U POSLJEDNJIH sedam godina potpisnik ovih redaka proveo je ukupno dvije godine smucajući se Latinskom Amerikom, Azijom i Afrikom, a netom što je otkucala 2022. još se jednom otisnuo na Karipsko more. Sljedeća dva mjeseca na Indexu ćete imati priliku čitati njegove putopise iz Dominikanske Republike.

>>> Punta Cana - zastrašujući prozor u budućnost turizma
>>> Potraga za izgubljenim gusarskim blagom zauvijek joj je promijenila život

Tijekom boravka na otoku Saoni, poput vapaja u boci, stigla je do mene informacija kako jedan Čileanac već tjednima stoji usidren u Los Haitisesu. Traži nekog tko bi mu dao ruke za otploviti do Portorika. Zvuči banalno, ali zbog velikih valova i snažnih struja Mona strait smatra se jednim od najzahtjevnijih kanala Kariba kog se i najiskusniji moreplovci libe preploviti sami.

Kako sam dobar dio mladosti ostavio na obiteljskoj jedrilici, a u tridesetima postao skipper, bilo mi je kristalno jasno - čekao je upravo mene. Kad smo stupili u kontakt, ispostavilo se kako sam daleko od onog što traži, ali pošto sam već tu, najbolje bi bilo da već sutradan krenem prema njemu. Na brodu ćemo provesti par dana prije no usuglasimo što nam je činiti.

Sve je zaudaralo na izlizanu Tinder romansu kakva najčešće završi bolnim prekidom. Jedna strana mislila je da je Bogom dana, a druga bila dovoljno očajna da pokuša. Unatoč tome nismo dvojili ni trena. Što ćemo jednom kad dođemo u San Juan? Nešto će se već otvoriti, uostalom, zar nije to trebao biti onaj dio putovanja koji na kraju uvijek najviše priraste srcu?

Kako i priliči početku divne pustolovine, u autobusu za Sanchez čekala su nas najbolja mjesta, ona pokraj smrdljivog WC-a, kog je brbljavko sa susjednog sjedala, kao za inat, napao barem šest puta. Bio je jedan od onih ljudi kakvi se često sreću u javnim prijevozima svijeta - glasan, gladan komunikacije i ništa dosadniji od proljeva s kojim se borio.

Prvo poglavlje: Dragan

Mrki pogled, kakvim sam i životinje znao otjerati, na Dragana uopće nije djelovao. Uporno je želio znati odakle stižem, a kad sam mu nevoljko otkrio, oduševljeno je odgovorio da je on rođeni Dubrovčanin. Komunikacija se odvijala isključivo na španjolskom jeziku pa sam podignuo palac i nastavio buljiti kroz prozor.

Sljedeći trenutak u krilo mi je sletjela slikovnica. Od samog početka sve je mirisalo na još jednog dominikanskog Jehovinog svjedoka pa sam je, ni ne gledajući, pružio natrag. "Poviri. Ovo smo brat i ja napisali", nije odustajao. Ne želeći biti neprijatan, pljunuo sam u prste i stao listati, da bi svega dvije minute poslije ostao duboko očaran. 

Dragan i Nicolas Popov rano su djetinjstvo proveli na Azurnoj obali, odrastajući u nesvakidašnjem miksu slavenske tradicije i francuskog modernizma, prije no što su se početkom sedamdesetih preselili na Bahame. 1985. tamo su otvorili organizaciju Island Expedition, a još iste godine krenuli u svoju prvu višemjesečnu ekspediciju.

Održavajući u međuvremenu na desetke predavanja, 1989. odlaze na Turks i Caicos, gdje će ljubav prema kitovima prerasti u opsjednutost. U društvu svjetskih poznatih znanstvenika i fotografa narednih će godina konstantno ploviti 300 nautičkih milja do Silver Banksa i natrag, prije no što će na olupini Polyxeni osnovati istraživačku bazu.

U njoj će 1992. snimiti nagrađivani dokumentarac o svom eksperimentalnom projektu Škola na moru. Desetero tinejdžera puna 52 dana živjelo je na olupini korejskog teretnog broda u vlastitoj verziji Plave lagune, a kako je to izgledalo možete pogledati u dokumentarcu Les Enfants de la Baleine Blanche.

Škola na moru doživjela je čak dvadeset nastavaka, obučivši više od tisuću studenata iz 65 zemalja od kojih su neki danas vodeći morski biolozi u svijetu, da bi 2002., na vrhuncu slave, stigao neočekivani udarac. Nicolas se s obitelji preselio u London, što nedugo potom čini i razočarani Dragan, otišavši sa ženom i sinom u Cannes.

U posljednja dva desetljeća puno se toga promijenilo. Dragan se između ostalog razveo pa se s novim dečkom odlučio vratiti na Karibe. U Dominikansku Republiku tek što je sletio, a kako i pristaje spaljenom hipiju kojem danas nalikuje daleko više no imućnom autoru brojnih filmova i knjiga, Bahama se planira domoći tako što će ustopirati brod.

Drugo poglavlje: Ivan Salvador

Po dolasku na odredište, razmijenili smo kontakte pa pojurili prema zaljevu Samana, kamo se s barkom skrio stanoviti Ivan Salvador Haro. Kako na pozive nije odgovarao, a mahanje i urlanje nisu polučili uspjeh, izvalili smo se na ponton i sačekali da se minijaturni gumenjak, groteskan kao ona trokolica braće Trotter, otisne s broda. 

