DVIJE Zlatne arene iz one, recimo to tako, nešto manje prestižne skupine, za masku i za specijalne efekte, koje je Božji gnjev osvojio na prošlogodišnjem Pula Film Festivalu, kao i jedna od najslabijih ocjena publike među jedanaest filmova u konkurenciji - rezultat je s kojim novi film Kristijana Milića dolazi pred kinopubliku. Relativno slabo za autora koji je sa svoja prva dva filma, Živi i mrtvi i Broj 55, poharao taj festival, oba puta osvojivši osam Zlatnih arena.

Naklonost kritike

Milić ima veliku naklonost kritike još od omnibusa 24 sata u kojemu se njegov kratki krimić Sigurna kuća isticao naglašenim žanrovskim utjecajima, među ostalima tada još svježeg Quentina Tarantina, te je smjesta postao dečko koji obećava.

Za razliku od debitantskih Živih i mrtvih, zanimljive i originalne ratne drame snimljene prema romanu Josipa Mlakića, koja se dijelom paralelno zbiva u Drugom svjetskom i u Domovinskom ratu, njegov drugi film Broj 55 punokrvni je ratni akcić koji je imao značajan kinopotencijal dok ga nije uništila jedna piratizirana kopija koja se pojavila prije kinodistribucije.

Njegov treći film, Mrtve ribe, mnogo je zahtjevniji, hermetična altmanovska ratna drama snimljena u crno-bijeloj tehnici koja se nije osobito dojmila kritike, dok ju je publika ignorirala. 

Njegov novi film, ponovno snimljen prema romanu Josipa Mlakića, stoga je prilično važan za Milića, nekad perspektivnog mladića, a sad već čovjeka u zrelim godinama (55), koji bi trebao biti na autorskom vrhuncu te je u prilici vratiti karijeru u sigurnije vode. 

Film se činio obećavajućim

Na papiru i sudeći prema najavama, Božji gnjev zaista se čini obećavajućim: kriminalistička je to priča smještena u ratnu 1993. godinu u središnjoj Bosni, gdje traju sukobi Hrvata i muslimana. Ilija (Ivo Krešić), matematičar u miru, vojnik HVO-a u ratu, saznaje da mu je brat poginuo u minskom polju, s osmoricom suboraca, pod neobičnim okolnostima.

Shrvan bolom započinje vlastitu istragu, a pomoć mu pruža i vojni obavještajac Zoran (Marko Cindrić) koji, međutim, i sam uskoro pogiba. Iliju istraga vodi u Zagreb prema njemu nepoznatim, no društveno visokopozicioniranim osobama.

Ovo zaista ne zvuči loše, baš kao ni Milićev opis Božjeg gnjeva u jednom prošlogodišnjem intervjuu u kojem ga je najavio kao spoj vesterna, ratnog filma i skandinavskog trilera. Osobno sam vrlo sklon Miliću, i to ne samo zato što je jedan od rijetkih domaćih filmskih autora sklon komercijalnom i žanrovskom filmu već i stoga što njeguje vrlo otvoren način komuniciranja s javnošću. 

Riječ je o jednom od rijetkih autora čiji intervjui ne pršte samopromocijom, dapače sklon je ublažiti novinarska pretjerivanja i mistifikacije, pa je tako jednom prilikom ispravio novinara koji ga je prozvao hitmejkerom te priznao da brojke o gledanosti ne podupiru tezu o njegovim hit filmovima. Uz to, ne hvata se na udice koje bi potpirivale egomaniju i mitomaniju, već prilično trezveno gleda i na svoje filmove i karijeru. 

Uz sve to voli američke redatelje iz sedamdesetih i osamdesetih kao što su Martin Scorsese, John Carpenter, Walter Hill, John Milius, Michael Cimino i drugi, kojima sam i ja sklon, te njihove stilske osobitosti pokušava implementirati i u svoje filmove.

No...

Uglavnom, sve govori u prilog tome kako bi i ova kritika trebala proći u bratskoj slozi, no žao mi je priznati, ali nije mi se svidio Božji gnjev. O filmu se može govoriti kroz tri tematske i strukture razine, no dojma sam da ni jedna nije osobito uspjela.

Počinimo s biblijskim motom filma: "Osveta je moja, ja ću je vratiti." Riječ je o tome da Ilija tijekom potrage za ljudima koji su skrivili bratovu smrt prerasta u osvetnika. Tako barem piše u sinopsisu i u Milićevim intervjuima, u kojima spominje još jedan uzor, čuveni britanski osvetnički krimić Uhvatite Cartera s Michaelom Caineom.

