Afričko bure baruta: "Rezultat pokolja je izjednačen, svi samo čekaju produžetke"
U POSLJEDNJIH pet godina potpisnik ovih redaka proveo je ukupno nešto manje od 24 mjeseca smucajući se Latinskom Amerikom te Azijom, a netom što je odzvonila 2020. prvi put otisnuo se na afrički kontinent. Sljedeća tri mjeseca na Indexu ćete imati priliku čitati njegove putopise iz Tanzanije, Rwande, Ugande i Kenije pod zajedničkim imenom "Swahililand - za šaku šilinga".
>>> Otok fejkera na kom se bjelkinje otimaju za tamnopute nomade
>>> U gradu koji tjera strah u kosti ljudi se množe brže od bakterija
>>> Okružena bijedom, zlatna mladež živi u balončiću vrijednom stotine tisuća eura
>>> Dramatična situacija: "Više ne možemo vjerovati ni svojim najrođenijima"
Na pitanje što je to zbog čega su iznimno ponosni na svoju državu, većina Hrvata spomenut će kvalitetu pitke vode, Plitvička jezera, bogatu povijesnu baštinu te divno razvedenu obalu. Gotovo na identičan način razmišlja i većina Tanzanijaca, koji će s ponosom istaknuti tirkizne plaže Zanzibara, mitski Kilimanjaro te spektakularno divlji Serengeti. Nažalost ni jedni ni drugi ne shvaćaju da s prirodnim ljepotama svoje zemlje, kao ni s naprednim došljacima koji su se na njihovu teritoriju igrali civilizacije, nemaju nikakve veze. To jednostavno nisu stvari kojima se ima smisla ponositi. U njih nije uložen nikakav trud i ni najmanje ne otkrivaju trenutno stanje svijesti nacije. S druge strane, ono na što se može i mora biti ponosan su funkcionalni zdravstveni i mirovinski sustav, učinkovitost javne uprave, povezanost i sigurnost te briga za okoliš. U dvije riječi - kvaliteta života.
Sudar svjetova
Kao i obično, razliku između dvije stvarnosti najlakše je pojmiti na mjestu njihova sudara. U ovom slučaju graničnom prijelazu Rusumo na kojem se stotine kilometara izrovanih kaldrma zapadne Tanzanije, uz sveopću bijedu koja vrišti "zaboravljeni smo", već sljedećim korakom nastavljaju pravom afričkom bajkom. Glatki asfalt, živopisno obojene fasade te brižno uređene okućnice s tolikom količinom divljenja može gledati samo onaj koji se još do maločas vukao grobljem prevrnutih i zauvijek ostavljenih šlepera koji od Nyakasanze do rijeke Kagera šapuću priču o stravičnoj nebrizi vladajućih i životu koji se tamo tako nema pravo nazivati. Što je pritom važno za istaći, Tanzanija i Ruanda susjedi su koji dijele praktički isti komad afričkog tla i jednako dramatičnu stranicu kolonizacijske povijesti.
A Ruanda je danas u mnogočemu najprogresivnija afrička država. U posljednja dva desetljeća njena ekonomija doživjela je veći rast od gotovo svih zemalja svijeta, pogotovo nakon što je takozvanim "Single Window" konceptom (dozvole za ulaganje ne čekaju se više od 24 sata) postala investicijska meka. BDP je danas iznosi deset milijardi dolara, što je čak četiri puta više no 2005. Stopa siromaštva pritom je pala sa 60 na 39 posto, a stopa nepismenosti s 50 na svega 25 posto. Istovremeno Ruanda se pretvara u vodeću turističku destinaciju ovog dijela Afrike s prihodima koji se penju preko 1,5 milijardi dolara te čine dvadeset posto udjela u gospodarstvu. Glavni grad Kigali jedan od najčišćih, najljepših i najsigurnijih gradova kontinenta, a konačnim dokazom veličanstvenog trijumfa smatra se lansiranje u orbitu prvog komunikacijskog satelita u veljači 2019.
