Okružena bijedom, zlatna mladež živi u balončiću vrijednom stotine tisuća eura
FOTO: Vedran Buble
OTKAKO je 2015. sretno pobjegao iz zatvora konvencionalnog života, potpisnik ovih redaka ukupno je proveo nešto manje od dvije godine smucajući se Latinskom Amerikom i Azijom, a netom što je odzvonila 2020. prvi se put otisnuo na afrički kontinent. Sljedeća tri mjeseca na Indexu ćete imati priliku čitati njegove putopise iz Tanzanije, Ruande, Ugande i Kenije pod zajedničkim imenom Swahililand - za šaku šilinga.
>>> Otok fejkera na kojem se bjelkinje otimaju za tamnopute nomade
>>> U gradu koji tjera strah u kosti ljudi se množe brže od bakterija
Bit će tome već skoro cijelo desetljeće. Večer u New Orleansu proveo sam slušajući improvizacije starog jazz majstora na skladbe Sidneyja Becheta. Da budem iskren, ne sjećam se ni kako smo započeli razgovor ni kako došli na tu temu, ali znam da sam ga u jednom trenutku upitao kako je moguće da u svojoj sedamdeset i kojoj djeluje toliko neopterećeno i lagano, kad ja, kako se tridesete primiču, nalazim sve više pitanja na koja nemam odgovora. Starac me pogledao svojim potrošenim očima pa samo odmahnuo rukom: "Pitanje? Posljednje sam si postavio ima više od pedeset godina."
Proći će dugo vremena prije no što ću unutar četiri zida svoje sobe zastati pa zadovoljan što sam napokon pronašao prikladnu repliku naglas izgovoriti: "Starče, ja ne znam mazati po saksofonu. Postavljanje pitanja jedna je od rijetkih stvari u kojima sam dobar..." Tako je na moju žalost ostalo sve do dana današnjeg. Preispitujem sve i svašta. Svaki svoj potez i svaku izgovorenu riječ, a jedno od pitanja za koje mi se čini da nikada neću pronaći suvisao odgovor jest: Treba li darivati djecu u zemljama trećeg svijeta ili se pak ponašati poput putnika kroz vrijeme, što za njih i jesmo, te ne ostavljati tragove prisutnosti?
Možemo li svojim gestama promijeniti smjer nečijeg života?
Novac, doduše, nikada nisam ni bio sklon davati jer bi me u onim rijetkim navratima kad bih kakvom slatkom kambodžanskom, indonezijskom ili bolivijskom djetetu, čija bi me nesreća sasvim razoružala, u šaku tutnuo dolar ili dva, proganjao osjećaj da sam mu napravio medvjeđu uslugu. Radost s kojom bi otrčao majci i važnost koju bi mu ona dala zagrljajem govorile su mi da će taj mališan nadalje svakom bijelcu hitati u susret, znajući da tako ima priliku uveseliti roditelje, a od njih zauzvrat dobiti toliko potrebno prihvaćanje i ljubav. Nadalje, pitao sam se hoće li kad poraste i shvati kako je puno lakše i svrsishodnije samo pružati ruku tome pretpostaviti i školovanje pa na onom istom mjestu gdje je susreo i mene uskoro provoditi dane, tjedne i mjesece čekajući nekog novog darežljivog stranca. Duboko se nadam da si utvaram i da nitko od nas nema toliku moć da jednom gestom može promijeniti smjer nečijeg života.
Ako za školski pribor ili neku ozbiljniju humanitarnu pomoć valja imati ozbiljnu logistiku, što je sa slatkišima i drugim sitnim znacima pažnje? Osobi u čijem sam se društvu zatekao na sjeveru Tanzanije to već godinama pričinja veliko zadovoljstvo, a jednom kad me u krcatom dvorištu osnovne škole Maasi Kaskazini, koja kao da je rukom zalijepljena na biblijsko zeleni obronak Kilimandžara, pozvao da podijelimo njegovu strast, nisam ga mogao odbiti. Dobrih pola sata igrali smo se s djecom svih uzrasta, gotovo valjajući se u onoj upečatljivoj oker prašini koja je tako svojstvena Africi, a potom odšetali do prodavaonice i bez prevelikih kalkulacija kupili četiri velika pakovanja lizalica. Mališani koji su otkrili naše namjere s druge su strane ceste šaputali među sobom i buljeći u nas uzbuđeno cupkali na mjestu. Radost na njihovim licima bila je zarazna.
