• Anora 5
• Brutalist 3
• Emilia Pérez 2
• Zlica 2
• Konklava 1

TAKO glasi ovogodišnja podjela Oscara među glavnim konkurentima. Ne čini se posebno dramatično, no zapravo priča ovogodišnje dodjele Oscara nije ni izbliza tako neuzbudljiva kako vam se možda čini. Uvod u Oscare činio je katastrofalni požar u Los Angelesu zbog kojeg se Oscari zamalo nisu ni održali, a zatim i samoranjavanje filma koji je u tom trenutku bio prvi favorit, Emilije Pérez.

Ovaj je zbog nezgodnih uvreda glavne glumice, inače i same transrodne osobe, na račun raznih rasnih, vjerskih i seksualnih zajednica, sam sebe eliminirao iz ozbiljne konkurencije i otvorio Anori put prema pobjedi.

Dva tipična ishoda

Dva su tipična ishoda dodjele Oscara, nekih godina dogodi se ravnomjerna podjela između 2-3 filma, dok drugih pobjednik uzme sve ili barem skoro sve.

Iako Anora nije uzela 10 Oscara, ove godine ipak se dogodio ovaj potonji scenarij, u kojemu je film Seana Bakera izdominirao u gotovo svim najvažnijim kategorijama (najbolji film, režija, originalni scenarij, glavna glumica i montaža) te osvojio pet Oscara od šest nominacija.

Nedostajala je tek pobjeda u kategoriji najboljeg glavnog glumca da postane četvrti film u povijesti koji je dobio Oscara u svih šest najvažnijih kategorija, no još neko vrijeme jedini kojima je to uspjelo ostat će Dogodilo se jedne noći (1934.), Let iznad kukavičjeg gnijezda (1975.) i Kad jaganjci utihnu (1991.).

Fenomen koji već nekoliko godina pratimo, rast utjecaja nezavisnog filma, kao i filmova nastalih izvan Amerike, ove je godine dosegao vrhunac. Upravo je fascinantno koliko su se Oscari u posljednja dva-tri desetljeća promijenili, a veliki studijski filmovi postali posve nekonkurentni. Ove godine nisu uspjeli dobiti čak ni Oscara za dugometražni crtić pa su im preostale tek mrvice s oskarovske trpeze, kao što su kipići za zvuk i specijalne efekte.

Za ilustraciju sam provjerio listu nominiranih u godini kada je nedavno preminuli Gene Hackman primio svog drugog Oscara, bilo je to 1993. za ulogu sadističkog šerifa u vesternu Nepomirljivi.

Te su godine uz Nepomirljive nominirani još Miris žene, Nekoliko dobrih ljudi, Howards End i Plačljiva igra, dakle dominantno filmovi velikih studija, kojima je tradicionalno kao svojevrsni touch of class pridodan i jedan britanski (Plačljiva igra) te jedan američko-britanski (Howards End), ali svi više ili manje uspješni na kinoblagajnama.

Među nominiranima u kategoriji najboljeg filma ove su godine jedini pravi studijski filmovi bili Zlica, Dina: Drugi dio i Bob Dylan: Potpuni neznanac, koji su zajedno osvojili svega 4 Oscara, za kostim, scenografiju, zvuk i vizualne efekte.

Apsurdne posljedice promjena

Biračko se tijelo, nakon brojnih pritisaka zbog previše bijelih i muških članova, posljednjih godina ipak bitno pomladilo, u Američku filmsku akademiju primljen je značajan broj žena i autora izvan Amerike, što je dovelo do odluka koje su prije desetak godina bile nezamislive, primjerice pobjeda Parazita ili Anore, dok je mnogo manje kompromiserskih odluka, pobjednika na račun stare slave ili na račun aktualnosti.

Baš zato se moglo dogoditi da je Oscar izmakao favoriziranoj Demi Moore ili super aktualnoj Konklavi te da je umjesto toga otišao kamo je i trebao otići, Mikey Madison i Anori.

