ICE-T je karijeru započeo još osamdesetih i gotovo od samih početaka ostavljao neizbrisiv trag na reperskoj sceni, koja je tijekom godina postala sve veća i sve sklonija mlađim izvođačima. No, za razliku od svojih suvremenika, njegova se karijera održala jer paralelno s uspješnom solo karijerom, pokrenuo je i crossover bend Body Count, koji ga je dodatno približio ljubiteljima nešto žešćeg zvuka.

Danas, 40 godina kasnije, Ice-T je poznati glumac, producent i redatelj, a Body Count objavljuje nove singlove, uskoro im izlazi novi album i imaju rasprodane koncerte diljem svijeta. U Zagreb se vraćaju 16. lipnja, kada će na stadionu Šalata održati svoj treći koncert u Hrvatskoj. 

Popričali smo s Ice-T-jem i u kratkom vremenu pokušali obuhvatiti što veći dio 40-godišnje uspješne karijere.  

Ovo je treći put da Body Count dolazi u Zagreb, postoji li nešto posebno u hrvatskoj publici što ih izdvaja od ostalih?

Ja već imam povijest s hrvatskom publikom jer dolazim od 1994., kad sam prvi puta nastupao s grupom Public Enemy. Kasnije sam dolazio s Body Countom i uvijek imamo odlične nastupe. Supruga mi inače vuče korijene iz Srbije pa sam dijelom vezan i za regiju. No, volimo nastupati bilo gdje nas publika želi vidjeti i uvijek imamo odličan nastup. 

Jesi li imao prilike i malo turistički istražiti Hrvatsku tijekom posjeta?

Imali smo vremena malo prošetati gradom, ali, nažalost, turneje su takve da iste večeri nakon nastupa krenemo i onda se vozikamo deset ili 12 sati do iduće destinacije. 

Da se malo vratimo unazad. Tvoj službeno prvi nastup u Hrvatskoj bio je 1994., kad je Hrvatska još bila u ratu. Kakva su iskustva s tog nastupa?

Za nas je to bilo suludo. Harao je građanski rat, a mi smo nastupali za obje strane. Odemo na jednu stranu i nastupamo za Hrvate pa onda i u Srbiju i shvatiš da su to, što se nas tiče, isti ljudi. Bilo je to tužno. Nikad neću zaboraviti prelazak granice i taj jedan mali dio demilitarizirane zone u kojoj sam vidio staricu kako prelazi s jedne na drugu stranu i pomislio sam: "Ovo je pušiona." 

Odsjeli smo u jednom hotelu i tamo smo vidjeli hrpu UN-ovaca u plavim kacigama. Neprestano su nam govorili da je sigurno, a nakon par tjedana doznao sam da su bombardirali to mjesto. Bilo je opasno. 

S druge strane, čast je imati mogućnost nastupati na mjestima gdje glazba spaja ljude čak i ako se ne slažu. 

Body Count ima novi singl Psychopath, a uskoro izlazi i novi album Merciless. Reci nam nešto o albumu. 

Prvi singl je samo luda heavy metal stvar napisana iz perspektive psihopata, a drugi je Fuck What You Heard na kojoj uspoređujem republikance i demokrate, crvene i plave, i uspoređujem ih s Bloodsima i Cripsima. Poruka je: "Jebeš to što si čuo, oba krila su na istoj ptici." Imamo lijevo i desno krilo, a sve je to ista vlada. 

Uglavnom, ovo je baš klasični Body Count album na kojem se igramo s temama i pokušavamo ih povezati s onime što se događa u svijetu.  

Započeo si u vremenima kad je poruka u pjesmama bila daleko važnija nego danas. Točnije, popularni glazbenici su bili daleko skloniji u svojim pjesmama govoriti o stvarima koje se događaju u društvu, a to danas jedva postoji. Kako se Body Count snalazi u tom "novom svijetu"?

Fora s nama je to da želimo biti politički osviješteni, ali u isto vrijeme želimo te zabaviti. Nekad je teško, nekad je opušteno. Ako se želimo obračunati s KKK-om, snimimo nešto u stilu KKK Bitch, ali ne radimo to na način na koji su to radili Rage Against The Machine. Nikad nisam želio da se uguramo u tu ladicu i da ne možemo snimiti album koji je samo zabavan ili lud.

Mi uvijek radimo to što radimo. Neki su albumi bolji od drugih, ali uvijek se trudimo pokrivati različite teme. 

Postoje različite teorije. Misliš li da je "industrija" ta koja je utjecala na to "smekšavanje poruke" ili je to jednostavno znak vremena? Živimo u eri društvenih mreža, ljudi su svakodnevno bombardirani nezamislivom količinom informacija i možda je nestala potreba da glazba bude bilo što drugo osim zabave. 

