PRIJE 29 godina preminula je Đurđica Barlović, pjevačica koja je karijeru ostvarila kao vokal grupe Novi fosili. U suradnji s Yugopapirom donosimo tekst iz 1998. godine s detaljima iz privatnog života neprežaljene pjevačice.

Listopad 1988: Vinula se u sam vrh popularnosti kao pjevačica Novih fosila melodijom E moj Saša i drugim popularnim pjesmama koje su pjevušili ljubitelji glazbe svih uzrasta, a zatim je karijeru nastavila kao samostalni izvođač. Ipak, pravu sreću našla je u krugu obitelji, uz supruga Ivicu, liječnika, i dva sina...

Četiri su godine otkako se obitelj Barlović smjestila u četverosobnom stanu u naselju Jarun, koje će za koju godinu, kad još malo poraste zasađeno drveće, biti jedno od najljepših zagrebačkih naselja. Pet minuta pješke udaljeno je Jarunsko jezero i veliki rekreativni centar, a otkako je u ovaj dio grada stigao tramvaj, i rubni dio općine Trešnjevka postao je bliži centru Zagreba. 

Stan nije kupljen za gotov novac, već su se Đurđica i njen suprug, inače stomatolog sa završenim postdiplomskim studijama iz protetike, kao i mnogi drugi njihovi sugrađani, dugoročno kreditno zadužili.

Do preseljenja u Jarun živjeli su s Ivičinom mamom u njenom stanu. Naši domaćini su nas upozorili da stan još nije namješten kako su zamislili. Ivičine ideje o komadima od stakla, kože i rostfraja još će malo pričekati realizaciju, jer sad su u stanu primat dobila dječja kolica, hodalica, igračke i drugi dječji rekviziti. Naime, od početka godine obitelj se uvećala. Hrvoje, koji je sada pošao u drugi razred osnovne škole "Ivan Meštrović", dobio je malog brata Bornu.

"Rekao sam im da više neću biti sam i da hoću brata", kaže Barlović junior.

Dok se on sa svojim roditeljima cijelog kolovoza odmarao i kupao u uvalicama otoka Pag, mali Borna je bio u Zagrebu na brigu i veselje dvostrukom baka servisu.

"Poveli bismo i Bornu, ali nas je liječnik upozorio da jako sunce baš nije najpreporučljivije za malu bebu, pa sunčeve pjege... I tako je Borna ostao u Zagrebu. Ivičina mama Magdica, koja nam je i inače uvijek pomagala, dobila je pojačanje u mojoj mami Emi, koja je doputovala iz Splita, i s njima je od mog poroda. Jedino je na mjesec dana otišla u Split, jer je u međuvremenu rodila i šogorica", priča Đurđica kojoj se mora priznati da djeluje odmorno i svježe, štoviše, poletno, tako da će nas ovih dana iznenaditi i novom pločom Da odmorim dušu.

"Godinama odmaramo na Pagu, valjda već petnaest godina. Dakako, privatno kod jedne obitelji. Ujutro isplovimo čamcem u jednu uvalicu, nađe nas se nekoliko obitelji i nema nas cijeli dan. Prethodno se dogovorimo što će tko ponijeti, roštiljamo, kupamo se, a kako ima u uvalici i prirodan izvor vode, zaista nam ništa ne fali i tako se najljepše odmaramo, pa ni ne primijetimo kad prođe mjesec dana", uključio se u razgovor Ivica (kojeg u obitelji i u zagrebačkim glazbenim krugovima svi zovu Braco), uz brojne primjedbe na naš turizam i mogućnosti njegovog razvoja.

"Na Pagu nema benzinske pumpe na rivi, viši dio Paga prema Novalji ljeti ostaje bez vode, za telefon se pred govornicom treba čekati i po dva sata u redu, pa je razumljivo što stranci negoduju."

"Jedva smo dočekali da vidimo Bornu", priča Đurđica. 

"Bake su podnijele iscrpan izvještaj. Svekrva je dežurala kod telefona i kao prava tajnica detaljno nas upoznala tko je kad zvao, što je trebao i kad je koga naručila da se opet javi. Jedino ih još nisam uspjela preslušati kako su se sporazumijevale, jer moja mama govori fetivo splitski, a baka Magdica zagrebačku kajkavštinu pa su vjerojatno imale cijelu križaljku dok su se dogovorile što su jedna drugoj htjele reći."