I odrasli Afrikanci vjeruju kako im pripada pravo da budu nagrađeni slatkišima
Možda ovo i nije loša ideja? Ne košta puno, ne šalje se kriva poruka, a djecu čini jako sretnom. Čim sam otvorio prvu vrećicu, više desetaka ručica napravilo je obruč oko mog tijela, strpljivo čekajući svoj red. Baš su lijepo odgojeni, pomislio sam, a onda ubrzo, po nekim detaljima, madežima i opekotinama, shvatio da pojedinci varaju. Neka ih, ima dovoljno za sve, smatrao sam, ne uzevši u obzir da će nesvakidašnje glasan žamor privući jako puno pozornosti. Minutu kasnije imao sam osjećaj da djeca poput paukova izviru ispod svakog kamena, a već u sljedećem trenu više se nisam mogao pomaknuti ni koraka. Bio sam stisnut uza zid jedne učionice, okružen s najmanje stotinu djece i barem deset odraslih ljudi. Da, dobro ste pročitali. Slučajnih prolaznika, pa čak i profesora čije je ponašanje upućivalo da vjeruju kako i njima, bez ikakve dvojbe, pripada pravo da budu nagrađeni. Nisam imao pojma kako reagirati.
Osjećao sam da nervoza prisutnih počinje rasti pa sam samo automatski vadio jednu lizalicu za drugom, pružajući je u prostor gdje će nasilno biti otrgnuta iz ruke. Jednom kad sam otvorio drugo pakovanje, svima je postalo jasno da neće biti dovoljno za sve, što je bio startni pucanj za mahnito guranje. Djeca su se počela penjati jedna po drugoj i urlati, pružajući ručice što je više moguće. Očaj u njihovim očima jedan je od najopipljivijih s kojim sam se ikada susreo. Bilo mi je zlo i samo sam čekao kada će posljednja lizalica pronaći svog vlasnika, da odahnem. U vrhuncu ludila vrećicu mi je netko istrgnuo iz ruke, masa je krenula za njom, a ja ostao sam samcat, nemoćno naslonjen za zid, osjećajući duboko gađenje onim što sam napravio. U nastalom metežu jedno je dijete umalo završilo pod autom. Što meni ovo sve treba?
"Thank you, father..."
Nikad više, obećao sam si, a onda se dva dana kasnije ipak dao nagovoriti na novi pokušaj, s razlikom da smo ovaj put uzeli dovoljan broj slatkiša i uz to zatražili pomoć profesora, kako bi se postrojavanjem djece izbjegle nemile scene. I zaista, sve je bilo puno urednije i ljepše, ali opet nešto nije bilo kako treba. Kao da je cijela scena bila postavljena krivo. Djeca su mi prilazila sa sklopljenim rukama kao kakvom Božjem poslaniku, a kad bih im spustio bombon na dlan, uzvraćali bi s "hvala, oče". Kako su bili prisiljeni i po deset minuta čekati u redu, osjećao sam se da ih ponižavam. Stavio sam se u položaj onoga koji daje kao da to pravo meni pripada, a ne da sam ga dobio slučajnim rođenjem u Europi. Uz to, gledajući svog partnera po zločinu, nikako se nisam mogao oteti dojmu da dobročinstvo pruža kudikamo veće zadovoljstvo onome koji ga čini nego onome koji ga prima. Taj osjećaj da si učinio nešto dobro, da si sposoban za dobra djela, stvara uvjerenje da si iznad ostalih i sam po sebi i po sredstvima kojima raspolažeš.
