KADA o nekom filmu na pitanje kakav je, vrijedi li gledanja, moram izgovoriti ono famozno "ok je" ili "pa može proći", ili nešto treće u tom osrednjem "ni tamo ni vamo" stilu, uhvati me teška mučnina. Međutim, u slučaju Edwardsovog Tvorca (The Creator) situacija je upravo takva - sredina skale, pet od deset zvjezdica, dobro, možda i šest jer sam ljubitelj žanra, ali ako želimo biti objektivni, ovo je prilično osrednje, izlazak iz kina, kratka razmjena impresija s društvom i to je to.

UPOZORENJE (za posebno osjetljive)! Tekst može sadržavati spojlere

Je li moglo bolje?

Sinopsis je obećavao. Postoji li bolji i aktualniji trenutak za temu umjetne inteligencije od ovog sadašnjeg, kada nam se upravo događa početak realnosti u kojoj ćemo sve više komunicirati s umjetnim čovjekolikim konstruktima? To misli i redatelj Edwards (Godzilla, Rogue One), koji nas vodi tek četrdesetak godina u budućnost, u svijet u kojem je AI, stvoren da nas štiti, detonirao nuklearku i zbrisao Los Angeles s lica zemlje.

Svijet se nakon toga podijelio u krvavom ratu - na one koji bi uništili sve postojeće robote (Zapad i Sjedinjene Države) i na one koji ih i dalje štite i s njima žive u harmoniji (Istok - u filmu imaginarna Republika Nova Azija, država prilično nejasnih granica).

J.D. Washington u ulozi narednika Taylora pripada Zapadu i anti-AI sentimentu, ali njegova žena, koju upoznaje na jednoj od misija iza neprijateljskih linija, pripada suprotnoj strani. Uslijed akcije koja polazi po zlu, Taylor gubi i nju i njihovo još uvijek nerođeno dijete.

Pet godina kasnije, naravno, biva pozvan na "one last mission". Mašine su u tajnosti razvile oružje koje bi moglo okončati rat, kažu mu ljudi u uniformama, i on timu specijalaca mora pomoći da se ono locira i eliminira. Kao bonus, valjalo bi doći i do njegovog Tvorca i Oca cijelog AI svijeta - famoznog Nirmate, čovjeka koga roboti doživljavaju poput mesije.

Film se od tada prebacuje na prostor Istoka i vizualno ovdje dobivamo najveći užitak. Inspiriran filmovima poput Apocalypse Now, Akira, Baraka ili Ran, Edwards svoj SF mizanscen postavlja pred zadivljujućom scenografijom ruralnih predjela Indokine, obala Indonezije i Tajlanda, planinskih vrhova Nepala i futurističkih gradova koji pružaju posvetu Neo Tokiju iz Akire i Ridleyjevom Blade Runneru.

Objekti gigantske arhitekture niču iz stijena, otoka i džungli ocrtavajući se na horizontu i potpomognuti jakim scoreom, a koga drugog nego Hansa Zimmera. Redatelj vas zaista želi uroniti u ovaj svijet i makar zbog toga vrijedi otići u kino i diviti se njegovoj ljepoti.

Problemi...

Međutim, priča koja se u tom ambijentu odvija morala je biti jača i upečatljivija. Taylor pronalazi oružje i ispostavlja se da je to (nije spojler, ovo nam otkriva trailer) umjetni konstrukt u liku male djevojčice (sjajna devetogodišnja Madeleine Yuna Voyles).

Nesuđenom ocu, čovjeku definiranom gubitkom ljubavi, osjećaj lojalnosti se klima jer oružje svakako mora odmah biti uništeno, a podaci iz njega izvučeni ne bi li se napokon došlo do Nirmate. I tu akcija, koja pomalo podsjeća na Denzelov Man On Fire, odnosno obrnutu varijantu Terminatora II, kreće…

A kreću i problemi…

Ako želite dublje promišljanje na temu je li AI nova rasa stvorena za planetarnu dominaciju, naša svojeručno skrojena propast, ili je to pak prirodni tijek tehnološkog razvoja s kojim ćemo se vremenom saživjeti u harmoniji i prihvatiti je, ovdje ga nećete pronaći.

Edwards zasigurno ima svoj stav i odgovor, i u filmu ga svakako dobivamo, ali bez nekog dubljeg pokrića u ispričanoj priči. Film previše šlajfa u pokušaju da naraciju obavi slikom, bez ekspozicije, i da pritom izgradi kompleksan futuristički svijet, što rezultira time da na kraju ostajemo uskraćeni za neke jako bitne elemente ove mitologije.

Na primjer, kakav je to točno svijet i kakva je priroda rata koji se vodi? Je li to hladni rat dvije novonastale supersile ili postoje frontovi sa stalnim borbama? Kakva je struktura AI društva? Vidimo ovdje razne varijacije i modele mašina, humanoide i robote, ali svejedno nemamo dojam čvrsto skrojene mitologije koji su veliki klasici žanra ipak uspijevali detaljno izložiti, često baš po tom receptu - vizualno, integralnim dijelovima radnje, ne daveći nas pretjeranom ekspozicijom.

Gdje je akcija?

Pa dobro… A akcija? Kad makroplan zaškripi, onda barem kvalitetne akcijske sekvence, saspens i spektakl mogu izvući stvar. Možda, ali opet, kod nekih većih i sposobnijih. Na mikroplanu nam Tvorac također ne daje nijedan memorabilni akcijski set-pis, specijalni efekt, neki maštoviti robodizajn, ili s druge strane neki one-liner, geg ili foru koja će nam se urezati u pamćenje.

Čak su i antagonisti, ključni za svaki dobar akcijaš, blijedi i dramski jednodimenzionalni, a ono što zastupaju i za što se bore (opet se uzdržavamo od spojlera) nije nam predstavljeno kao opcija koja će nas čačnuti i izazvati ambivalentnost, makar u realnosti mislili isto. Jednostavno smo natjerani navijati i vjerovati u izbor naših heroja.

Naposljetku, baš oni, robodjevojčica i izgubljeni čovjek, mogu se svrstati u pozitivniji aspekt Tvorca. Naročito već spomenuta Madeleine nosi srce filma kroz krupnooki pogled umjetno stvorenih okica, i kroz interakciju i lagano vraćanje čovječnosti u Tayloru čini da ipak zadržimo dah i intenzivnije navalimo na kokice u klimaksu i krešendu, kada konačna bitka napokon počne.

Ako vam je to dovoljno, svakako pogledajte za sebe. Mirne duše možemo reći da je Gareth Edwards ipak pokušao ono što se danas rijetko viđa - napraviti originalni film umjesto adaptacije postojećeg univerzuma neke knjige, videoigre ili stripa. Stoga je sa svojom ekipom jedini glavni i odgovorni krivac za sve dobro i loše u njemu - za to još uvijek sasvim sigurno ne možemo kriviti bilo kakav AI script and movie generator.

Režija: Gareth Edwards

Scenarij: Gareth Edwards, Chris Weitz

Žanr: Akcija, SF

Uloge: John David Washington, Madeleine Yuna Voyles, Gemma Chan, Allison Janney, Ralph Ineson, Marc Menchaca, Ken Watanabe