Ipak, to je dovelo i do nekih apsurdnih posljedica. Naime, voditelj Conan O’Brien rekao je sinoć da prijenos dodjele gleda više od milijardu ljudi, no, ako je to točno, nije teško izračunati da je velikog ovogodišnjeg pobjednika, Anoru, u kinima vidjelo manje od 1% ovog globalnog auditorija. 

Ovaj mikrobudžetni film, snimljen za svega 6 milijuna dolara, u kinima je do sada ostvario prihod od oko 40 milijuna dolara, što znači da ga je vidjelo manje od deset milijuna gledatelja. Nije stoga čudno da auditorij svečanosti dodjele Oscara baš i ne grize nokte oko toga tko će pobijediti, a tko izgubiti, jer ni većina Anorinih konkurenata ne stoji mnogo bolje na top listama gledanosti.

Kad pogledamo pobjednike prema kategorijama, vidjet ćemo da su prognoze većinom dobro pogađale, uključujući i moje, a zapravo je najzabavnije bilo u glumačkim kategorijama, u kojima se dogodilo i jedino pravo iznenađenje večeri. Bio sam uvjeren da će Hollywood odati počast 62-godišnjoj zvijezdi u možda posljednjoj prilici da osvoji Oscara te skoro bez razmišljanja napisao da će Oscara osvojiti Demi Moore.

Većina insajdera je slično razmišljala, no čini se da je Anora zaista osvojila srca glasača, što je donijelo pobjedu, i to sasvim zasluženu, mladoj Mikey Madison, koja je i jedno od najugodnijih glumačkih otkrića godine.

Što se tiče Adriana Brodyja, on zaista izaziva kontroverze, i to ne samo zbog bačene kaugume prije pobjedničkog govora. Riječ je o glumcu koji neobično spaja ambiciozne uloge kod prvaka art filma, najčešće kod Wesa Andersona, dok u drugom dijelu svoje karijere nastupa u očajnim C akcijskim filmovima, poput kakvog Jasona Stathama za siromašne.

Njegova uloga u Pijanistu, za koju je prije 22 godine nagrađen prvim Oscarom, bila je zaista očaravajuća, no ova u Brutalistu čini mi se poput njezine karikature, pretjerana i prepatetična, uostalom, baš kao i njegov pobjednički govor u kojemu se implicitno referirao na vlastitu glumačku karijeru, koja se između ova dva Oscara gotovo posve urušila, da ne kažemo propala.

Sean Baker pobjednik večeri

Ako zanemarimo činjenicu da je Kieran Culkin nominiran u pogrešnoj kategoriji budući da je njegova uloga u Stvarnoj boli sve samo ne sporedna, zahvaljujući čemu je i lako odnio pobjedu nad glumcima koji su zaista bili sporedni, a samim time imali i mnogo manje prilike da se istaknu nego Culkin, ovdje većih uzbuđenja nije bilo. Imam dojam da nisam jedini kojemu je drago što je Zoe Saldaña uzela kipića za nastup u Emiliji Pérez, no oko toga nikad nije ni bilo dileme.

Kao što smo sinoć i najavili, najveći pobjednik večeri postao je Sean Baker, redatelj već godinama iznimno cijenjen među filmofilima, no, da nije bilo pobjede na festivalu u Cannesu, Anora bi se vjerojatno pridružila listi njegovih ranijih ostvarenja koja su pobirala sjajne kritike, ali ostala nezamijećena od Američke filmske akademije, s tek jednom nominacijom, prije nekoliko godina za Willema Dafoea u Projektu Florida.

Nitko prije godinu dana nije mogao ni slutiti da će Sean Baker, režiser malih nezavisnih filmova o seksualnim radnicima, seksualnim manjinama i drugim luzerima s društvenih margina, postati rekorder Oscara osvojenih u jednom danu. Tko zna kako je uopće donio sva četiri kipića kući. 

A kakav je bio voditelj Conan O’Brien? Pa, tako-tako, bilo je uspjelijih šala i skečeva, ali i nekih ne baš tako duhovitih. E da, jeste li čuli zajebanciju na račun Donalda Trumpa? Koliko je bila kukavička, i bolje da niste.