U POSLJEDNJIH sedam godina potpisnik ovih redaka proveo je ukupno dvije godine smucajući se Latinskom Amerikom, Azijom i Afrikom, a netom što je otkucala 2022., još se jednom otisnuo na Karipsko more. Sljedeća dva mjeseca na Indexu ćete imati priliku čitati njegove putopise iz Dominikanske Republike.

Cijelo stoljeće prije no što će posadu kultnog Nostroma probuditi transmisija s obližnjeg mjeseca, moju osobnu hibernaciju prekinut će vijest s drugog kraja planeta. Ni par mjeseci kasnije zloglasni stranac već će šetati mojim dvorištem, paralizirajući svijet kakav poznajem, a ne samo da će otkriti niz opasnih androida u mojoj blizini, već će me u kratko vrijeme okrenuti i protiv vlastite obitelji.

U sveopćem igrokazu, što se u nesretno proljeće 2020. zakotrljao svijetom, nisam želio sudjelovati ništa manje no susresti se sam sa sobom. Godine dalekih putovanja nepovratno su nagrizle dječački ten, ali puno značajnije promjene odvile su se par milimetara ispod. Postao sam nepopravljivi ovisnik o novom i drugačijem, a pritom se drastično udaljio od ljudi s kojima sam odrastao.

Nažalost, ne emocionalno, jer alkohol uvijek pronađe put natrag, već mentalno, odakle povratka često nema. Ali dovraga, valjalo je pokušati spasiti ono što je spasiti vrijedilo i popraviti ono što se popraviti dalo. Osamnaest mjeseci u Splitu, po prvi put od 2002., dali su mi odgovore na pitanja od kojih sam godinama zazirao, a sve se ispostavilo pravim pravcatim putovanjem.

Znatiželjne poglede egzotičnih urođenika zamijenili su ispitivački pogledi preplašenih sugrađana, zavodljive tropske avanture maskirani odlasci u Studenac, a zadovoljne uzdahe oštri napadi panike, no razlike u konačnici nije bilo. Rollercoaster me ispljunuo drugačijeg. Kad je u jesen 2021. osmi putnik konačno popustio stisak, rezultati introspekcije bili su unisoni.

Mijenjati svoje laži za tuđe nikad nije imalo smisla. S ponešto drugačijim pogledom na svijet nastavljam istim smjerom, ali ne zato što sam cijelo vrijeme znao kuda valja ići, već zato što pravi put ne postoji, samo onaj na koji se kolo sreće u datom trenutku zaustavi. A ovaj put zastalo je na Dominikanskoj Republici koja me kao destinacija nikada nije privlačila.

Dugo sam smatrao kako se radi o jednom od onih odredišta koji glas duguju imućnim bijelcima što, lickajući novootkriveni avanturistički imidž, usputno promiču i samo mjesto. Zanimljivo, te vješto iskarikirane objede nikad nisam uspio probaviti, dok sam fino umotane laži Vargasa Llose i Junota Diaza s guštom žvakao.

Njihova remek-djela Jarčevo slavlje i Čudnovati život Oscara zvanog Wao, koja sam u lockdownu gutao umjesto apaurina, oslikala su mi ovaj karipski otok kao neobično živu sredinu, bogatu ne samo kolonijalnim nasljeđem te prirodnim ljepotama već i dramatičnom hladnoratovskom poviješću. Sve što sam kao putnik tražio.

Odgovor, po svemu sudeći, valja potražiti u jednoj od najunosnijih ideja svih vremena - kako na putovanje ponukati one kojima skidanje okova vlastite rutine i napuštanje komfora doma predstavljaju nepremostivo veliki korak? Jednostavno, zgrabiti ih zajedno s cijelim njihovim svijetom i uvjeriti ih da je tamo gdje idu sve isto.

U dominikanskom slučaju iluzija je djelo talijanskog migranta i njujorškog odvjetnika. Priča kaže kako su negdje u isto vrijeme, dok su Neil Armstrong i Buzz Aldrin u lunarnom modulu Eagle nadlijetali površinu Mjeseca, Frank Rainieri i Theodore Kheel u helikopteru Bell nadlijetali nepreglednu džunglu Yauye, tražeći mjesto za prvi luksuzni hotel na istočnoj obali Hispaniole.

Obasipajući epitetima debeljuškastog pročelnika Altagracije i mumljajući u bradu nešto u stilu "ovo je mali korak za nas, ali veliki za DR", dva su se biznismena znakovito pogledala. Odluka je pala. Kupit će sve dokle im pogled seže, svih 77 milijuna četvornih metara što se protežu uz osam kilometara pahuljastog bijelog pijeska i neobično tirkiznog mora.

