DANAS sve veći broj roditelja daje djetetu mobitel, iPad ili TV kada ga želi smiriti ili uhvatiti nekoliko minuta za sebe. Kako upozorava psihologinja Patricija Haček Zuber, to nije nimalo dobra ideja, posebno ako je riječ o malom djetetu koje uopće ne bi smjelo koristiti ekrane.

''Ja na ekrane gledam kao na čokoladu, u umjerenim količinama je možemo konzumirati, ali svaki dan pojesti 300 grama će sasvim sigurno štetiti našem zdravlju. Tako pojašnjavam i roditeljima s kojima radim, a i svojoj djeci. Na ekranima možemo naći izuzetno puno korisnog sadržaja koji savršeno može dopuniti i proširiti dječje znanje, ali je pri tome ključno da mi kao roditelji imamo kontrolu nad time. Ovdje mislim na to da znamo što, kada i koliko dijete gleda i da obavezno taj sadržaj komentiramo zajedno s njim'', objašnjava.

Dodaje da je preporuka da dijete do druge godine uopće ne bude izloženo ekranima. I to je sasvim logično ako pogledamo djetetov razvoj jer djeca u toj dobi ne mogu razumjeti sadržaj koji gledaju i često samo kopiraju fraze koje čuju.

''Od druge do pete godine možete djetetu pustiti primjeren sadržaj 20 do 40 minuta, a u predškolskoj dobi i nižim razredima škole do sat i pol, odnosno koliko otprilike traje neki dugometražni crtani film. Zbilja nema potrebe za više od toga, odnosno ako mislite da ima, odgovorite iskreno sebi na pitanje zašto ja sad djetetu dajem ekran'', kaže Haček Zuber koja je u svojoj praksi vidjela mnogo problema kod djece koja koriste ekrane više nego što bi smjela.

Kako objašnjava, kod djece se najčešće javljaju sljedeći problemi:

• problemi s govorom, neka djeca nisu do 2. ili 3. godine uopće imala vokabular već od 10 riječi, a izgovor je bio potpuno nerazumljiv
• poteškoće u pažnji i koncentraciji, dijete je izloženo brzo izmjenjujućim slikama, a kad se ekran ugasi, slikovnica koju listamo, Lego kocke i list papira na kojem crtamo su statični pa dijete samo dalje traži neki novi podražaj. Zato to izgleda tako da se na ništa ne može dugo fokusirati, a kamoli dovršiti neki zadatak.
• motorički nemir, nakon što je dijete hipnotizirano ispred ekrana s vrlo brzim pokretima, jarkim bojama i kontrastima mozgu je to prirodno pa i nakon što se ekrani ugase i dalje traži takve podražaje. Tada se dijete doima kao da ima ADHD, ali se najčešće samo radi o prekomjernoj izloženosti ekranu. Što više dijete boravi u prirodi izloženo je podražajima koji su potrebni za njegov pravilan razvoj.
• problemi u ponašanju u vidu kopiranja scena koje su gledali (posebice u video igricama), agresivna ponašanja, psovanja, grubost prema drugoj djeci, laganje, podmetanja spački (ali ne onih nevinih dječjih nego izuzetno grubih i ponižavajućih). Na ekranima glavni junaci najčešće nemaju nikakve posljedice, ako nekog ozljede ili ubiju pa djeca ne razmišljaju kako je to u stvarnom svijetu i ponavljaju te scene.
• nezainteresiranost za aktivnosti, odnosno svaki prijedlog aktivnosti im je "glup i dosadan", samostalna igra se vrlo teško razvija, a opada i kreativnost

Osim spomenutih problema, psihologinja također kod djece izložene ekranima često primjećuje nedostatak samokontrole i impulzivnost.

''Pritiskom na gumb vi odmah pokrećete crtić ili videoigru, što je potpuno drugačije od realnog svijeta u kojem ne možete dobiti sve sad i odmah pa je zbog toga još veća razlika u tome da je tolerancija na frustraciju i samokontrola puno manja, a impulzivnost iskače. Odnosno, dijete ima burne emocionalne reakcije kada nešto ne dobije'', dodaje Haček Zuber.