ga prvi put vidio dok je u dresu Dubrave igrao protiv Zagreba. Fascinirao me. Kad je situacija već takva kakva je, kad su nas ozljede poharale i kad neki igrači nisu u formi, a tu bih prije svega pohvalio Čupića, jer je jedini priznao kako nije više pravi, onda je dobro da barem ti dječaci stječu iskustvo koje će im biti dragocjeno'', odmah na početku rekao nam je Arslanagić, pa je kao bivši vratar pohvalio jednu Babićevu odluku:

 

''Hvala Bogu da je Babić poveo sva tri vratara. Prije tri godine papagajski sam ponavljao da je Goluža pogriješio što nije zvao Ivića kao trećeg vratara na EP u Danskoj. U redu, možda ne bi puno branio, možda ne bi branio ništa, ali i s klupe je mogao puno naučiti. Za mene kažu neki da sam najbolji vratar svih vremena, a ja ću vam sad kazati da sam puno toga naučio samo sjedeći i gledajući. Uvjeravam vas, da je Ivić bio u Danskoj, pa i samo kao treći vratar, u Kataru bi branio puno bolje i sigurnije. Ozbiljna reprezentacija u svakom trenutku mora imati dva podjednako dobra vratara koji će po potrebi jedan drugoga mijenjati. A na trećemu je da uči i upija jer će on kasnije biti taj od kojeg će neki novi klinci učiti.''

 

 

''Stivi je provjerena klasa. U Poljskoj je briljirao, a čak je i na onom nesretnom turniru u Riju bio jedan od najboljih. Za njega se ne bojim. Kao ni za Ivića. Dok je bio u Zagrebu malo je lutao, no odlazak u Kielce bio je pun pogodak. Brani fantastično, a ima i od koga učiti. Kad uza se imate jednoga Szmala, to vam je kao da ste dobili na lotu. Što se tiče Pešića, sve je ok, ali malo me smeta što se zapustio. Ima nekoliko kilograma više no što bi trebao, ali smatram da je i on klasa.

 

Međutim, smatram da je Babić trebao razmisliti i o Mirku Aliloviću. Možda će to nekome biti čudno jer sam baš u razgovoru za Index prije godinu dana rekao da je njegov osnovni problem ćudljivo ponašanje. Nakon tog intervjua, negdje oko 23 sata, Mirko me nazvao i bio je užasno ljut. Napao me da otkud meni pravo da  tvrdim kako je asocijalan i slično. No nakon što smo razgovarali, smirio se i sam je uvidio da je u nekim stvarima griješio. Nikad neću zaboraviti kad sam jednom prilikom, uoči okupljanja reprezentacije, pitao gdje je Šego. S čuđenjem su me svi pogledali i rekli mi da on ne može nikako s Mirkom. Mirko je takav kakav je i takvog ga treba prihvatiti. Objasnio sam mu da sam bio jedan od rijetkih koji nisu podlegli histeriji i u cijeloj toj hajci bio sam na njegovoj strani. Mirko je dobar dečko, odličan golman, ali s njim se vrlo loše radilo. Šteta.''

 

 

"Zato što smo mi takvi. Radikalni smo u svemu. I ovo što kažete nije problem samo u rukometu. S tim se problemom nosi cjelokupan sport na ovim prostorima. Struka je pala u drugi plan, sve je više onih što misle da sve znaju i samo mudruju. Prodajemo klince kao da su stvari, a ne ljudi. Igrači se pretvaraju u potrošnu robu. Možda će netko kazati da prizivam neka prošla vremena, ali smatram da je u moje vrijeme sustav u sportu bio puno pošteniji. Igrači su do 28. godine igrali u domaćoj ligi koja je tada bila najjača na svijetu. Samim tim profitirala je i reprezentacija. Kad smo bili prvaci svijeta u Portugalu 2003., gotovo svi reprezentativci igrali su u Hrvatskoj. Tada smo imali tri strašna kluba – Zagreb, Metković i Split. Što imamo danas? Zagreb koji je svake godine sve lošiji i lošiji. Neka mi netko kaže zašto i pod kojim je uvjetima Obranović morao otići u Szeged. Kome je to bilo u interesu? Hrvatskom rukometu sigurno nije. 