Za takvu komadinu dominikanskog teritorija svaki se iznos činio premalim pa je još u bučnoj utrobi Hueya povukao damu na 18, uzviknuvši: "Dat ćemo vam dolar za svaku palmu na zemljištu." Srećom, pročelnik nije bio čovjek od brojeva. Nagnuo se preko zamagljenog prozora u koji je uzbuđeno uzdisao pa, vidjevši more palmi pod sobom, razvukao osmijeh tako širok da si je bucmastim obrazima presavio ušne resice.

Rukovali su se još prije slijetanja, a ugovor je potpisan u studenom iste godine. "Radi što hoćeš, samo me nemoj ništa pitati", rekao mu je Balaguer koji je jedva dočekao riješiti ga se. Detalji nikad nisu dospjeli u javnost, no pretpostavlja se da nisu izbrojali više od 200 tisuća palmi. Iznos se čini klasičnim postratnim profiterstvom, ali valja uzeti u obzir da bi samo dva luđaka dala toliko novca za komad nepristupačne močvare.

I zaista, kad su se dovukli do posjeda, teško je bilo reći što se činilo daljim, novoimenovana Punta Cana od civilizacije (do Higueya se putovalo šest sati) ili bilo kakav oblik turizma u toj divljini. Malo je vjerojatno da bi se i netko od njih dvojice tad okladio kako će osamnaest mjeseci poslije, u ljeto 1971., predsjednik Balaguer na svečanom otvaranju trljati oči dok će buljiti u prvoklasni mini-resort s deset bungalova.

Malo po malo, stranci su počeli stidljivo navraćati u njihov sićušni raj na kraju svijeta, i to u prvom redu Talijani i Francuzi koji su avanturu oduvijek pretpostavljali lagodnom odmoru. Iz godine u godinu zarada je rasla, a kad su još 1977. jednu od svojih parcela prodali slavnoj grupaciji Club Mediterranee, američki investitori više nisu mogli pronaći rupu u planu.

1984., uz njihovu svesrdnu pomoć te blagoslov potkupljivog predsjednika Blanca, Punta Cana je dobila aerodrom, tako širom otvorivši vrata svijetu. Lova se domalo počela slijevati sa svih strana pa su tri godine kasnije Rainieri i Kheel otvorili svoj prvi pravi luksuzni resort, označivši početak lude utrke za rasprodajom ove zavodljivo divlje obale. 

No usprkos strelovitom rastu, i dalje nitko nije shvaćao razmjere planova koje je dvojac kovao. Konstantno ulažući novac u razvoj infrastrukture - ceste, škole, bolnice, rezidencijalne četvrti, Rainieri i Kheel namjerili su se stvoriti ni manje ni više no cijeli jedan grad i to sve, baš kao i aerodrom, platiti vlastitim novcem. Država nikad neće uložiti nijedan jedini pesos.

1997. godine u partnerstvo ulazi i slavni Julio Iglesias koji svojom popularnošću daje posljednji poguranac sveopćoj eksploziji turističkog rasta. Od 4000 putnika, koliko je aerodrom brojao prve godine, četvrt stoljeća poslije brojka je stigla do četiri, a 2019. do čak osam milijuna, nevjerojatnih 70 posto svih stranaca koji na godišnjoj bazi posjećuju Dominikansku Republiku.

Pedeset godina poslije nekad nepristupačna džungla broji 40 tisuća kreveta i zaslužna je za četvrtinu nacionalnog BDP-a. Zemlja desert ekonomije, kako su je s podsmijehom nazivali jer je desetljećima preživljavala izvozeći kakao, šećer i kavu, danas je najbogatija zemlja Kariba i sedma najjača ekonomija latinske Amerike, a sve zahvaljujući ludoj viziji Franka Rainierija i Theodora Kheela.

Mali obol ovom velikom poslu dala je i Splićanka Tamara koja već sedam godina radi za najveće grupacije Punta Cane. "Kad sam 2015. stigla tu, Downtown nije ni postojao, a sad, kao što vidite, sve puca od sadržaja. Cineplex, Ikea, Hard Rock Caffe, Circus de Soleil, nema čega nema. Ne čudi to, jako je puno stranaca došlo živjeti ovdje, pogotovo oni koji u ovoj Ranijerijevoj državi u državi žele živjeti pod radarom."

