"PIŠI, riši, ali znaj, listove mi ne trgaj", stihovi su koji su se obično nalazili na početku spomenara u koji su se vlasnicima u vremenima daleko prije Facebooka i bloga upisivali njima najbliži, ali i dragi prijatelji, kolege i ljubavi.

 

Rječnik hrvatskog jezika spomenar definira kao đačku bilježnicu posebnog oblika i opreme koja se daje dragim kolegama da u nju upišu svoje ime uz popratni tekst radi očuvanja uspomene. Toj definiciji iz rječnika, smatra Mirjana Duran, autorica knjige "Spomenar i dnevnik" u kojoj istražuje tradiciju spontane kulture djece i mladih, treba dodati i: da se nešto nacrta/naslika i da nije samo đačka bilježnica.

 

 

"Spomenare u "papirnatom obliku" danas pišu djeca do najviše 4. razreda osnovne škole, ali njegovi sadržaji sele se u SMS poruke, blog i Facebook. Spomenari, kao i ostale tvorevine iz spontane kulture djece i mladih, zadovoljavaju potrebe koje su povezane s odrastanjem, razumijevanjem prošlosti i budućnosti, ljubavi, prijateljstva itd. Potrebe su ostale iste a mediji su se promijenili", kaže Duran za Hinu.

 

Dodaje i da se u blogovima i na Facebooku nailazi i na miješanje žanrova - stihove iz spomenara, pitanja iz leksikona, ljubavne priče koje se prenose s koljena na koljeno, "praznovjerice" za razonodu (koliko te voli, za koga ćeš se udati..), a slike i crteži zamjenjuju se elektronskim likovnim izražavanjem. "Pomalo se gubi intimnost za ove sadržaje, oni se dijele i s onima koje i ne poznaješ. No, potreba za ljubavlju, prijateljstvom ostaje ista", ističe Duran.

 

Napominje i da su spomenari iz ranijih razdoblja imali "veću ozbiljnost" od današnjih jer su krajem 19. stoljeća te do završetka Drugog svjetskog rata djevojčice i djevojke spomenare čuvale do udaje, pa se u njima mogu naći ozbiljne ljubavne izjave kao i više citata iz književnosti. Između pedesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća spomenari su većinom kružili među učenicima između petog i osmog razreda osnovne škole.

 

Spomenari, što su iz starijeg razdoblja, često su bili pisani krasopisom, a crteži rađeni u tušu, olovci, olovci u boji, temperi i akvarelu. Tako se u spomenaru Požežanke Zdenke Pavletić iz 1940. može vidjeti slika tadašnjeg gimnazijalca Matka Peića, kasnije književnika i slikara. Između 70-tih i 80-tih godina prošlog stoljeća počinje invazija flomastera, a u današnjim spomenarima papir je takve kvalitete da se na njemu ne može crtati.

 

Motivi "spomenarskih slikara" obično su: cvijeće, pejzaži i vedute, jedrilice na moru, ukrašena srca, lijepi ženski i smiješni muški likovi, junaci iz crtanih filmova, a Miki Maus je nacrtan već 1933. u spomenaru iz Slavonskog Broda. U spomenare su se djeci upisivali i odrasli pa je u spomenar tada jedanaestogodišnjoj Zorici pjesmu 1931. godine napisao i hrvatski pjesnik Dragutin M. Domjanić, koja je javnosti ostala nepoznata do objavljivanja u ovoj knjizi.

 

Za razliku od djevojčica, dječaci su rjeđe imali spomenare, ali je im je čar bila upisati se curama u spomenar te dobiti upis od prijatelja ili simpatije.

 

 

U svojoj kolekciji Zagrepčanin Igor Novaković ima više od 250 spomenara iz cijele Hrvatske i područja bivše Jugoslavije. Ideja o njihovu skupljanju javila mu se prije četiri godine kada je prilikom traženja starih ploča naišao na oglas u kojem se za desetak kuna prodaje spomenar iz 1910. godine.

 

Zainteresiralo ga je kako su i kakve poruke razmjenjivali naši bake i djedovi. "Kada sam ga prelistao, pročitao poruke u njemu, pjesmice, pogledao crteže i prešano cvijeće ostavljeno među stranicama osvojio me taj duh vremena u kojem prijateljstvo nije bilo površno. Danas se površno 'lajka' sve i svašta i tako se mjeri i prijateljstvo", kaže Novaković Hini. I dalje ih skuplja tražeći spomenare po zagrebačkim sajmovima na Hreliću i Britanskom trgu, raznim aukcijama. Pri tome je neke spomenare morao "dosta platiti", neke malo, a neke je dobio i na poklon.

