NA USKRS u Zagrebu malošto radi, pogotovo izvan centra grada. Danas oko jedan slastičarnica Maksimir u Maksimirskoj ulici blizu križanja s Jordanovcem bila je uredno otvorena. Slastičarnica Maksimir nikad nije imala osobito dobre kolače niti je koristila posebno kvalitetne sastojke.

To pouzdano znamo jer smo odrasli u njenom susjedstvu; u Maksimiru smo pojeli bezbroj kremšnita i šaumrolni, tone zimskih i ljetnih sladoleda i brda kesten pirea koji je bio i ostao prilično nedobar. Ali, slastičarnica Maksimir imala je i danas ima tri sjajne osobine. Prvo, vlasnici su katkad častili klince iz obližnje osnovne škole Vladimir Nazor kad nisu mogli skupiti dovoljno sitniša za kolače. Drugo, cijene su bile i ostale smiješno niske. I treće, slastičarnica Maksimir neprekidno radi.

Ona je otvorena 365 dana u godini dulje od pedeset godina. Slastičarnica Maksimir, dakle, vrijedno ispunjava potrebe svoje kvartovske zajednice dulje od pola stoljeća. Utoliko njeni vlasnici i osoblje zaista zaslužuju titulu udarnika slastičarskog rada. 

Tekst je, uz dozvolu, u cijelosti prenesen s portala Kult Plave Kamenice.