SAMO su najveći u stanju "privatizirati imena", a Oliver je definitivno u toj skupini jer ako pričate o glazbu i kažete samo Oliver, bez obzira kojoj generaciji pripadali i kojoj se generaciji obraćali, svi znaju na kojeg ste Olivera mislili.

I na stranu sva patetika i preuveličavanja čemu su mnogi skloni, posebno u periodu obilježavanja smrti glazbenik velikana, Oliver je uistinu bio specifična pojava na ovim prostorima i dio malog "kluba" pjevača koje su cijenili čak i oni koji ih nisu nužno slušali.

To bi vjerojatno priznao i Mišo "Oliver? Koji Oliver?" Kovač da ga malo pritisnete.

Dalmatinski, a svačiji

Regionalno je prisvajan i to je potpuno očekivano jer jedan je od onih koji su bili izrazito "regionalno obojeni". Štoviše, kao što je to kolega Saša Čobanov napisao: "Oliver je bio sama srž svega onog dalmatinskog i splitskog. Prkosnog i vjernog. Ponosnog i inatljivog. Dešperatnog i melankoličnog".

On je to pak opisivao na sebi svojstven način - jednostavno:  "Nikad se ne bi' odselija iz Splita jer guštan u njemu živit. Čim živiš u Splitu, ako zapravo živiš, ne možeš bit nekomunikativan ni umišljena zvijezda. Problem je u tome šta dikod novinari volidu čeprkat po mome životu i tražit skandale, ali moju pravu publiku to zapravo ne zanima. Ja i inače nisan zanimljiv tip i siguran san da ljudi koji stvarno volidu moje pisme, ne traže od medija takove informacije o meni...

Normalno je da mi, kad šetan gradom, judi prilazidu, da se pozdravjan s puno nji', da stanen i s judima popričan. Do mojih brojeva telefona svako može doć, u životu nikad nisan ima tajni broj. Nisan uobražen i zapravo volin ljude, samo koji put napravin facu zato da baš ne moran uvik i u svakoj prilici razgovarat sa svakin kome to pade na pamet...

Ja san zapravo jedan smišni tip. Znan da bi mi sad psihijatri postavili dijagnozu kako zapravo guštan u popularnosti i podsvjesno želin kontakte s ljudima. Ali i to samo znači da san normalan, jer svi normalni ljudi imaju neku psihijatrijsku dijagnozu".

Ipak, u isto ga je vrijeme nadilazio i postao pjevač neograničen lokalnim elementom svog izričaja, bez obzira na to koliko to bio neodvojiv dio njega.

Sarajevski glumac Nermin Tulić to je najbolje sažeo u jednom statusu: "Slušaš Olivera, zatvoriš oči, zamišljaš more, sunce, galebove, ljubav... i tako smo se spašavali da ne poludimo u Sarajevu pod opsadom. Hvala majstore."

I ponovo, to je ono što opisuje najveće. Njihove osobne priče postaju naše. Čak i ako je, kao u Oliverovu slučaju, nije napisao on osobno. Učinio je te riječi nezamjenjivo svojima, a posljedično, pjesme su pripadale svima nama.

Kad naraste bit će - mesar

U isto vrijeme, opisivali su ga i kao najskromnijeg, jednostavno - čovjeka iz naroda. Njegova supruga Vesna često je isticala da je prava sreća što je Oliver postao zvijezda koja ima dosta posla jer da nema, zbog svoje bi glazbene strasti svirao i besplatno.

U karijeri dugoj 50 godina stvorio je 40 albuma, live albuma i kompilacija, a višegodišnju plodonosnu suradnju imao je sa Zdenkom Runjićem. Jedan je od Porinom najnagrađivanijih izvođača i jedan od rijetkih hrvatskih glazbenika koji su nastupali u njujorškom Carnegie Hallu, londonskom Royal Albert Hallu, pariškoj Olympiji te Opera Houseu u Sydneyju.