S druge strane, bijeda onoga koji prima toliko je velika da će vrlo brzo zaboraviti i trenutak davanja i onoga tko je dao. Nada da će doživjeti slične usluge održava sjećanje, ali ne zadugo. U konačnici ta pišljiva lizalica neće predstavljati baš ništa pa ispada da nesreću te djece koristimo da bismo sebe učinili ispunjenijima. Netko će reći - ako moram birati između djelovanja i okretanja glave u drugom smjeru, uvijek ću izabrati ono prvo. S tim se nakon svega potpuno slažem, previše je na ovom svijetu onih koji se prave da ništa ne vide, no ono što pritom valja uzeti u obzir jest da se direktnim darivanjem kult bijele superiornosti u umovima djece dodatno uzdiže. Možda je bolje umjesto širokopojasnog dijeljenja slatkiša pokušati jednom djetetu suštinski promijeniti život, no ako i izaberete ovo prvo, jer se ne želite vezati, razmislite barem da darove u tajnosti date profesorima i zadovoljite se mišlju da ste nekoga usrećili. Iskrena pomoć ne traži povratnu informaciju.
Vrhunac bijede roditeljskog života
Afrika je, u to sam uvjeren, jedna od najvećih škola koje jedan putnik može proći, ako ne i najveća. Iz dana u dan bez trunke milosti testira granice strpljenja, prihvaćanja i empatije, a kada god pomisliš da si vidio sve, kao u kakvoj igrici, okruženje samo napreduje za jedan level i opet ti se čini da si na početku, naoružan nešto bolje, ali opet na prvu nesposoban za procesuirati. Dat ću vam dva primjera. U Moshiju, "prijestolnici" Chaga koja slovi za jednu od najzelenijih, najmirnijih i najčišćih u državi, susreo sam mladi bračni par koji je u svojoj improviziranoj uličnoj kuhinjici prodavao salatu od mrkve. Na odrpanoj prostirci pokraj njih sjedilo je najslađe dijete koje sam ikada vidio. Gledalo me blještavim crnim perlama utisnutim u bjeloočnice s takvim oduševljenjem da nisam mogao odoljeti i ne dati mu malo pažnje. Nakon nekoliko minuta otac me upitao želim li ga povesti sa sobom. Slatko sam se nasmijao i nastavio igrati.
Ozbiljni smo, povedi ga sa sobom, dodat će majka potom. Opet sam se zahihotao, pretpostavljajući kako im vragolasti sin ne da noću spavati, a posla je preko dana jako puno, no kada je otac i treći put ponovio isto, nije bilo drugo no sve prebaciti na šalu. Odgovorio sam kako sam siguran da ovakvog ljepotana ne bi dali za sve novce svijeta. Molim te, povedi ga, majka je prošaptala tužno, a afrička stvarnost udijelila mi novi teški šamar zbog kojeg sam se smjesta osovio na noge. "Znam nije to tek tako, ali promisli malo pa se javi. Ovo je moja e-mail adresa", pružio mi je papirić. Bez riječi sam se udaljio, ostatak jutra razmišljajući koliko težak mora biti život i koliko se crnom mora činiti budućnost kad jednog roditelja dovede do razmišljanja da se odrekne svog najvećeg bogatstva jer je svjestan da jedva može prehraniti samog sebe i da tom djetetu ne može pružiti gotovo ništa doli ga osuditi na jednako tešku svakodnevicu.
Zlatna mladež Moshija odgaja se u balončiću vrijednom stotine tisuća dolara
Ništa manje teško nije mi pao ni posjet kampusu UWCEA, internacionalnoj školi u predgrađu Moshija, gdje se svega nekoliko stotina metara od obitelji koje jedva sklapaju kraj s krajem, u olimpijskom bazenom brčkaju djeca bogatih Tanzanijaca. Posjed velik gotovo tisuću hektara, po kojima su razbacane luksuzne učionice i deseci raznoraznih igrališta, čuva teško naoružanje, a okružen je visokom ogradom i bodljikavom žicom. Njime se kočopere mladići koji rijetko izlaze van i koji odrastaju u pravom balončiću. Godina na ovom mjestu košta vrtoglavih trideset tisuća dolara, a u razgovoru s jednim od profesora doznao sam kako pojedina djeca tu provedu više od dvanaest godina prije no što će upisati neko čuveno američko sveučilište. Zamislite, 360 tisuća dolara na jedno jedino dijete, kojeg su u procesu školovanja, vrlo vjerojatno, na mnogo načina "obudovjeli", da ne govorim koliko je taj golemi iznos podnošljivijom mogao učiniti svakodnevicu desecima tisuća uboge djece u okolici.