Tijekom godina plovio sam na mnogočemu što plutati može, no ništa me nije moglo pripremiti za 8-metarsku jedrilicu koja je glasno šaputala dramatičnu priču prolaska kroz uragan. Ništa bolje nije bilo ni unutra. Sve je izgledalo navrat-nanos sklepano, taman toliko da poživi do sutra, baš kao i naše prijateljstvo, započeto ovim suludim rendezvousom.

Uz prezreli avokado, dvije ocvale rajčice i tri deca starog mornarskog ruma, 34-godišnji inženjer brodogradnje stao nam je pripovijedati kako je većinu radnog vijeka proveo u obiteljskom restoranu, a onda praktički usred pandemije, na zaprepaštenje roditelja, odletio u Miami i tamo od neke djevojke kupio brod.

S Floride je odjedrio u Meksiko, potom okružio Kubu pa koncem prosinca stigao u DR. Iako su fakti govorili drugačije, prvi je dojam bio je kako se radi o kapetanu koji baš i ne vjeruje sebi, a još manje brodu kojim plovi. Sidreni lanac izgledao je kao da će svaki čas puknuti, jarbol je bio opasno savijen, a autopilot koji je osmislio praktički nefunkcionalan.

Ako se brod i nije predstavio u bajnom svjetlu, Salvador je bio sve što sam želio biti, a nisam se usudio. Moj stvarni Sam Holmes. Holmesovi prekooceanski podvizi i s kućnog trosjeda činili su mi se nevjerojatni, no jednom kad sam se našao na istovjetnoj jedrilici, shvatio sam koliko je ludo to što radi.

Ne mogu ni zamisliti kako je to preživjeti jedan jedini olujni dan nasred oceana u ovoj plastičnoj kanti, kamoli nekoliko mjeseci, a što sam više razmišljao, sve sam manje shvaćao kako se čovjek poput Salvadora, koji nije kuhan i pečen na moru, odlučio na takav odvažan život. 

Treće poglavlje: Søhund

Na stranu s predrasudama. Jednom kad sam počeo kopati po povijesti broda, shvatio sam da je Salvador imao vrašku sreću. Ni ne znajući što kupuje, uzeo je perjanicu danskog dizajnerskog dua Baess - Utzon koja se smatra jednom od najkvalitetnijih jedrilica te veličine svih vremena.

Great Dane 28 ima svoj fan klub u kojem postoji detaljna baza svih primjeraka ikad proizvedenih. Ovaj se zove Søhund, u prijevodu morski pas. Napravljen je u Danskoj 1971., a najraniji dostupni podaci datiraju s kraja 80-ih, kad ga je jedan Amerikanac kupio u Kopenhagenu i s njim preplovio Atlantik.

Početkom 2000. uzeo ga je stanoviti Dan Tisoskey koji je jedno vrijeme na njemu čak i živio, da bi ga 2018. prodao slavnoj aktivistici Emily Greenberg koja posljednjih šest godina mahnito plovi Karibima baš kao i ona luda Kanađanka što je nedavno ugostila Pernara.

Kad je već bilo jasno da od plovidbe neće biti ništa, dao sam se u ostvarenje paklenog plana. Ni meni, a još manje Salvadoru nije ni palo na pamet da će se Dragan sutradan na doku pojaviti s još trojicom. Lokalne agencije skupo plaćaju licencu za whale watching i ako policija posumnja, mogli bismo upasti u velike probleme.

Da ne govorim da nas je na palubi broda bilo sedam, dva više no što je u papirima dozvoljeno, ali što sad. Čileanac, Hrvat, Vojvođanin, Talijan, Brazilac, Kineskinja i britanska dama, ekipa koja se vjerojatno nikad više neće susresti na jednom ovakvom brodu bila je spremna za spektakl.

Međutim, čim smo napustili zaljev, otkrili smo da vremenski uvjeti nisu dostatni ni za sigurnu plovidbu, a kamoli cjelodnevnu potragu za kitovima. More je bilo ljutito toga dana, prijatelji moji - kao starac koji pokušava vratiti kipuću juhu u Deli. Ali tko se usudio odustati?

Peto poglavlje: Duško Popov i kit

Boreći se s višemetarskim valovima, satima smo pretraživali pučinu, moleći Boga da stara jedra izdrže. U kasno popodne, kad je pozornost već odavno prešla na rum, Draganovo iskusno oko nešto je zamijetilo. Lice je odjednom poprimilo predatorsku notu, a onda je zaurlao "Kiiiiiiit!"

Toliko smo se uskomešali da smo umalo prevrnuli brod. "Sedam minuta mogu izdržati dolje, pojavit će se negdje, bez brige", ponavljao je. Dobrih sat vremena igrali smo se mačke i miša, a onda napokon pogodili. Trinaest metara dugo i najmanje dvadeset tona teško stvorenje izronilo je jedva pet metara od broda. Ostali smo bez daha, svi osim Dragana.

Mrtav hladan promrmljao je kako je njegov stric James Bond. Molim, što? Da, Duško Popov - najslavniji dvostruki agent 2. svjetskog rata. Dovraga, ni grbavom kitu nije dao da mu ukrade svjetla reflektora. Niti minutu nakon epohalnog susreta, već nas je rukama i nogama uvjeravao kako je čak i broj inspiriran Duškovom navikom da, kad mu zatreba savjet, nazove striku Milivoja.

Njegov je telefonski broj, to svatko u familiji zna, glasio 26-007.