Da bi se stvorila uspješna država ne treba izmisliti točak
Zašto je to tako značajno? Zato što će se pružanjem jednakih digitalnih mogućnosti jaz između gradskih i ruralnih predjela lako i brzo premostiti. Nema tu mudrosti. Da bi se stvorila uspješna država, ne treba "izmisliti točak", već koristiti iskustva drugih. Ako imate državni aparat koji funkcionira bez nepotizma, mita i korupcije, brzu internet uslugu diljem zemlje i omladinu koja govori engleski jezik, ako osigurate jednostavne procedure investiranja i napravite moderni aerodrom, onda ćete dobiti efikasnu državu koja će bez iznimke na dnevnoj bazi privlačiti bogate strane kompanije. A kad se privreda tako nezaustavljivo razvija, a stanovništvo svakim danom uživa u neviđenoj zdravstvenoj skrbi (za afričke standarde), priče kako vizionarski predsjednik Paul Kagame stvara afrički Singapur, i ne čine se tako pretjeranima, pogotovo što ovaj, kao i Lee Kuan Yew svojedobno, vlada željeznim stiskom, a sveopće blagostanje najčešće pretpostavlja vlastitoj koristi.
Koliko je Ruanda u pojedinim stvarima ispred Afrike pa i dobrog dijela svijeta možda najbolje ocrtava projekt kompanije Zipline Muhanga. O čemu se u tu radi? U zadnji par godina bilo je puno govora o tome kako će se dostavne službe u skoroj budućnosti služiti dronovima, a jedna od onih koja bi ih među prvima trebala staviti u opticaj svojim golemim distribucijskim centrima je Amazon. Malo ljudi zna, ali u ovoj afričkoj državici to je stvarnost već godinama. Najbolje od svega, koristi se u daleko humanije svrhe. Nezamislivo zvuči podatak kako se više od dvije milijarde ljudi na zemaljskog kugli nalazi u nasušnoj potrebi za cjepivima i zalihama krvi, čija dostava često stiže prekasno isključivo zbog očajne ili nepostojeće prometne infrastrukture. Znajući da su život ili smrt često pitanje sata, Zipline to pokušava promijeniti tako što je još 2017. u pogon pustio desetke bespilotnih letjelica koje ruralnim dijelovima Ruande po hitnom postupku dostavljaju potrebito.
"Podijeli, zavadi, zavladaj"
A sad slijedi ono čuveno pitanje, zašto je to tako. Za one koji ne znaju, odgovor je prilično neočekivan - genocid. No krenimo redom, rekao bi Ilko Čimić. Za shvatiti što se sredinom devedesetih dogodilo u Ruandi valja se vratiti još u 14. stoljeće netom nakon što su Tutsi pristigli iz Etiopije pa asimiliravši se među domicilne Hutue, postepeno nametnuli svoju vlast. Potom treba skoknuti u kolonijalno razdoblje, kada je Ruanda prvo od 1899. do 1915. bila dio tzv. Njemačke Istočne Afrike, a potom, po završetku Prvog svjetskog rata, dio umjetne tvorevine "Ruanda-Urundi" kojom je sve do neovisnosti 1962. godine upravljala Belgija. Nažalost, nijedna od ove dvije kolonijalne sile nije prezala ni pred čim kako bi podijelila društvo iako među etničkim skupinama, uslijed više stoljeća suživota, gotovo da i nije bilo nikakve razlike. Dijelili su i jezik i religiju i kulturu.
Mehanizam "podijeli, zavadi, zavladaj" pokrenut je tako što je jedino Tutsijima dana mogućnosti obrazovanja i zapošljavanja u administraciji, a intenziviran tako što su Tutsiji s vremenom postavljeni za posrednike u politici prisilnog rada Hutua. Kako to često biva, jednom kad je nestalo ultimativnog centra moći, počeo je kaos. Tako je bilo u Escobarovom Medellinu, ali i Titovoj Jugoslaviji. Proglašenje neovisnosti u srpnju 1962. predstavljalo je startni pucanj za etničke sukobe. U narednim godinama odnijeli su živote nekoliko tisuća Tutsija, dok je njih 150 tisuća protjerano je u izgnanstvo. Nakon što su više od 60 godina bili potlačeni, Hutui koji su činili 85 posto populacije, na sve su načine pokušavali nametnuti svoje strukture upravljanja, a nakon cijelog desetljeća sukoba, 1973. to napokon i uspijevaju, kad vlast preuzima general Habyarima.