No dobro, okrenimo se vedrijim temama, mitskoj afričkoj planini na koju putnici iz cijelog svijeta pristižu kako bi se uspeli na njen 5895 metara visok vrh Uhuru. Riječ je o jednom od najlakših, ako ne i najlakšem usponu kada je riječ o osvajanju najviše točke jednog kontinenta, što za rezultat ima nesvakidašnju gužvu na samom vrhu koji ponekad zna nalikovati kakvom tibetanskom kolodvoru. Ni najmanje ne umanjujući time vrijednost divnih sedmodnevnih ekspedicija, dopustite mi da vam predložim alternativu koja je mene istinski oduševila, a o kojoj ćete na internetu pronaći jako malo podataka - motociklistička tura oko Kilimandžara. Sa spontanim odstupanjima od trase, što toplo preporučujem da biste dobili onaj osjećaj gaženja po neutabanom snijegu, tura je dugačka nekih stotinu i pedeset kilometara, a možete je podijeliti u dva ili tri dana, ovisno koliko imate vremena i avanturističkog duha.
Zabavni park Kilimandžaro
Kilimandžaro je poput velikog zabavnog parka, a jednom kad se upustite u samostalno istraživanje njegovih zabačenih divljina, pronaći ćete na desetke zanimljivih lokaliteta. Od termalnih izvora i vodopada, farma kave i banana do fascinantnih plemenskih zajednica, bajkovitih pejzaža i mnoštva divljih životinja koje redovito pristižu iz susjedne Kenije. Ako vam se to ne čini prestrašnim, a uvjeravam vas da nije, nemojte rezervirati smještaj unaprijed. Prepustite se Kilimandžaru, pustite ga da on upravlja Boxerom Easy Moshi Ridersa i vodi vas gdje on to poželi. Bit ćete u dobrim rukama jer se pripadnike plemena Chaga, koji od pamtivijeka žive na njegovim obroncima, smatra najpoduzetnijim, najobrazovanijim i najkulturnijim ljudima Tanzanije, čija susretljivost i gostoljubivost daju poseban šmek cjelokupnom doživljaju.
Bazičan Guest house pronaći ćete i u najmanjem selu, a čak ako vam nekim slučajem to i ne pođe za rukom, a uhvati vas noć, seljani su toliko ljubazni da će vas pozvati u vlastiti dom i još ponuditi večerom. U neka od sela bijelac nije kročio mjesecima, a noć proveo već godinama, ako ne i desetljećima. Dopustite da vam preporučim jedno mjesto. Lerangwa, seoce nalik kakvoj vestern zabiti, u kojoj se sav život odvija u dvije stotine metara prašnjave ceste koju okružuje dvadesetak drvenih baraka - pet malih trgovina, tri birtije, dva frizera i jedan restoran u najširem smislu te riječi. Koliko se u njemu jednostavan život vodi možda najbolje oslikava pitanje koje mi je seoski poglavica prošaptao na uho. "Proganja me jedna ideja za koju sam uvjeren da bi donijela veliki prosperitet selu. Što misliš da u Arushi kupim dobar fotoaparat pa strance koji prolaze ovuda fotografiram i prodajem im te slike? Mogao bih zaraditi golemi novac, ha?"
