KAKO je bio dobar glumac John Garfield, bogu je za plakanje što se javno politički izjašnjavao, i to nepodobno, u vrijeme kad se to nije smjelo u SAD-u (sva sreća, danas glumice ne izgube posao zbog objave na Instagramu). Zbog raznih psihičkih i fizičkih tortura ostao je bez zdravlja i umro prije nego što je napunio četrdeset godina.

Zna se da je bio komunist, ali manje je poznato da je bio i veliki fan Tita i njegove partizanske vojske te da je tijekom Drugog svjetskog rata doletio iz Hollywooda da se upozna s Brozom. Ono što je daleko bitnije, a također se malo spominje, jest da je bio zapravo prvi metod glumac.  

Uglavnom se Marlona Branda navodi kao pionira u metod glumi, u tom (pre)ozbiljnom pristupu ovoj profesiji, kada glumac ne glumi lik, nego mentalnim i fizičkim procesima "postaje lik" i ispred i iza kamera. Uz Branda se navodi Montgomeryja Clifta i Jamesa Deana, ali prava istina je da je ovaj frajer nekoliko godina ranije krenuo s tim.

Intenzivan, naelektriziran, oštar, iskren, karizmatičan, eksplozivan, često tragičan na platnu, a svakako u životu - bio je jedan od vodećih izbora za noir protagoniste. Sa svojih ne previše uloga u nešto manje od četiri desetljeća života ostavio je velik trag, a umijeće u noir klasičinama Tijelo i duša, Poštar uvijek zvoni dva puta, Sila zla, kao i u Džentlmenskom sporazumu itd. ne smije biti zanemareno.

Usporedbe s Brandom, Cliftom i Deanom su na mjestu, ali Garfielda se zbog spomenutih djela može usporediti i s monumentalnim noir antijunacima kao što su Humphrey Bogart, Dick Powell ili Robert Mitchum. Kad smo već kod Bogarta, nije zgoreg spomenuti da je Garfield naslijedio Bogieja u ulozi Harryja Morgana iz Imati i nemati.

Završio na crnoj listi

Nekoliko godina poslije čuvene Hawksove verzije (na čijem snimanju su se sreli Bogart i Lauren Bacall) Hemingwayevog romana urađena je još jedna filmska obrada pod imenom The Breaking Point. Ovog puta je Michael Curtiz (redatelj Casablance) uzeo stvar u svoje ruke, a John Garfield odigrao nešto emotivniju, obiteljsku verziju glavnog lika u solidno izmijenjenom scenariju u odnosu na raniji film, koji je dosta odstupao od Hemingwaya. Garfield odigrao i Garfield razbio.

To mu je bilo pretposljednje filmsko iskustvo u kratkom životu (posljednje u He Ran All The Way), više nego reprezentativno, tako da se može reći da lik Harryja Morgana spaja njega i Bogarta kao što ih spaja činjenica da su među nekoliko glavnih glumačkih nositelja čitave noir ere. 

Dakle, krajem četrdesetih je uplovio u ozbiljne vode, dobivao sve jače uloge, nominacije za Oscara... Činilo se da njegova zvijezda postaje sve sjajnija i sjajnija, ali ga je politička opredijeljenost nešto crvenije boje koštala glave. U uvijek slobodnoj i liberalnoj Americi nije smio iznijeti svoje mišljenje, upao je na crnu listu Josepha McCarthyja, a problemi i zla koji su mu time naneseni bili su previše za njegovo zdravlje i preminuo je već 21. svibnja 1952. godine, par mjeseci nakon 39. rođendana.

Ono što rekosmo da se ne smije uraditi radi se već više desetljeća, a to je zaboravljanje majstora, baksuznog Garfa, no barem pravi filmoljubi to ne bi smjeli sebi dozvoliti. Jacob Julius Garfinkle, vječan kao - John Garfield.