Najveći dio genocida odradili su obični građani
Sredinom osamdesetih izbjegli Tutsiji u susjednoj Ugandi formirat će Ruandski patriotski front (RPF) koji će 1990. prijeći granicu i zauzeti sjever Ruande. Time započinje pravi građanski rat, čije je primirje postignuto tek pod pritiskom i nadzorom UN-a 1992., uz dogovor o podjeli vlasti na temelju etničkih principa. Mir nije trajao dugo, a kao pravo afričko bure baruta, samo se čekala nova iskra. Ona se dogodila 6. travnja 1994. godine kada se srušio Habyarimanov zrakoplov. Okolnosti pada nikad nisu utvrđene, a unatoč indicijama da su to napravili upravo oni kako bi dobili povod za odmazdu, Hutu ekstremisti smjesta su optužili Tutsije te sustavnom propagandom mržnje preko tzv. Slobodnog radija tisuću brežuljaka dali zeleno svjetlo jednom od najstrašnijih masakra u modernoj povijesti. Kako su se do tada već oboružali s preko 500 tisuća kineskih mačeta, čime je Ruanda postala treći najveći uvoznik oružja u Africi, pokolj je mogao i službeno početi.
Paravojne formacije Interhamwe i Impuzamugambi možda su i započele sami pokolj, ali, što je prilično bizarno, na koncu su većinu ubojstava učinili obični građani. Isprva su samo prokazivali prijatelje i susjede, a jednom kad su se na radiju počela čitati imena onih koji trebaju biti likvidirani, i navukli maske krvnika. Pomažući si enormnim količinama vina od banane, uz bizarnu krilaticu "ubiti Tutsija znači živjeti", susjedi su klali susjede, rođaci rođake, a muževi žene. Onaj tko nije sudjelovao smaknut je kao izdajica. Pritom su učinjena brojna silovanja što je rezultiralo širenjem HIV-a te stvaranjem humanitarne katastrofe koja je u svega tri mjeseca potpuno opustošila zemlju. Tijekom stotinu dana ludila ubijeno je više od milijun ljudi, većinom iz redova "žohara" Tutsija koji su se kao Židovi u Drugom svjetskom ratu na sve načine pokušavali skriti. Ova surova priča ovjekovječena je Hotelom Rwanda, filmom koji je u fokus stavio legendarnog Paula Rusesabaginu, menadžera koji je spasio na tisuće Tutsija.
Idila kojoj ne valja grebati površinu
Genocid je okončan tek u srpnju 1994., i to nakon što je RPF aktualnog predsjednika Kagame, uz veliku pomoć ugandskih vlasti, napokon slomio otpor Hutua. Indikativan je podatak da je mirovna misija Ujedinjenih naroda u Ruandi bila prisutna još od listopada 1993., međutim njihova reakcija nije se puno razlikovala od one u Srebrenici godinu dana poslije. U travnju 1994. netom uoči krvoprolića, vijeće Sigurnosti UN-a odlučilo je smanjiti broj vojnika s 2500 na svega 250 i tako na određeni način rukom presjeći imaginarni prostor među zaraćenim stranama. Kao i mnogo puta ranije, na koncu im nije preostalo ništa drugo no uspostaviti Međunarodni sud za zločine sa sjedištem u Arushi na kojem je ukupno osuđeno 29 osoba, između ostalog i katolički svećenik Athanase Seromba koji je dobio doživotnu zatvorsku kaznu zbog toga što je prvo naredio da se s bagerima sruši crkva prepuna Tutsija, a potom pozvao vojsku da mačetama i pištoljima ubije preživjele.