Uvijek čujem te priče o "industriji". Boli industriju kurac. Industrija želi da zaradiš i nije ih briga kako ćeš to učiniti. U redu, briga ih je ako pretjeraš onako kako smo mi pretjerali s Cop Killer pa ih je to koštalo. Ali, ako pronađeš način kako zaraditi pjesmom o svađi sa ženom, super, boli ih kurac. Nemaju savjest. Nije ih briga. 

Razlog zašto se glazba smekšala je to da su se smekšali ljudi. Mislim na glazbenike. Uvijek sam tvrdio da ako ne osjećaš da se trebaš baviti politikom u pjesmama, nemoj to raditi. Chuck D to radi zato što je on takav. To je u njemu. To je u meni, u Ice Cubeu, u Zacku iz Ragea. Takvi smo ljudi. Sve dok se ne pojave glazbenici koji će to željeti reći, neće se dogoditi. 

Taylor Swift neće snimiti takvu pjesmu jer to nije ono kako razmišlja. 

S druge strane, pitanje je i jesu li glazbenici umjetnici ili samo pjevaju ono što ljudi žele čuti. Ja sam oduvijek bio tip koji će stvarati samo ono što želi, bez obzira na ljude. Rick Rubin govorio je da fanovi nemaju pojma koji kurac žele. 

Oni su posljednji.

Upravo to. Ti napravi ono što ti želiš napraviti i bit će kao "hej, to je novo". I to će im se svidjeti ili neće. Međutim, dosta umjetnika nema tu hrabrost. Samo se trude replicirati ono što prolazi ili posljednji hit koji su čuli. 

I drugačije je vrijeme. U devedesetima je bilo bitnije biti drugačiji i pronaći vlastitu nišu i vlastiti zvuk koji se razlikuje od bilo čega što postoji. Naravno, i danas imamo vrlo specifične i posebne izvođače, ali budući da je glazbenika neusporedivo više - a imamo i veći uvid u tu vojsku izvođača koji nisu originalni, nego samo kopiraju uspješne izvođače - stječe se dojam da većina ne želi biti originalna.

Slažem se, totalno je drugačije. Ljudi više ni ne prodaju albume. Kad smo mi prodavali milijune albuma, to su bili milijuni ljudi koji su odlazili u trgovine kako bi fizički kupili album. Ovo danas mi nije jasno. Jednostavno ne razumijem streaming. To mi je kao plaćeni radio. Mi snimimo album, bacimo ga u eter, oni nam kažu koliko ga je ljudi poslušalo i onda dobijemo 0.007 centa po slušanju. 

I radi se o prilično sjebanom poslovnom odnosu u kojem ti kao glazbenik ulaziš u poslovni odnos u kojem ti plaćaš 100% troškova albuma, a druga strana obećava svjetsku distribuciju za koju uzima 99% zarade iako ti realno obećavaju samo to da će ti album baciti na deponij s ostalim albumima o kojima ne brinu. 

Prepušten si algoritmu. 

Bio si jedan od prvih koji su debelo prije ostalih predvidjeli novu eru konzumiranja glazbe. Što misliš o streaming eri. Koliko ti se to čini održivo?

To je bio intervju za Apple. Pet godine prije nego što se pojavio Apple Music. Ukrali su moje sranje. Gle, sve se razvija i sve se mijenja, ali ne nužno nabolje. Ovo je olakšalo put do glazbe, ali netko će dobiti loš dio tog poslovnog odnosa. Kad su došli digitalni fotoaparati, Kodak je propao. Streaming je pokopao Blockbuster videoteke. Problem je to da će streaming pokopati glazbenike osim ako neprestano nisu na turneji. Da bi bio profitabilan, Body Count na turneji mora biti 250 dana godišnje. To je puno. 

Manji izvođači to ne mogu promijeniti, ali misliš li da bi veliki trebali reagirati?

Jedini način da se to promijeni je da veliki izvođači poput Taylor povuku svoju glazbu sa streaminga i stave je direktno na internet i natjeraju ljude da je kupe. Streaming je kao da ti je netko "leaknuo" album. Ne znam hoće li se to promijeniti za mog života, ali znam da je sjebano. Nekad davno sam s Warnerom sklopio posao da mi daju dolar za svaki prodani album. S ovima nisam ni potpisao ugovor, a likovi ti ne daju ni jebeni peni. 

Sve u svemu, igra je sjebana i zato sam na TV-u. 

Živimo u eri kulture otkazivanja. Za razliku od ovoga što se događa danas, ti si zbog Cop Killera proživio pravo otkazivanje u kojem je sudjelovao i predsjednik Amerike. Kako gledaš na ovo što se događa danas? S jedne strane imamo ljude koji su preosjetljivi na svaku izjavu, a s druge ljude koji su preosjetljivi na svaku kritiku onoga što su rekli. Misliš li da svi malo pretjerujemo?