Moshi Easy Riders i putujući hrvatski cirkus
Zamislite samo koliko je to seoce slatko zaostalo za svjetskim trendovima kad um daleko najprogresivnije osoba u njemu formira ideje koje su ima već barem deset, ako ne i dvadeset godina u ropotarnici zapadnjačke povijesti. Upravo zato, dan u Lerangwi teško da ćete zaboraviti za života. Sitne geste dobrodošlice kojima strancu daju na važnosti, osmijesi koji govore puno više od riječi, sveprisutna radoznalost koju ni najstariji pripadnici plemena ne mogu skriti te istinska sreća koju osjećaju što s njima dijeliš njihov skromni život i još skromniji objed. O fascinaciji djece nema smisla ni govoriti. Za njih sam bio putujući cirkus, a jednom kad se o mom dolasku proširio glas, sa sigurne udaljenosti u stopu su me slijedili, stidljivo vireći iza svakog ugla, kao da sam kakav nitkovski revolveraš za kojim je raspisana bogata potjernica, a kojem se nitko ne usudi približiti.
Tijekom obilaska Kilimandžara upoznao sam nekoliko pravih osobenjaka, baš kao što je Babu, nekada prva šerpa Kilimandžara s preko tisuću uspona, a danas samoprozvani kralj Arabice koji me na vrlo studiozan i intiman način proveo kroz proces proizvodnje kave. Južnoameričke Fince mogu se sakriti pred njegovim načinom rada jer je samo za mene u glinenoj posudi ispekao osušena zrna kave pa ih uz tradicionalnu pjesmu samljeo, a naposljetku s izrazom nepopravljivog ovisnika i skuhao. Ništa manji zanesenjak nije ni njegov sin Oscar, koji me jedva dočekao upoznati sa svojim briljantnim naumom. Naime, odnedavno je počeo proizvoditi pivo od banane, nekadašnju pošast istočne Afrike, čija konzumacija posljednjih desetljeća drastično opada. Oscar tome želi doskočiti, a s vremenom i izvoziti je u svijet. Nažalost, nisam dijelio njegov entuzijazam niti sam, jednom kad sam ga kušao, mogao dokučiti čemu duguje nekadašnju slavu.
Lerangwa - moja vestern idila
Posebno zanimljiva bila mi je priča mladića koji se u kasnim večernjim satima pojavio u Lerangwi. Tu je, kaže, stigao nekoliko mjeseci ranije iz Arushe kako bi se u novoizgrađenoj bolnici u susjednom selu zaposlio kao medicinski brat. "Vidim da se pitaš zašto bi fakultetski obrazovani čovjek došao u ovakvu pripizdinu. Ovo nisam rekao još nikome, ali napravio sam jednu prilično zajebanu stvar. Moje ime nije Reuben nego David, Reuben je moj prijatelj. Jebiga, na takve smo stvari prisiljeni, kad je do pravog posla nemoguće doći." Spremio sam se na najgore. Ubio je prijatelja i uzeo njegov identitet. "Kad smo u listopadu diplomirali, prijavili smo se na desetak natječaja. On je prošao na dva, ja ni na jednom. Nije bilo druge, tko zna koliko bih još čekao... Krivotvorio sam dokumente, izbrisao profile s društvenih mreža i stigao ovamo, svjestan da me nitko neće provjeravati. Tko zna koliko ću vremena provesti kao Reuben, možda cijeli život. Eto što ti je tanzanijska stvarnost."
Obećao sam mu da će njegova tajna sutradan nastaviti put sa mnom prema zapadu te otišao na zasluženi počinak. Pokušavajući zaspati u malenoj sobici s lijeve strane lerangvaškog druma na tren sam se osjetio kao Gregory Peck u onoj davnašnjoj ekranizaciji Hemingwayevog romana Snjegovi Kilimandžara. Ranjen i ošamućen ležao je na nekom sumnjivom madracu u podnožju Kilimandžara te se kao ja pokušavao suočiti sa svijetom kojim vladaju zlo i nasilje, svijetom koji ga iz dana u dan traumatizira. Zanimljivo, upravo ova knjiga danas služi kao dokument rastućih klimatskih promjena i opasnosti s kojima se civilizacija susreće. U jednom ulomku Ernest pripovijeda o događaju kada su Masai na obroncima planine pronašli smrznutog leoparda. Te 1936. godine, kad je priča prvi put objavljena, mitski se leopard iz savane mogao popeti do snijega, a danas to više nikako ne bi mogao jer mačke ne mogu dospjeti na visinu od pet tisuća metara.