Sudjelujući u razgovoru bake su se zadovoljno smješkale, ništa se ne buneći zbog novih obaveza koje su dobile. Ivica, inače šarmer i kozer, odmah će:

"Imam najbolju punicu na svijetu, a i ona me uvijek pohvali da ima dobrog zeta. Brani me i kad se sukobimo u mišljenju - ja kao lav i Đurđica kao bik."

Da Đurđica ne ostane dužna, kaže:

"Sa svekrvom sam u odličnim odnosima. Da nju nemam ne znam tko bi mi ranije, dok sam s Novim fosilima bila u punom pogonu, brinuo o Hrvoju. Mnogo me puta zamijenila kao majku i moje brige preuzela na sebe. Sada kad sa zdravljem nije baš najbolje, trudim se da joj uzvratim dio ljubavi. 

Kad je već Đurđica spomenula Nove fosile, treba reći što je i ona sama često isticala, da joj je taj ansambl muzikanata i uvijek za šalu spremnih momaka, pribavio najveća profesionalna zadovoljstva. Za nju su Novi fosili bili škola estrade i neprocjenjivo iskustvo, pa je sasvim umjesno pitanje koliko su točne priče da se Đurđica vraća u Nove fosile?

"Rad s Novim fosilima donio mi je slavu i popularnost, jedan osjećaj koji do tada nisam poznavala. Jurili smo s koncerta na koncert i taj sam ubitačni tempo sve teže podnosila. Nisam voljela duge turneje, a one su bile neminovne. U jednom trenutku odlučila sam se povući i dalje ići sama, ali da mi obitelj bude prije pjevanja i profesionalnih zadovoljstava. Bilo je u početku dilema, straha i neizvjesnosti. Sad vidim da je to bilo bezrazložno. Ovih mi dana izlazi četvrta samostalna ploča na kojoj se kao autori pojavljuju Vlado Delač i Đorđe Novković te na iznenađenje mnogih dvoje 'fosilaca' Rajko Dujmić i Vlado Kočiš-Zec. Sljedeći mjesec ja ću snimiti zajedno s njima nekoliko pjesama na njihovoj ploči. Sanja ostaje u sastavu, a hoću li se ja u kojem trenutku prikloniti momcima, vidjet ćemo. Vjerujem da bi mnogi voljeli da smo ponovno zajedno, ali pjesme i uspjesi kao E, moj Saša i Šuti, dječače plavi sigurno se više neće ponoviti. Sada su i teža vremena na estradi. Životni standard pada i ljudi u situaciji kad nemaju za kruh teško odvoje da bi kupili ploču ili otišli na koncert", sasvim će realno Đurđica koja priznaje da u domaćinstvu unaprijed kupuje sve što joj treba, od mesa do šećera i soli.

"I zimnicu sam spremala. Pravila sam sokove od ribizle i maline. Sad me čeka kuhanje ajvara, pečenje paprike, spremanje pindžura. Ivica to voli, a kako je kuhanje moj resor trudim se da mu ugodim."

"Mi smo patrijarhalna obitelj u kojoj ja nemam ama baš nikakvih zaduženja, osim da brinem o svom i Đurđičinom automobilu. U kuhanje se ništa ne razumijem i ako se žena sprema na put mora nam skuhati za nekoliko dana. Sad kad su bake s nama nema problema", opravdava se Ivica čija je strast radiokontrolno aviomodelarstvo. Kad uhvati slobodnog vremena ode na sportski aerodrom Lučko i uživa u svojim letjelicama koje je, priznaje, teško smjestiti u stanu. Krila aviona imaju mesto na regalu, avion ispod kreveta u spavaćoj sobi, a za jedrilicu se našlo mesto u uglu sobe.