Moraš biti takav da dobro podneseš napade. Neki nisu. Eminem to dobro podnosi. Jebe mu se za to. Njega ne možeš "otkazati". Ja sam sličan jer to je moj habitat. Mene stvarno boli kurac. Ako me želiš otkazati, ja sam na jebenoj kutiji Cheeriosa. 

Mislim da sve ovisi o osobi. Kad osjete da te stvarno nije briga, ostave te na miru. Traže nekoga kome će to smetati. Nekoga tko će se ispričati. 

Na novom albumu imamo pjesmu koja se zove Fuck Every Night i izdavačka kuća je bila nervozna jer bi nas mogli napadati sa svih strana. A radi se o groupie djevojkama koje se žele jebati s nama. I u redu, nije to bitka za koju smo spremni umrijeti. Ako ne žele pjesmu na albumu, objavit ćemo je besplatno na internetu, ali to je bilo nešto što je pogodilo ljude i nama se to baš svidjelo. 

No, u isto vrijeme nemaju problema s pjesmom Psychopath u kojoj govorimo o ubijanju ljudi. Koji kurac? Ne bi nas otkazali zbog ubojstva, ali mogli bi zbog nekih cura koje žele popušiti kurac. 

Ali danas više ni ne znaš što bi nekome moglo zasmetati. Neki dan sam komentirao nekog pjevača koji je rekao da je u celibatu devet godina. Meni je to bilo čudno, ali ljudi su me počeli napadati riječima poput "to je njegov izbor" i tako dalje. Ne jebeš devet godina?? To je sranje čudno, nije me briga što drugi govore. 

Tako to ide. Čim to pustiš na internet, daješ ljudima pravo da odgovore. Ostavi se toga. Ne moraju svi znati sve o čemu razmišljaš. Ti i ja možemo pričati o tome, ali naš razgovor možda nije za internet. 

Isto tako, većina tih "problema" ne postoji ako se makneš s mreža. Ako te netko stvarno "otkaže", učinit će to na staroškolski način - tako da te zatvori. Većina "otkazivanja" o kojima danas pričamo nije otkazivanje, već samo bullying i "online grupnjaci" kad te njih stotinjak zajaše zato što si rekao nešto "nezamislivo". 

I bit će im nezamislivo tjedan dana. 

Cijeli svijet je polariziran više nego ikad, ali u Americi je to naglašenije. Ranije si se dotaknuo te teme pa me zanima kako gledaš na sve to, posebno sad, u vrijeme pred izbore?

Trenutno smo u lošem razdoblju. Nisam fan Donalda Trumpa, ali potrošio je jako puno vremena razdvajajući Ameriku svojim sranjima. Trump je glavni kriminalac, a Biden u svakom trenutku može kihnuti i umrijeti. Mislim da nitko tko je sposoban i kvalificiran voditi ovu državu ne želi to raditi. Nemamo kvalitetne političare i stanje u državi je takvo upravo zbog nedostatka pravih vođa i onih kojima misija nije postati neka vrsta diktatora. 

SAD je u problemima, ali ne mislim da je problem u normalnim ljudima, već u političkom vrhu. No, čini mi se da je tako u cijelom svijetu. Jesi li ikad pogledao film o budućnosti koji je bio optimističan? Sve je uvijek neko ludo sranje. Ljudi pokušavaju zadržati zdrav razum u tom ludilu i jedino što ima smisla je glazba. Tu se srećemo. Ja samo brinem za budućnost kćeri. 

Objektivno, živimo bolje nego ikad prije, a, subjektivno, nikad nije bilo gore. No, idemo za kraj na malo vedrije teme. Žongliraš s hrpom toga. Imaš glumačku i glazbenu karijeru, vodiš podcaste, produciraš i režiraš. Svaka od tih stvari pojedinačno je karijera za sebe. Kako to sve uspijevaš pomiriti?

Sve se svodi na Zakon i red. To je lavovski dio mojih prihoda i posao koji držim skoro 26 godina. Tome sam posvećen 10 mjeseci godišnje i uživam u tome. Odem, radim, vratim se kući, družim se s obitelji i igram videoigre. Volim to. Ujedno, imam i dovoljno vremena otići do studija i raditi na glazbi jer ne radim stalno ni preko vikenda. Glumim da zaradim, glazbu radim da ostanem normalan. 

Malo radim na seriji, odradim mjesec dana turneje u koju uguramo 27 koncerata i to je to. Sve ostalo mora biti nešto što volim. Radim sranja koja volim. 

Kad sam radio samo glazbu, na turneji sam bio 250 dana godišnje, a to je igra za mlade. Kad si mlad i jebeš sve što se kreće, nema boljeg od toga, ali u jednom trenutku ti dosadi, djevojke postanu čudne i završiš s tim. Busevi za turneje nekad su nam mirisali na alkohol, travu i kondome, a sad na kreme protiv bolova. Na bini glumimo da smo mladi, ali poslije nastupa govorimo: "Leđa me ubijaju."

I onda ponovo.