Zbogom snjegovi Kilimandžara
Zašto? Zato što su se danas vječni led i snijeg zadržali jedino u propalom krateru Kiba i na dijelu vršnog grebena gdje se nalazi najviša točka, Uhuru. Svi oni koji se penju na Kilimandžaro, a barata se s brojkom od deset tisuća ljudi godišnje, žude da mu priđu nakon nekoliko olujnih dana. Tada na njegovo čelo zasjedne snježna kapa, a savanski se div na nekoliko dana zabijeli kao nekad. Planinari koji se danas penju na krov Afrike gotovo do samoga vrha cipelom uopće ne moraju stati na snijeg! 2004. dokazano je da se led na Kilimandžaru stanjuje od 1890., a do danas Kilimandžaro je izgubio ukupno 85 posto leda. Prema pretpostavkama ledeni pokrivač sasvim će nestati do 2033. Godine. Zašto je to opasno? Osim što će tako iščeznuti staništa brojnih životinjskih vrsta, i zato što će farme u podnožju Kilimandžara ostati bez sustava navodnjavanja i ovisiti samo o kišama, što je i nepouzdano i nedovoljno.
Prije no što se oprostim od vas za ovaj put, imam potrebu podijeliti još nekoliko sitnica iz najvećeg grada u regiji - Arushe koja se smatra polazišnom točkom safarija. Kao prvo, Muzej tanzanita koji lijepo dočarava kako je svojevremeno svjetskoj populaciji prodana priča o neprolaznoj ljepoti i vrijednosti dijamanata. Tanzanit je vrsta dragog kamena koja se može pronaći isključivo u podnožju Kilimandžara. Iako su ga još do prije četrdesetak godina Masai koristili isključivo kako bi s njim igrali nešto poput Backgammona, odnedavno je plavi tanzanit postao strateška točka tanzanijskog marketinga. Predstavljaju ga kao dragi kamen samo jedne generacije, unikat kojem nema premca te prodaju po bolesnim ciframa. Pojedine ogrlice koštaju i stotinu tisuća dolara.
Kulturno bogatstvo Afrike
Kao drugo - Cultural Heritage centar, jednu od najvećih umjetničkih galerija u Africi. Svjestan sam da umjetnost, kao i kulinarstvo, raste isključivo na tlu životnog izobilja i da onaj tko na dnevnoj bazi samo preživljava, ne mari za temperaturu odreska ni hrskavost krumpira, kao što ni ne pokušavati trošiti dragocjeno vrijeme na umjetnost. U tom svjetlu radovi svih tanzanijskih umjetnika na jednom mjestu, u impozantnom objektu na šest katova, predstavljaju kolekciju kojoj se svaki zaljubljenik mora nakloniti. Kad na jednom mjestu vidiš sve te slike, umjetnine, kipove i rezbarije, shvatiš koliko su Afrika i Afrikanci zapravo bogati duhom, pogotovo s obzirom na to iz koje pozicije stvaraju.
Kao i drugdje na svijetu to duhovno bogatstvo zna zavarati pojedinca, a jedan od znakovitijih primjera novi je trend koji se Arushom širi poput koronavirusa. Naime, prije desetak godina jednom je građevinaru palo na pamet da na vrhu deseterokatnice napravi veliko imanje, svojevrsnu vilu na dvije etaže okruženu vrtom. Moram priznati da nešto suludije nisam vidio, a ono što me dodatno zaprepastilo je da se ta ideja uhvatila te da se u gradu trenutno rade najmanje tri nova nebodera s čijih vrhova likuju luksuzne vile. U jednu ruku razumljivo. Može li se razmaženim tanzanijskim bogatašima pružiti bolja izolacija od siromaštva koje ih okružuje i bolji uvid u to koliko visoko su otišli i s kakve sad perspektive mogu promatrati nesretnike s kojima su odrastali? Zaista nema gorih bogataša od onih afričkih. Razmetanje je jedini jezik koji razumiju i kojim se međusobno sporazumijevaju...