U njegovom je filmu, međutim, motiv osvete vrlo diskretno i neupadljivo plasiran. Da nisam pročitao uvodni natpis, jedva da bih se na toj temi i zaustavio. Istina je da se Ilija osveti vojnicima koji su neposredno krivi za bratovu smrt, no ne samo da nije u prilici osvetiti se njihovim nalogodavcima (osim jednom) već nismo vidjeli ni da oko toga vodi kakvu unutarnju bitku. Je li motiv podigran ili promašen, čak i nije toliko važno, nema u njemu dovoljno snage da iznese film.

Drugi je stup filma žanr; iako smješten u ratni kontekst, strukturno je riječ o čistom krimiću, zapravo detektivskom filmu. Kristijan Milić voli žanrovski film, osobito kriminalistički, no bojim se da ovdje nije imao dovoljno kvalitetnog scenarističkog partnera.

Mlakić je, kažu, dobar pisac, ali sigurno nije dobar pisac krimića. Ilijina istraga kreće se od scene do scene, od točke 1 do točke 10, u ritmu jednolikog pravocrtnog gibanja, bez zastajkivanja, sve podcrtano repetitivnom glazbenom kulisom inspiriranom Carpeneterom. 

Svaka scena jedna nova činjenica, scena po scena krimić, ali ne postoji tako monoton suvremeni krimić, tako bazične dramaturgije, sa samo jednim aktivnim protagonistom koji većinu vremena provodi u nekoj busiji te do same završnice praktički bez antagonista.

Uzgred, niz rješenja koja vode priču naprijed toliko je naivan, toliko ovisan o koincidencijama da bi se i Harlanu Cobenu štucalo. Moguće je da film vizualno donekle podsjeća na često vizualno škrte skandinavske krimi serije, no kad je riječ o tematskoj raznolikosti i narativnim tehnikama, Božji gnjev teško može izdržati takvu usporedbu.

Ustaški fetišisti

Treći i meni najzanimljiviji stup filma jest njegova druga, ovaj put prvenstveno tematska, odrednica: iako smješten usred žestokog ratnog sukoba, ovo nije ratni film, no svakako je film o ratu. Milić ovdje prikazuje dva ratna fronta, jedan je na prvoj liniji, gdje obični vojnici svaki dan nose glavu u torbi, a drugi negdje u daljini, točnije u Zagrebu, u kojem neki nepoznati tipovi u finim odijelima i automobilima rat koriste za vlastite ciljeve.

Do ovdje je riječ o klišeju, no on to prestaje biti kad saznamo da ti ciljevi nisu uvijek posve prizemni i racionalni, kao npr. novac, već su često cinično hiroviti, iracionalni, čak i fetišistički, kao što je to npr. nabavka stare uniforme Ante Pavelića. 

E, tu smo već na zanimljivom terenu, no iz nekog razloga - zbog autocenzure ili puke dramaturške nespretnosti - taj vrlo potentan filmski motiv plasiran je nezgrapno i neuvjerljivo, tako da glavni krivci nisu dovoljno konkretno dramski utemeljeni i individualizirani.

Ni kad film završi o njima nećemo znati mnogo više nego što bismo znali da su u film upala četiri izvanzemaljca. Jedan je došao iz Australije, drugi je svećenik, treći je navodno diplomatski službenik neke strane zemlje, a background četvrtog je promakao ili redatelju ili meni. 

Uglavnom, svaliti krivnju na likove koji jedva da su se u filmu i pojavili nema ni približno takvu snagu kao da su zaista predstavljeni kako treba i da zaista reprezentiraju neku jasnu, konkretnu i prepoznatljivu društvenu grupu.

Ovako priča zadržava na vrlo slabašnoj apstrakciji koja zapravo nikoga ne dotiče, ni onoga na koga je usmjerena, a još manje gledatelja. Pa ne očekujem ni da će ih mnogo doći u kina.

Shvatili ste već, mislim da je film neuspio na svim spomenutim razinama pa stvar neće mnogo popraviti konstatacija kako su tehnički i glumački aspekti, uključujući i nositelja glavne uloge Ivu Krešića, kao i snimatelja Mirka Pivčevića, korektni, no ne donose iznimnu dodatnu vrijednost. 

Šteta, uvjeren sam da je Kristijan Milić autor koji ima i hrabrosti i potencijala za mnogo bolje i relevantnije filmove od ovog te da svoj kapital režisera koji obećava prelako troši na prosječne ili ispodprosječne filmove. 

Ocjena 5.5/10