 

S druge strane, ne mijenjamo samo igrače bez ikakva smisla i reda. Pogledajte kako nam prolaze treneri. Najbolji primjer neka bude Hajduk. Koliko je Hajduk samo ove sezone promijenio trenera? Tri, četiri? I tako svake godine. Žalosno je kad Torcida mijenja trenere. Babić može biti ovakav ili onakav, ali smeta me da je nad čovjekom izvršen linč nakon jednog lošeg rezultata. Na ovim prostorima treneri nemaju pravo na pogrešku. To je tako."

 

 

"Istina, Marić ne ide u Francusku, ali ne mislim da je to prevelik hendikep. Ne bih želio da me se krivo shvati, Marina znam još kao klinca i cijenim ga kao igrača, ali nije on još tolika klasa da moramo čupati kosu zato što ga nema. Musa se vratio, a čini mi se da je danas bolji nego ikad. Igra i obranu i napad, što je strašno važno. Također, imamo i Kontreca koji u svakom trenutku može u napadu biti jedna od opcija.

 

Lako je meni za pivote, brinu me bekovi. Sa srednjim je uvijek ista priča. Još od Balića imamo taj problem. Naši treneri nikako da shvate da mama i tata jednom u sto godina naprave jednog Ivana ili Domagoja. Ne razumijem zašto u 15 godina nismo uspjeli stvoriti alternativu što i kako kad Ivano ili Domagoj nisu u formi ili su ozlijeđeni.

 

Sjećam se SP-a u Njemačkoj 2007., kad smo u četvrtfinalu izgubili od Francuske. Tada smo igrali najljepši rukomet i samo jedan lošiji dan Ivana Balića koštao nas je sigurnog zlata. Zašto tada nije postojao plan B? Ista stvar je i danas. Duvnjak je čudesan igrač, ali nije Superman niti su treneri protivničkih momčadi bedasti. Znaju od koga prijeti najveća opasnost i kad se Domagoja zakoči, onda nastanu problemi. Ne znam zbog čega Karačić nije u momčadi? Cindrić je korektan igrač, mali Jotić to će biti u dogledno vrijeme, ali zasad smo tu gdje jesmo. Samo s Duvnjakom.

 

 

Domagoj danas, Ivano Balić i Veselin Vujović nekad, to su igrači s kojima treneri pobjeđuju ili gube. Takvi igrači nisu obični igrači kojima treneri trebaju nešto objasniti. Nikako. Njihov um je drugačiji. Njihova vizija igre ruši sve šablone i pravi trener takvog igrača mora prepoznati. Jer trenutak genijalnosti donosi medalje. Nekad će i takvi igrači pogriješiti. Pa što? Nekad će njihova pogreška izgubiti utakmicu. Pa što? Uvijek bih ključnu loptu dao jednom od takvih, nego negirao spoznaju da u momčadi imam čovjeka koji sam može slomiti protivnika. Ja sam s Vujovićem postao trener, a Červar je s Balićem."

 

 

"Apsolutno se slažem s vama, ali reći ću vam što me najviše živcira: činjenica da pola reprezentacija iz svjetskog vrha vode islandski treneri. Nevjerojatno. Ispada da jedino oni napreduju, a da svi ostali tapkaju u mraku. Pa onda ova nova pravila. Nemam ništa protiv promjena pravila koja će rukomet učiniti zanimljivijim. Međutim, ako je pravilo sedmog igrača ono koje će spasiti ovaj sport, onda nam jadna majka. Da su ta pravila bila u moje vrijeme, nazabijao bih se ja golova. Za Borac sam zabio 17 puta, za reprezentaciju jednom. Nevjerojatno je to da glavešine IHF-a ne vide da se rukomet pretvorio u vaterpolo. Neke sudačke odluke ne razumiju ni igrači i treneri, a kako će onda gledatelji.''