Kako četvrt stoljeća poslije izgleda suživot Hutua i Tutsija, pitate se? "Idilično, ali samo dok ne zagrebeš površinu", reći će Kiiza koji radi pri UN-u. "Javno izražavanje netrpeljivosti ne postoji, ali dvije etničke skupine i dalje će se u pijanstvu nazivati pogrdnim imenima i što je najvažnije - neće se miješati kao nekada jer žive u velikom strahu. Kakvom? Hutui od osvete, a Tutsi od novog pokolja, jednom kad aktualnom predsjedniku istekne posljednji mandat. O genocidu se smije pričati, ali ne i o onom koji je uslijedio po dolasku Kagame." Navodno je u zadnjih 25 godina, na ovaj ili onaj način, ubio i više od milijun Hutua, baš kao da je krug zvjerstava htio zatvoriti s podjednakim brojem mrtvih. "Iako to nitko neće reći naglas, među pučanstvom vlada uvjerenje da je pitanje vremena kada će doći do novog vala nasilja. U Africi zadovoljštinu predstavlja samo apsolutna pobjeda, smrt drugog, a kako je jedan novinar lijepo primijetio: "Rezultat pokolja je izjednačen i svi samo čekaju produžetke."
"Rezultat pokolja je izjednačen i svi samo čekaju produžetke."
"U međuvremenu pišu se najblistavije stranice državne povijesti. Uz već spomenuti ekonomski napredak, Ruanda u postotku ima najveći broj parlamentarnih zastupnica, čime predstavlja "feminističku" silu globusa (smatra se kako žene ne bi nikad započele novi rat). Kagama je pritom do temelja očistio državu od smeća (svake subote ljudi izlaze na ulice skupljati otpatke, ponekad i on sam) dodatno je "civiliziravši" tako što je građanima uskratio omiljeni hobi - hodanje bez cipela. Naravno, sasvim je drugo pitanje kako je u tome uspio i je li to nakon svega uopće i bitno. Klasika! Policiju i vojsku naoružao je do zuba. Protivnici su nestali, a novinari završili u zatvoru. Poslušnicima je dao bogatstvo, a sirotinji represiju i informativnu blokadu. Neosporna je činjenica da ljudska prava ne zauzimaju visoko mjesto na njegovoj listi vrijednosti, ali to Kagama nikada i nije ni krio. Njegova glavna briga je sprječavanje rasplamsavanja nasilja i to po svaku cijenu."
Ova Kiizina tvrdnja možda će vam zazvučati kao floskula, ali samo dok ne zakoračite hodnicima Muzeja genocida - žestokog podsjetnika kako lako i brzo sve može otići dovraga. Kao što ste mogli i primijetiti, priča Ruande uvelike je nalik onoj Bosne i Hercegovine, gdje su se doslovce preko noći stali klati dugogodišnji prijatelji i susjedi, a posebice zbog toga što baš kao i u bivšoj državi, na koncu nije došlo do toliko potrebne katarze. Sve je vješto gurnuto pod tepih, šutnja predstavlja zlato, dok netrpeljivost konstantno vrije pod površinom. Dok se vučem od jedne do druge uznemirujuće prostorije, pomisao o novom sukobu u Ruandi stvara mi jezu. Svačeg sam se naslušao na putovanjima, od građanskih ratova u Srednjoj i Južnoj Americi do pokolja Crvenih kmera u Kambodži i američkog masakra bijelim fosforom u Vijetnamu, no rijetko se što može mjeriti s dječjim odjelom Muzeja genocida u Kigaliju.