Sjedeći na privatnoj plaži Westin hotela, u koji nas je uvela, tonem u sveprisutni luksuz. U restoranu Brassa služe mini mofongo i divna osvježavajuća pića, a pijesak je bijel kao bakine plahte. Njena zaluđenost nije ništa manja no u ljudi koje vidim oko sebe. Doslovce su opsjednuti svojim kariranim košuljama, finim gestama i dobrodušnim konobarima kojima s neviđenom važnošću guraju dolar.

"Jorge je tako divan, nitko ne radi bolju margaritu", nezainteresirano ih hvale, dok im pogledi bježe prema plaži gdje se pozornica priprema za još jedno Instagram vjenčanje. Povjetarac s istoka spašava šminku od rastapanja, a komaraca nema niti ih i može biti kad se pijesak svakih par sati posipa kemikalijama. Ništa ne smije ometati zadovoljstvo gostiju. Gotovo ništa. Jednu bitku ne mogu dobiti ni sa svom modernom tehnologijom.

"Mislim da je budućnost resort industrije blistava", zadovoljno će Tamara. promatrajući široke osmijehe gostiju. "Iz godine u godinu ponuda je veća, objekti su sve popunjeniji, a što je najbolje, cijene su nakon korone još i veće." Razumijem njenu perspektivu i ne želim joj proturječiti, ali čini mi se kako i u njenom slučaju sve kritike završavaju na kvaliteti hrane i zabave te mizernom kontaktu s lokalnom kulturom.

Shvaćam kako bi DR bez elitnog turizma vjerojatno izgledao kao Haiti, ali ne mogu se oteti razmišljanju o životima tisuća radnika iza ove ulickane kulise. Nije tajna da su uvjeti rada često jako loši. Ugovori, ako se i potpisuju, traju par mjeseci, a mogu se bez posljedica prekinuti. Satnice su mizerne, prekovremeni se ne plaćaju, a nemali broj izložen je verbalnom i seksualnom maltretiranju.

Vrlo se malo govori i o negativnim učincima na okoliš. Stotinu gostiju u 55 dana potroši vode koliko stotinu Dominikanaca u tri godine, a gdje su tu kanalizacija, smeće itd...? Ništa manje sporna nije ni kulturološka strana. Tematske večeri lokalne kulture sklone su potenciranju stereotipa i često nemaju veze sa stvarnošću, već su u njima Dominikanci ukalupljeni u sigurnu i lako jestivu karikaturu. Zašto?

Zato što resort industrija, između ostalog, svoj uspjeh duguje fabriciranju straha. Kako drugačije zadržati na tisuće ljudi unutar ograda, ako im se ono vani ne predstavi kao najstrašnije mjesto na svijetu? Napolje im valja jedino organiziranim izletima pa kroz tamne prozore viriti kako te čudnovate životinje Dominikanci žive. Jasno, pretjerujem, ali istina nažalost nije daleko.

Kad sam na odlasku rekao Tamari da ću u Dominikanskoj Republici boraviti dva mjeseca i motorom više-manje obići cijeli otok, pokušala me je odgovoriti. Iako duboko impresioniran onim što je postigla, jedino što mi je u tim trenucima padalo na pamet jest da se moram nekako izmigoljiti iz te mekane resortske fotelje. To jednostavno nije bio moj svijet.

Svoj komad raja pronašao sam jedva pet stotina metara dalje, na trećem katu nedovršenog objekta preko puta slavnog Cocotala. Iako ih dijeli domet prosječne pljuvačke, uvjeti života ovdje dijametralno su suprotni. Iz kreveta ne buljim u veliku plazmu na zidu, već plijesan što se nečujno širi po loše nanesenom gletu.

WC nema lavlje šape od francuskog porculana na kadi, već medvjeđe šape od pijanog rusa na WC školjki, a menadžer nije uglađeni britanski gospodin koji promptno rješava probleme, već bahati kanadski oportunist koji promptno stvara probleme, testirajući vjernost debeljuškastih žena haićanskih radnika.

Čim sam se smjestio i stao lutati okolicom, svi problemi o kojima sam čitao počeli su se, poput zastrašujuće prezentacije, nizati pred mojim očima. Bilo je dovoljno odmaknuti se nekoliko ulica od glavne avenije za shvatiti kako se razvojem turističke infrastrukture isključivo povećava socijalni jaz.

Fenomen je to koji se u novijoj literaturi naziva dvojnim gradom. S jedne strane nalazi se pojas luksuznih kondominija i hotela, a s druge mravinjak raspadajućih kućeraka koji niču bez ikakvog pravila i plana. Proces slemifikacije u svom punom sjaju. O čemu je točno riječ?

