DJECA tijekom puberteta prolaze kroz različite faze, a jedna od njih je sve veća potreba za samostalnosti i "odvajanje" od roditelja na putu do osamostaljenja. Iako postoji nekoliko faza kroz koje prolaze, klinička psihologinja dr. Lucie Hemmen istaknula je kako je upravo proces odvajanja tinejdžera jedna od najizazovnijih situacija za roditelje. Taj se proces, kako objašnjava, najčešće odvija u nekoliko predvidljivih koraka.

Zašto dolazi do udaljavanja?

Adolescencija je razdoblje odrastanja između 10. i 19. godine, a Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) opisuje je kao vrijeme "ubrzanog fizičkog, kognitivnog i psihosocijalnog razvoja". Dio toga procesa jest i postupno udaljavanje tinejdžera od roditelja, što je, prema riječima terapeutkinje za adolescente Ashley Hudson, potpuno očekivano.

"Tinejdžeri podsvjesno teže neovisnosti. Njihov biološki sat im poručuje: 'Hej, vrijeme je da naučiš kako funkcionirati u svijetu odraslih jer ćeš uskoro biti prepušten samome sebi'", pojašnjava Hudson.

U praksi se to može očitovati kao suprotstavljanje postavljenim granicama, sklonost rizičnom ponašanju ili jednostavno provođenje sve više vremena s prijateljima i simpatijama. Tinejdžeri u tom razdoblju pokušavaju otkriti tko su zapravo izvan obiteljskog okruženja, što roditeljima može teško pasti.

Tri ključne faze odvajanja

Prema dr. Hemmen, prva faza koju roditelji primijete jest protivljenje i sklonost svađi. "Roditelji djece od 13 ili 14 godina često mi govore: 'Imam osjećaj da se samo svađamo oko svega'", kaže psihologinja.

Ključno je da roditelji tijekom takvih rasprava pokušaju ostati smireni jer će njihova nervoza vjerojatno samo pojačati tinejdžerovu. Stručnjaci savjetuju da govorom tijela pokažete spremnost na slušanje i da djetetu date prostora. Ako situacija postane previše napeta, nije loše uzeti pauzu, recite da idete u kratku šetnju i da ćete razgovor nastaviti za pola sata, piše HuffPost.

Roditelji ponašanje tinejdžera ne bi trebali shvatiti osobno

Druga faza jest, kako navodi dr. Hemmen, povlačenje. "Tinejdžeri često provode sve više vremena u svojim sobama jer žude za neovisnošću", objašnjava ona. To uključuje i intenzivnije druženje s vršnjacima.

Važno je razumjeti da je povlačenje normalan dio emocionalnog razvoja. Tinejdžeri se osamostaljuju i pritom formiraju "vlastita mišljenja, identitet i vrijednosti", kako kaže psiholog dr. John Townsend. Roditeljima se savjetuje da to ne shvaćaju osobno. Umjesto toga pratite što se događa s djetetom, ali istovremeno dajte prostor i vrijeme da samo upravlja nekim dijelovima svoga života.

Naravno, povlačenje ponekad može biti i znak za uzbunu, zbog čega je važno ostati prisutan. Ako ste zabrinuti, nemojte se ustručavati započeti razgovor otvorenim i neutralnim pitanjima poput: "Primijetio/la sam da si tiši/a u zadnje vrijeme. To je u redu, ali želim da znaš da sam tu ako poželiš razgovarati."

Treća i posljednja faza jest testiranje granica i kršenje pravila. "Budimo realni, postoji čitav spektar takva ponašanja. Neki tinejdžeri to rade umjereno, a neki pretjeruju. Naravno da je izazovno kada potpuno skrenu s puta", kaže dr. Hemmen i nastavlja: "Ipak, pozitivna namjera iza takva ponašanja jest istraživanje svijeta i učenje samostalnog razmišljanja. Prelazeći granice i suočavajući se s posljedicama, tinejdžeri zapravo puno uče."