Foto: Per Dybvig; Ilustracija: Index

Tokio

I UPRAVO tada, uspio je udahnuti nešto zraka i shvatio da mu je glava iznad površine vode. I da sjedi u kadi. Oko njega su bila stabla. Visoka debela stabla s kojih su visile lijane. Debla su nestajala u gustim krošnjama iznad njega. Nema sumnje, bio je u džungli. 

Ali kako je zaboga tu stigao? I to u kadi. Cliche je naborao čelo i pokušavao se sjetiti.

Pokušavao se sjetiti tko je on, odakle dolazi i što se događalo prije nego što je završio u ovoj kadi s teškom glavoboljom. I mislite li da se ičega sjetio?

On, čovjek s paukom – koji je možda bio, a možda i nije bio sedmonožni peruanski pauk usisač – u uhu, i vjerojatno čak i dublje od toga?

Pa, evo odgovora:

Sjetio se svega. Apsolutno svega.

Sjetio se, na primjer, da mu je ime Claude Cliche, da je bio Barometar, i da je bio vlasnik puno toga. Između ostaloga, bio je vlasnik ogromne količine novaca, patenta za kvačice za tregere i sela punog vodenkonja, zatim dvorca po imenu Margarine i baronese po imenu Juliette. 

Sjetio se da je sjedio u hotelu Frainche-Fraille u sobi onog glupog izumitelja za kojega je Juliette mislila da je zaljubljena u njega. I sjetio se posve jasno onog malog crvenokosog dječaka koji je bio odjeven kao Napoleon i djevojke koja je tvrdila da je Ivana Orleanska. 

Da, prevarili su ga! Njihova nagrada bit će betonske čizme i put na dno Seine.

Cliche je ustao i izašao iz kade. Nije bio nimalo uplašen. Niti malo! Pa, on je kralj Pariza, zar ne?

Bez obzira na to koliko je daleko u ovoj džungli, samo je pitanje vremena kad će se vratiti kući. A onda će početi s lovom!

Počeo je hodati prema nekoj ravnici među drvećem. Dok se približavao, čuo je neke zvukove, neko zujanje, kuckanje i klikanje. Jesu li to možda tigrovi, hijene koje imaju štucavicu ili čegrtuše? Ili to kuckaju čeljusti krokodila?

Ha! Baš ga briga. Cliche je hodao ravno, sklanjajući grane sa strane. I tamo, baš ispred sebe, vidio je bića koja su stvarala zujanje i klikanje.

Zzzzzz-klik! ZZZZ-klik!

Claude se počeo glasno smijati.

Bila je to velika grupa japanskih turista. Stajali su iza nekih rešetki koje su očito bile dio nekog kaveza. Japanski turisti fotografirali su malim fotoaparatima. 

Zzzzz-klik! 

Kako smiješno! Kad su vidjeli Claudea, odjednom su se preplašili i počeli jedno drugome govoriti na nekom nepoznatom, pištavom i brzom jeziku. 

– Bu! – viknuo im je Claude jer je volio kad ga se ljudi boje. I sad je bio dobro raspoložen jer je iza ljudi, iza stabala, mogao vidjeti nebodere. A tamo gdje su neboderi, nije daleko ni aerodrom. 

– Nije još gotovo, Proktore... – mrmljao je sebi u bradu, trljajući rukama. Ali onda je otkrio, na svoje zaprepaštenje, da se kavez ispred njega nastavljao na desnu i na lijevu stranu. Što je značilo da je on u kavezu, a ne japanski turisti. 

Hm.

Kakogod. Svejedno. Sad još samo treba pronaći vrata i izaći iz ovog prokletog kaveza. 

– Hej, gdje su vrata? – vikao je Cliche, ali ljudi ispred rešetaka samo su piljili u njega. Ili možda nisu gledali u njega. Možda gledaju nešto iza njega. I onda su prestali s onim zzzz-klik! s fotoaparatima. 

U tišini koja je nastupila, Cliche je čuo poznati zvuk: hrkanje. Ali, ne hrkanje vodenkonja. Nečega što je bilo puno veće. I onda mu se odjednom zamračilo.

Cliche je imao dovoljno vremena pogledati prema gore, imao je dovoljno vremena promisliti, dovoljno vremena shvatiti kako će ova priča završiti. U trenutku kad je i završila.

Tlo se zatreslo i podigli su se oblaci prašine dok su ogromno, hrkajuće stvorenje – i Claude Cliche u ovom trenutku – udarili u tlo. Kavez se toliko tresao da mu je otpao željezni natpis, pao na tlo i otkotrljao se postrance na asfaltnu stazu tokijskog zoološkog vrta.

Onda je opet bilo tiho. Jedino što se moglo čuti bilo je odzvananje željeznog natpisa koji se prestao kotrljati i prevrnuo se uz zveket, upravo pred nogama djevojčice koja je šetala držeći oca za ruku.

A s obzirom na to da je natpis sletio tako da su riječi bile ispisane prema gore pa ih je mala djevojčica mogla pročitati i čitala je, malo tepajući, naglas svome ocu: 

– Kong...

– Da – rekao je njezin tata.

– Kongoanski...

– Dobro – rekao je tata.

– Kongoanski ce-ce...

– Super ti ide! – hrabrio ju je tata.

– Kongoanski ce-ce slon!

– Ma vidi ti to! – uzviknuo je tata drugim promatračima koji su i dalje prestravljeno gledali.

– Moja kći ima samo četiri godine i već čita! Moje dijete je genij!

– Super! – rekao je jedan turist.

Netko je podigao kameru.

Nova poglavlja ovog senzacionalnog dječjeg besteselera kojeg vam je omogućio Fokus čitajte ponedjeljkom i petkom u 21 sat u rubrici Mame.