 

Rijetko dobije spomenare samih vlasnika ili obiteljske spomenare, već ih većinom prodaju oni koji ih nađu prilikom "rješavanja" starih biblioteka ili čišćenja stanova kada se na sajmovima i oglasnicima nađu kao i svaka druga roba.

 

"Ljudi vole očistiti svoju prošlost i možda je to čišćenje i dobar lijek", smatra Novaković kojemu je vlastiti spomenar jedino dala Valentina iz Bjelovara, a koji je kao dobroj djevojčici i učenici posvetila njezina majka. Svoje spomenare ne želi držati u svojoj 'arhivi' već ih želi javno izložiti današnjoj djeci kako bi vidjela kako je izgledao "Facebook naših baka i djedova".

 

Tako je trenutno u zagrebačkoj Dječjoj knjižnici Marina Držića izložba "Spomenari - Facebook naših baka" u kojoj zainteresirani mogu vidjeti spomenare od 1880. do devedesetih godina prošlog stoljeća. Tako uz ostale mogu vidjeti spomenare iz Našica iz 1880., Riječanki Sofije Prica iz 1893., Pie iz 1895. te Majde Pabst iz 1906., Karlovčanki Dragice Barešić iz 1946. i Ankice Frkić iz 1913., Osječanke Dragice Stilinović iz 1914. te spomenar Ive Babeca iz Ravena koji seže iz 1919. godine.

 

Novaković poželjnom idejom drži digitaliziranje prikupljenih spomenara, jer su ti "stogodišnjaci" dosta osjetljivi na česta listanja i seljakanja.

 

 

Govoreći o temama koje se nalaze u spomenarima navodi da što su spomenari stariji teme su to ozbiljnije, pune savjeta i poruka, pogotovu roditelja, rođaka i profesora kojima su njihovi učenici dali da im se upišu za trajnu uspomenu. Pri tome su citati i poruke kroz vrijeme gotovo ostali isti, jedino su se kroz vrijeme minimalno mijenjali stihovi.

 

Poruke su ovisile i o vremenu spomenara jer su spomenari pisani za vrijeme Prvog svjetskog rata uglavnom sadržavali molitve i poruke za sreću, dok su poslije bile više zabavnije i šaljivije. Tako su spomenari sadržavali poruke i savjete o prijateljstvu, budućnosti, ljubavi, čuvanju nacionalnih osjećaja.

 

"Prijatelj ti svatko nije tko se na te slatko smije. Nego tko ti u nevolji pokazuje da te voli", "Nit oholost nit taština tvom žiću uzor budi. Krepost prva svih vrlina nek ti uvijek puni grudi", "Sadašnjost trpi, prošlost zaboravljaj, za budućnost se pripravljaj", "Što je zapravo ljubav...pijanstvo, a kad se probudimo....uspomene", "Hrvatica vjerna budi i hrvatsku riječ ljubi jer Hrvati to su ljudi. Budi sretna i zdrava ali ljubi domak svoj. I budi Hrvatica prava na diku i ponos svoj", neke su od poruka.

 

Spomenari su imali i tzv. "šaljivi list" u kojem su se upisivali i šaljivi stihovi najčešće upućeni vlasniku spomenara kao npr. "Kad te gledam iz profila ličiš mi na krokodila". Osim stihova i pisanih poruka spomenari su sadržavali i crteže, prava mala remek djela u tušu i olovci. Osim toga u njima se znaju naći prešano cvijeće, pramenovi kose te mali gobleni.

 

Spomenari su kroz razdoblja razlikovali i po vanjskim koricama - od kožnih, plišanih sa srebrnim kopčama, ukrašenih mesingom i raznim rezbarijama do, u modernije vrijeme, običnih tvrdih korica i plastike.

 

"U prošlosti su spomenari bili bogatije ukrašeni i ljudi su više držali do njih tako da su bili ukrašeni zlatovezom i mesinganim pločicama", ističe Novaković koji u svojoj kolekciji najviše spomenara ima iz Zagreba, Osijeka i Varaždina. Najstariji u njegovoj zbirci potječe iz 1839. godine, a najmlađi je iz 1990-tih godina U cilju promicanja, razvitka i unapređenja kulture i povijesne baštine Novaković je osnovao udrugu Random.