SINOĆ je na prvom programu Hrvatske televizije premijerno emitirana prva epizoda tinejdžerske serije Sram o kojoj se već dugo priča i s nestrpljenjem ju se očekivalo. Riječ je o hrvatskoj inačici megapopularne norveške serije Skam, koja je dobila već nekoliko europskih, pa čak i američku verziju te je većina njih bila iznimno uspješna.

Dok je Europom prošlog desetljeća harao nordic-noir, pomalo je ispod radara prošla prava televizijska senzacija, serija koja se bavi naoko običnim, svakodnevnim životom tinejdžera, reklo bi se ništa posebno, a ipak je zaludila prvo Norvešku - svakog tjedna novu je epizodu gledala petina stanovništva Norveške, dakle preko milijun ljudi, a nakon nje i mnoge druge europske zemlje.

Norvežani pronašli način kako vratiti mlade pred TV

Ono što u priči o Sramu najviše fascinira je način kako je uspio vratiti tinejdžere koji odavno ne gledaju linearnu televiziju pred male ekrane. To se, inače, čini kao nemoguća misija pa je većina televizija od toga odavno odustala, no inače vrlo kreativna norveška javna televizija NRK pronašla je formulu. 

Misterij je tim veći što je gotovo posve izostala i marketinška podrška seriji, a umjesto nje NRK je pribjegao novoj strategiji prikazivanja, naime svakodnevno su se na društvenim mrežama objavljivale nove scene, dok se za starije i konzervativnije gledatelje jednom tjedno emitirala epizoda sastavljena od tih scena. Objavljivanje statusa likova praktički u realnom vremenu kreiralo je dojam da nije riječ o pukom gledanju serije.

Razlike u gledanju nisu puka forma, već one proizvode i različit odnos prema samoj seriji, odnosno likovima i događajima. Svakodnevni gledatelji postaju mnogo povezaniji s likovima, intenzivnije sudjeluju u onome što im se događa te nestrpljivije iščekuju sljedeću scenu pa odnos gledatelja i likova počinje nalikovati onom u stvarnom životu. Uobičajeni odmak koji mi, stariji i konzervativniji gledatelji imamo prema likovima ili događajima nekoga filma ili serije ovdje je mnogo manji. 

Revolucionarna promjena gledateljskih navika

Kad završi epizoda, mi promijenimo program i nastavimo gledati neki drugi, a do sljedeće nedjelje jedva se i sjećamo što je bilo prošlog tjedna. Za razliku od mladih gledatelja koji Sram ne gledaju, već žive s njim. Riječ je o praktički revolucionarnoj promjeni gledateljskih navika i percepcije gledanog, koja će vjerojatno imati dugoročni učinak i prije ili poslije se pojaviti u nekoj novoj inačici, odnosno u nekom novom formatu. Lako moguće i za nešto stariju generaciju.

Vrlo vjerojatno su i autori srpske serije Jutro će promeniti sve koristili iskustva lansiranja serije Sram kada su planirali početak emitiranja na RTS-u. Naime, riječ je o seriji koja je 2018. godine na neki način zaista promijenila sve, barem u srpskoj televizijskoj industriji; s iznimno malim budžetom namijenjenom sitcomu snimili su dramsku seriju koja govori o suočavanju generacije milenijalaca sa svakodnevnim životnim problemima na ulasku u svijet odraslih, potragom za poslom, stanom, sigurnošću, ljubavlju i partnerima. 

Produkcija se suočila s činjenicom da gledatelji kojima je serija namijenjena malo ili nimalo gledaju linearnu televiziju pa su prvu epizodu serije tjedan dana prije televizijske premijere objavili na društvenim mrežama i tako pokušali privući ciljnu skupinu gledatelja na dobru staru televiziju. I uspjeli su, serija je postala iznimno gledana i smatra se svojevrsnim milestoneom u srpskoj televizijskoj produkciji. 

Teme koje se tiču mladih u najosjetljivijim godinama

No Sram nije postao uspješan samo zbog inovativnog formata, ima nešto i u sadržaju. Riječ je o seriji koja se bavi svakodnevnim problemima klinaca u najosjetljivijim godinama; priča o odrastanju kakva se odavno nije pojavila na našoj, ali ne samo našoj televiziji. U sinoć emitiranoj prvoj epizodi upoznajemo glavnu junakinju prve sezone, srednjoškolku Evu (odlična Lucija Stanković), koja se sprema za prvo seksualno iskustvo s mladićem Jakovom (Jagor Katičić) te neuspješno pokušava popraviti odnos sa starom prijateljicom.