No, počeci su bili daleko od onih iz kojih biste iščitali veliku karijeru.

Kao što sam Oliver kaže: "Rodija san se, 7. prosinca 1947. kao peto dite Mate i Kate Dragojević iz Vele Luke na Korčuli, i to u zgradi škole Natko Nodilo, u kojoj je tada bilo rodilište. Mater mi je dala ime po Oliveru Twistu. Govorila je poslin da je to bilo zato jer smo bili prava poslijeratna sirotinja. Prije mene su se rodile tri sestre – Glorija, Marija i Tatjana, ali su i umrle prije moga rođenja, dvi u Veloj Luci odmah posli poroda, a jedna u partizanskome zbjegu u El Shattu od salmonele. Stariji od mene je i brat Aljoša.

Moja familja ima nadimak Koža. Niki je pradida dera kože i zvali su ga Derikoža, ali su lini judi u Luci to skratili na – Koža. Prve godine života proveja san u Veloj Luci... Iz Luke smo se priselili u Split kad je otac dobija posal pilota u Lučkoj kapetaniji.

Prva sićanja iz ditinjstva vezana su mi uz uzbune i vježbe civilne zaštite poslin rata te slike judi koji s gasmaskama trčidu po dvoru (…) Mater i otac su radili, a Aljoša i ja smo doma sami kuvali. Poštenije je reć da je Aljo kuva, a ja san sprema i pomaga oko sudi. Bilo je to gadno vrime: malo pinez, malo spize. Nije bilo mesa, a sićan se da smo dobivali i pomoć. Pamtin američko maslo, zvali smo ga John Waynne maslo, pa mliko u prahu.

Kad san bija mali i kad bi me pitali šta ću bit kad naresten, govorija san – mesar. Zna san jednoga maloga sina od mesara i u nji' se svaki dan jilo meso. To me je fasciniralo. Stan di smo živili bija je mali – jednosobni, ali ni drugima nije bilo puno boje. Svako je sve zna o svakome, a i danas Aljo i ja pamtimo prijateje iz ditinjstva, koji su se rasuli svugdi po svitu (…)".

Kraj akademske i početak glazbene karijere

Kad je imao pet godina, otac mu je kupio usnu harmoniku, kojom je zabavljao djecu iz svoje ulice te putnike na brodu na čestoj relaciji Split - Vela Luka.

"Gitara nam je ušla u kuću kada san ima deset godin. Otac ju je, kao i sve što smo imali, kupija na kredit. Bila je stvarno nikakva i očajna, ali i danas je pamtim jer je bila – prva. Prvi put sam – u duetu s Aljošom - javno nastupija još 1957., i to na Radio Splitu, di smo se prijavili na radijsko natjecanje pjevajući nama najdražu pismu Diana (…) Aljoša i ja smo nastavili pivat i nastupat na litnoj terasi restorana u splitskon brodogradilištu, a repertoar nam je uključivao tadašnje velike domaće hitove, poput Autobus calypso i Kad si kupin mali motorin... Naravno favorit nan je i dalje bila Diana, i to u hrvatskom prijevodu. Još pamtim ono: '...nisam više tako mlada to mi kažu svi, srce nek ti kaže što za mene značiš ti...'.

Za te smo nastupe čak i dobivali neke sitne novce, valjda je to bio moj prvi neslužbeni honorar. Kad smo bili u Luci, mater i otac su nas znali vodit okolo po kućama da pivamo. Ipak, nisu bili nešto posebno impresionirani našom karijerom, jer smo, kad ne bismo nastupali, i dalje morali biti doma uvečer u osan i po. (…) Klarinet sam  – zajedno s klavirom - učija svirat najprije u Nižoj, a onda u Srednjoj muzičkoj školi u Splitu, a klavir mi je, naravno, bija obavezan instrument. Čak san poslin mature upisa Višu pedagošku akademiju - glazbeni smjer, ali nikad nisam posta nastavnik muzičkog.