Odvratno intenzivni Muzej genocida
Dokazano je da ljudi ne se osjećaju emocionalnu povezanost s crno-bijelim slikama iz Drugog svjetskog rata jer im prizori nisu bliski pa ga automatski smještaju u neko davno vrijeme. Slike u boji upečatljivije su, što su Vijetnamci vješto iskoristili u svom Muzeju u Ho Chi Minhu, no ono što Ruanđani napravili dvije je razine više. Gotovo svakom djetetu koje je ubijeno, a bilo ih je na desetke tisuća, dali su ime i prezime. Nadalje, na pločici podno njihove slike stajalo je njihovo najdraže jelo i piće, kakvog su karaktera te zbog čega su bili omiljeni u školi. Ne samo da su im dali identitet, već su im na neki način udahnuli i sam život, a sve to samo da bi posljednjom stavkom na pločici posjetitelja potpuno dotukli. Tamo je stajao način na koji su ubijeni. Koliko su neki od postupaka potresni, najbolje govori da na izlazu stoje dva psihijatra koja nude konzultacije.
Ma koliko god s njima pričao, jednom kad se čovjek opet nađe na ulicama Kigalija, nikako mu ne uspijeva okrenuti stranicu. Treba najmanje nekoliko dana da sve lijepo što danas Ruanda predstavlja prekrije ono ružno, a on skupi dovoljno snage da prihvati serviranu laž kako je možda i trebala jedna takva golema žrtva da Afrika napokon dobije uzor kako krenuti naprijed. Doduše, teško je reći na koji način, s obzirom na to da se genocid ne može predstavljati putem za uspjeh. Pritom se naravno krije kako je veliki faktor u njenu preobražaju igrao interes vodećih svjetskih sila koje su nasušno tražile primjer napretka jedne afričke zemlje kako bi lakše opravdavali buduće intervencije, uvijek krivih pobuda. Pa se tako, dok se imidž Ruande iz godinu u godinu pažljivo licka, susjedni Kongo i Burundi desetljećima guše u krvavim pohodima.
Afrička Bosna ili novi Singapur
Interesantno, usporedba s Bosnom i Hercegovinom ne prestaje samo s povijesnim dimenzijom. Izreka "kad bi netko ispeglao Bosnu, površinom bi bila veća od Europe" gotovo da vrijedi i za Ruandu jer se na njenom teritoriju može pronaći jedva deset kilometara ravnog terena. Nazivaju je zemljom tisuću brežuljaka, a vožnja od istoka k zapadu nalikuje kakvoj Andersonovoj bajci. Vijugave se ceste poput kakvih sivih zmija unedogled provlače zelenim brdima čijim padinama dominiraju šume banana i deseci tisuća krava. Ruanda je uistinu prekrasna zemlja, posebno dio oko jezera Kivu. Deseci otočića tamo formiraju divnu zelenu lagunu i da se kojim slučajem probudite tu, prvo što bi pomislili je da se nalazite u Švicarskoj. Posebno ako biste još za doručkom posjetili obližnji "milk bar". Da mi je prije par godina netko rekao da ću najbolje mlijeko i jedan od najboljih sireva u životu probati u Africi, zasigurno bi mu odgovorio da je lud.
I dok unatoč sjajnom progresu dobar dio ruralnih zajednica i dalje živi u siromaštvu te nema pristup asfaltiranim cestama, Kigali je njihova blještava suprotnosti. Ne samo što je čist, siguran i sjajno povezan, već je za prosječnog Europljanina prilično jeftin, a pritom ima bezbroj sadržaja - od Cineplexa, koncertnih i kazališnih dvorana do umjetničkih galerija. Vrhunac toliko spominjanog preobražaja za mene predstavljalo Grad finale Miss Rwanda 2020 kojem sam imao sreće prisustvovati. Nešto tako grandiozno i luksuzno bilo je apsolutno nesvojstveno Africi koju sam do tada upoznao, no ono što me ugodno iznenadilo bila je svijest tih ljepotica koje najčešće vrlo dobro reflektiraju svijest cjelokupne nacije. A ona je, zbog svega što su prošli, ipak na jednoj većoj razini. Ruanđani nisu ni izbliza očajni i naporni kao njihovi susjedi, a držim da je razlog ponos onim što su postigli, pri čemu su, za razliku od ostatka Afrike, uspješno savladali lekciju kako ključ promjene uvijek leži u nama samima.