Prvo što zapažamo je posve drugačiji narativni rukopis od onoga na koji smo navikli u hrvatskom filmu. Nema uvoda, elaboracija i objašnjavanja, imamo dojam da smo upali u sredinu priče, no zahvaljujući pametnom storytellingu i dijalozima lako se snađemo te pohvatamo ključne međusobne odnose. Likovi se doimaju punokrvnima i nepatvorenima, a takvo je i okružje u kojem se priča zbiva, primjerice klub u kojem sviraju Hiljson Mandela i Grše. 

Produkcija je povukla izvrstan potez angažmanom beogradske redateljice Jelene Gavrilović, koja već ima iskustva s web serijama. Ona je stil originalne serije uspješno prilagodila našem mentalitetu pa priča teče glatko, kompozicije kadra su moderne i efektne, a slika izgleda bogato. Sve u svemu, dojam je da produkcijski nimalo ne zaostaje za originalom. Također, angažman redateljice Hane Jušić kao koscenaristice uz meni manje poznatog Nikicu Zdunića, nesumnjivo je doprinio autentičnosti i prirodnosti jezika, a to je pak olakšalo mladim glumcima bez iskustva nesputan, prirodan nastup i govor. 

Hoće li hrvatski Sram ponoviti rezultat norveškog?

Iako Sram nema direktne sličnosti s čuvenim serijama nordic-noira (Most, Ubojstvo, Čovjek od kestena itd.), dijeli skandinavsku navadu da eskapističkim formatima udjene naglašenu socijalnu dimenziju, društvenu kritičnost i političnost. Slično je i ovdje, naime riječ je o tinejdžerskoj seriji u kojoj glavni protagonisti, iako pripadaju generaciji Z, nisu sami sebi dovoljni, već žive, zaljubljuju se, osamostaljuju i sazrijevaju, ukratko odrastaju u zajednici, stoga ni svi problemi s kojima se suočavaju nisu isključivo plod tinejdžerskih hormona i nezrelosti, već dobrim dijelom izviru i iz društvene stratifikacije. 

To se daje na znanje već u uvodu koji opisuje Hrvatsku iz perspektive tinejdžera koji otkako znaju za sebe znaju i da smo u Europskoj uniji pa ne vide u tome neke koristi, tek primjećuju da se "Slavonija ispraznila, a Dalmacija napunila apartmanima". 
Upravo je zbog ovakve impostacije priče važno i hvale vrijedno što je ovaj zahtjevan i rizičan pothvat izvela javna televizija kojoj bi, uostalom, temeljni razlog postojanja trebali biti upravo projekti kakav je ovaj. Projekti koji se obraćaju raznovrsnim gledateljskim skupinama, koji istovremeno zabavljaju i educiraju, ali i senzibiliziraju za one druge i drugačije. I to je za sada izvela jako dobro.

Fascinira da scene objavljene na društvenim mrežama već i prije televizijskog emitiranja prve epizode imaju po 60-70 tisuća gledanja u par dana, a da je među komentarima i mnogo stranaca koji zahvaljuju na engleskim titlovima i nakon serije na vlastitom jeziku, sada se vesele gledati i ovu hrvatsku verziju. 

Teško je prognozirati hoće li hrvatski Sram ponoviti rezultat norveškog, no kao netko tko definitivno nije ciljna publika ove serije, kao netko koga baš i ne zanimaju tinejdžerske serije i koji je bezbroj puta doživio onaj osjećaj neugode u želucu, susramlja zbog idiotskih dijaloga u hrvatskim filmovima I serijama, mogu reći da ništa slično nisam osjetio gledajući prvu epizodu Srama, ništa mi nije smetalo, ni smaralo, ni posramilo, dapače, baš si nešto mislim kako bih mogao provjeriti YouTube, zanima me kako će proći taj vikend u viksi Eve i Jakova. Tko će čekati do sljedeće nedjelje?!