O tome da izgradnja svakog novog resorta povlači za sobom velike migracije iz susjednog Haitija (neiscrpan bazen jeftine radne snage). Iako je njihov dolazak u teoriji privremen i trebao bi završiti s izgradnjom, svi više-manje ostaju tu zauvijek pa polarizirani i segregirani grad iz mjeseca u mjesec buja.

"Rodbina misli da je ovdje život bajan, no na trenutke je gore no na Haitiju", reći će zamišljeno Junior. "Da, zarađujem daleko više, ali sve je ekstremno skupo. Živim u prijestolnici prepunoj trgovina, kafića, kina, restorana, ali što imam od toga? Ne mogu si priuštiti ni otići tamo, a kamoli što kupiti".

U pravu je. Stanovnici Verona uistinu žive u očajnim uvjetima. Ceste, kanalizacija i vodovod praktički ne postoje, a kako je tlo porozno, osamdeset posto svih bunara kontaminirano je fekalnim bakterijama. Kontejnera nema, a odvoz smeća nije organiziran tako da okolicom svakodnevno bukte deseci otpadnih požarišta.

Hitna medicinska skrb znanstvena je fantastika (najbliža bolnica koju mogu platiti udaljena je preko sat i pol), a što je najgore, nema ni škola koje su dostupne djeci radničkih obitelji. Iz generacije u generaciju zarobljava ih se u kontinuiranom krugu siromaštva, gdje se kao jedini način preživljavanja često nameću kriminal i prostitucija. Covid je stigao kao šlag na tortu.

Kada je 19. ožujka 2020. proglašeno izvanredno stanje, hoteli su se smjesta zatvorili, a radnici našli na cesti. "Bila je to prava tromjesečna anarhija! Bojao sam se izaći po najosnovnije namirnice. Policija? Kakva policija! Puka je sreća što su početkom lipnja hoteli ponovo otvorili vrata", smrknuto će Junior kojem kao Haićaninu nije bila dostupna ni minimalna socijalna pomoć.

Okrutnu dvojnost Punta Cane na svojoj sam koži osjetio na obali Hoyo Azula. Kad strana čeljad ode, ovaj bajkoviti cenote sred džungle postaje kupalište zlatne mladeži, a koliko su daleko od sveprisutne borbe za preživljavanje, najbolje govori trenutak u kom su mi na poklon dali skupocjenu kapu što su izronili s dna jezera.

S glupom brazilskom šiltericom na glavi, domalo sam se zaputio u Higuey, jedan od rijetkih gradova Altagracije stariji od prosječna čovjekova vijeka. Da se iznajmljeni skuter ne održava dobro, bilo je jasno čim sam ga uzeo, no nisam imao pojma kako će na autocesti, pri brzini od 80 km/h, zadnja kočnica doslovce eksplodirati. Da je kojim slučajem upala u kotač, tko zna kako bih završio.

Jasno, vlasniku nije padalo na pamet odgovoriti na poziv, kao da je znao da u ruci držim šalabahter najsočnijih španjolskih uvreda. Zato je, kad sam mu poslao poruku da mu nije pametno igrati se sa životima klijenata jer bi ga to jednom moglo skupo koštati, kratko natipkao da ima odlično osiguranje u slučaju pogibelji onih što iznajmljuju. Mamicu mu!

Srećom, u blizini se nalazilo zgodno mjesto za povratiti mir - Nuestra Señora De La Altagracia. Arhitektonsko čudo adekvatno onom koje se tu odvilo 400 godina ranije, kad je jedna djevojčica na poklon dobila raritetan portret. Slika Majke Božje koja promatra Isusa bila je divna, no imala je jednu manu. Svako bi jutro nestala sa zida, a ova bi je nalazila pod narančinim drvetom u dvorištu.

Natezala se tako sa svojeglavom Djevom sve dok frustracije nije podijelila s ocem. Od tada više nije bježala, a mjesto je postalo toliko sveto da su ga brže-bolje raskopali pa tu prvo napravili crkvicu, a potom 1971. i "3D print baziliku", od čijeg je izgleda jedino bizarniji podatak kako je proslava Velike Gospe pomjerena na 21. siječnja e da bi se dostojno proslavilo klanje 400 Francuza u Bitci kod Sabane.

Složit ćete se, teško da ima ljepšeg i prirodnijeg prizora od onog kad crkva ispruži desnu ruku i smjesti je u L na razini ramena, država je lijevom prihvati pa uz prve taktove zavodljivog dominikanskog Merenguea zajedno krenu jen, dva tri, četiri, jen, dva, tri, četiri...