Odusta san od fakulteta već nakon prvog semestra, kad su počele gaže i ozbiljnije bavljenje muzikom. Položija san doduše jedan ispit – sićan se, polaga sam ga kod profesora Tudora, posli stručnjaka za klapske pisme. Dobija san čak peticu, ali bija je to kraj moje akademske karijere", opisao je svoje glazbene početke Oliver.

Neće opstati dulje od tri minute

Unatoč golemoj ljubavi prema glazbi, početak karijere donio mu je i prvo veliko razočarenje. Za prvi nastup na Splitskom festivalu 1967. izabrao je pjesmu Zdenka Runjića Picaferaj koja nije ušla u finale, što ga je razočaralo i natjeralo da otputuje u Njemačku gdje je s raznoraznim bendovima nastupao po klubovima i polagano stjecao iskustvo koje će se kasnije pokazati neprocjenjivim.

Na Prokurative se vratio 1974. godine te je osvojio prvu nagradu publike sa skladbom Ča će mi Copacabana, a jedan tadašnji "poznavatelj" o toj je izvedbi i interpretatoru napisao: "Ta pjesmica, pravljena točno po kalupu koji treba osigurati brzu popularnost, živjet će, najvjerojatnije, taman koliko traje jedno njeno izvođenje. Ona je uspjela osvojiti prisutne, ali je sigurno da će je slušatelj vrlo brzo i zaboraviti. Jednostavno, ona nema snage opstati duže od tri minute. Kao, uostalom, ni njen interpretator, iako je, u svom Splitu, dobio buran aplauz".

Opstao je...

Sve nakon toga je, kako kažu - povijest.

Samo nekoliko godina kasnije, poznati glazbeni kritičar Dražen Vrdoljak, 1977. u Startu ga je nazvao "neosporivim vladarom jugoslavenskih džuboksova".

Uslijedilo je 20 studijskih albuma na kojima je nizao nezaboravne hitove iza kojih su stajali dugogodišnji suradnici i prijatelji kao što su Zdenko Runjić, Jakša Fiamengo, a kasnije i Zlatan Stipišić Gibonni čija je Cesarica Olivera pretvorila u megazvijezdu.

Iako mnogi vjeruju da je Oliver oduvijek bio regionalni superstar, a to, s obzirom na količinu svevremenskih hitova djeluje kao sasvim logična pretpostavka, činjenica je da je upravo Gibonnijeva pjesma priču podigla na višu razinu.

Kao što je to njegova supruga Vesna Dragojević jednom prilikom izjavila, Oliver je tek nakon Cesarice postao velika zvijezda koja može skupiti više od pet tisuća ljudi na koncertu i puniti velike sportske dvorane.

Pjesma je to koju je Gibonni isprva napisao za sebe iako mu je od samog početka bilo jasno da se radi o materijalu koji će bolje funkcionirati za nekog drugog. Ovdje postoje dvije verzije priče jer dok Gibonni tvrdi kako je od samog početka vjerovao da je pjesma stvorena za Olivera, Oliver je u jednom intervjuu izjavio da je pjesma isprva napisana za Vinka Cocu, ali da ju je on na vrijeme prisvojio: "Tu pjesmu Gibo nije namijenio meni. Zapravo, donio ju je Zdenku Runjiću za Splitski festival. A kako smo Zdenko i ja živjeli u istoj zgradi, imao sam priliku preslušati sve pjesme. Kad sam je čuo, rekao sam - ovu ću ja. A oni su je bili namijenili Vinku Coci. Siguran sam da bi i u njegovoj izvedbi zvučala dobro, ali slučaj je htio drugačije".

Na svu sreću, nitko nije poslušao majku Vesne Dragojević kojoj se Cesarica nije nimalo svidjela i smatrala je da Oliver izabrao "najgoru pjesmu" s kojom će nastupiti na festivalu.

Pune dvorane diljem svijeta, osim...

Pjesma je obilježila i prvu dodjelu diskografskih nagrada Porin gdje je dominirala u nekoliko kategorija (hit godine, pjesma godine, najbolja muška vokalna izvedba i aranžman), a označila je i novi uzlet u Oliverovoj karijeri.

Od prepune pulske Arene, preko Carnegie i Royal Albert Halla, pa sve do Olympije i Opera House, Oliver je proživljavao najbolje trenutke u već ionako impresivnoj karijeri.

Ipak, jedno je mjesto zaobilazio. Unatoč brojnim fanovima koji su ga godinama preklinjali da se vrati, Oliver je nakon Domovinskog rata ostao dosljedan u svojoj odluci da nikada neće nastupiti u Srbiji, rekavši da "nema novaca za koje bi pjevao u zemlji koja je nanijela tolika zla mojoj Hrvatskoj".

Normalni fanovi u Hrvatskoj od toga nisu radili spektakl (baš kao ni on sam) već cijenili dosljednost lišenu patriotskog busanja u prsa, a normalni fanovi u Srbiji zbog njegove su odluke žalili, ali nisu to pretvorili u nešto veće niti ružnije.  

Srpski novinar Petar Peca Popović u svom oproštaju od Olivera to je nabolje opisao: "Nešto sasvim osobno. Oprosti, Druže, što nismo dovoljno razumjeli odluku da ne pjevaš u gradu u kojem si prvi put osjetio što stvarno znači ljubav, popularnost i podrška. Živimo u vremenu kad se riječi olako frfljaju i još lakše gaze. Ostao si dosljedan u epohi koja počiva na nedosljednosti. Znajući da su ovdje znali oprostiti čak i osvjedočenim zlikovcima kao što su Blair, Clinton, Solana i Schröder, možda se nađe netko da naglas kaže o kičmi muzičara koji je zbog dane riječi ostao bez najvećih honorara u životu".

A oni drugi, s obje strane, njegovom su odlukom hranili svoju neutaživu glad za vječnim međuplemenskim natezanjima.

Iako politika nije bila česta tema u njegovim intervjuima, bio je kritičan i prema onima koji su na druge načine uništavali njegovu zemlju: "Ja san cili život živija u Splitu, bija san tih pet godina u inozemstvu radit. I ja mislim da… zbog gramzivosti, zbog pohlepe, pa mogu reć slobodno zbog lošeg odgoja, jedna grupa ljudi je operušala ovu fenomenalnu zemlju. Nervira me samo šta većina tih ljudi vodi tu zemlju i ne znam odakle mu hrabrost i snaga zanemarit taj narod. I pored ovih prirodnih ljepota, pored ovog blaga u gastronomiji, klimi, u bilo čemu, u ljepotama, ja ne znam da se netko usudi, odnosno ne netko, nego nekoliko… ajde, recimo grupa - da su uspili uništit tu zemlju. Pa mi je ža’… Ova zemlja to nije zaslužila, kao prvo. Drugo, ža’ mi je ove dice koja dolaze. Njima će bit’ podloga za budućnost užasna. To je… Cili život će se vadit na tuđim greškama. To je strašno. To ja ne mogu prihvatit nikako".

Ono bitno

No to su bile i ostale teme nebitne za njegovu biografiju.

Svi ostali pamtit će i iz godine u godinu otkrivati nove detalje o čovjeku čije su pjesme hranile i nastavljaju hraniti ono što je uistinu bitno i ono što je rezultiralo veličanstvenim ispraćajem kojime su se Split, Dalmacija, ali i cijela Hrvatska, oprostile od jednog od svojih velikana.

Oliver se u ožujku 2018. obratio obožavateljima na dodjeli Porina gdje je dobio nagradu za životno djelo i na neki se način oprostio od fanova na prepoznatljivo jednostavan i dirljiv način.

"Što da vam kažem nego – guštajte ljudi, jer ća je život vengo fantažija", poručio je Oliver iz svog doma obožavateljima posljednji put te dobio ogroman pljesak.