"Braco je veliki gurman, iako se to po njegovom izgledu ne bi reklo. Zbog njega svaki dan radim klasičan ručak. Ja ne poznajem juhu iz vrećice. Njegujemo tradiciju zajedničkih nedjeljnih ručkova, ili kod nas ili kod svekrve, koja me često tako poštedi kuhanja. Ponekad bih rado spremila nešto svoje, dalmatinski, ali za Bracu, koji je kombinacija Podravca i Zagrepčanina, dalmatinska kuhinja je bez okusa", kaže Đurđica dok njen "jači" dio nadopunjuje:

"U životu nisam ništa pojeo na lešo. Za mene važi ona narodna 'nema ptice do prasice"'.

Da je Đurđica zaista vrijedna domaćica i sami smo se uvjerili. Na terasi, koja je okrenuta jednom potoku što teče sredinom Jaruna i zaklonjena od znatiželjnih pogleda, Đurđica je zasadila paradajz, peršin i mrkvu.

"Ne da bih uštedjela, nego da ne moram za svaku sitnicu trčati na tržnicu. Ovako mi je praktičnije i komotnije."

Na terasi okrenutoj naselju na koju se dolazi iz dnevnog boravka Đurđica je u žardinjeri zasadila kod nas rijetku biljku kivi, čiji su plodovi zbog asortimanskih cijena mnogima nedostupni.

"Vidi se koliko je uporna. Čim smo se doselili zasadila je četiri biljke za koje sam ja uvjeravao da od njih neće biti ništa, misleći da im neće odgovarati klima i da će teško izdržati promjenu temperature. A ove ćemo jeseni ubrati prve plodove. Njih čak sedamnaest."

"Ove nam dvije terase puno znače i život u velikoj stambenoj zgradi čine ugodnijim. Tu se odmaramo poslije ručka, popijemo kavu, popričamo ili zasjednemo s društvom kojeg nam nikad ne manjka", kaže Đurđica, koja se kao Splićanka toliko saživjela sa zagrebačkom sredinom da samo upućeniji znaju da je s mora.

"Split je nekoliko stotina kilometara iza mene! Tamo živi brat s obitelji i mama kad nije kod nas. Zovu me svake godine na festival, ali imam osjećaj da me Splićani ne primaju baš najbolje. Možda i zato što sam otišla iz tog 'najlipšeg grada na svitu'. Kod mojih se u Splitu nikada nije govorilo splitski, jer je tata bio Hercegovac. Jedino mama ćakula. A ja sam već dvadeset godina u Zagrebu i tako dobro govorim kajkavski, kao da sam rođena u ovoj sredini."

Kad je o festivalima riječ, Đurđica se ne može požaliti. Zovu je na te smotre i kao solisticu.

"Na Splitskom sam festivalu pjevala šaljivu pjesmu, pomalo škakljiva sadržaja Došla marka dinaru na more. Sad ću početkom listopada na zagrebačkom Požaliti neću, a poslije se pripremam za solistički koncert u dvorani Lisinski. Od prošle godine imam i status priznatog umjetnika tako da nemam razloga žaliti se. Poslije toliko godina u tom poslu imam satisfakciju i priznanje u profesiji u kojoj vlada totalni nered."

Zar nije žalosno da pjevačica ima pravo samo na šest mjeseci porodiljnog dopusta i da nema pravo na bolovanje zbog njege djeteta i plaćeni godišnji odmor? Publika vidi samo vanjski sjaj, ali iza reflektora slave danas se kriju mnoge tužne sudbine. I Braco ne krije neka svoja profesionalna nezadovoljstva.

"Ja sam zadovoljan svojim poslom, ali ne i osobnim dohotkom. Kao stomatolog sa završenim postdiplomskim studijem imam plaću 48 starih milijuna, a moj šef, koji je specijalista i ima dvadeset godina staža sedam milijuna više. A tako je u cijelom zdravstvu i društvenim djelatnostima."

Bilo kako bilo, Barlovići su svjesni da žive bolje od mnogih obitelji u susjedstvu, ali ukazuju da je i na njihovom remenu sve manje rupa za stezanje. Društvena kriza sve pogađa, a onu, bračnu, oni ne poznaju.

"Živimo skladan obiteljski život, ne živimo tuđe živote, a svoju privatnost ljubomorno čuvamo od znatiželjnika", rekli su Barlovići.

Razgovarao: Željko Slunjski (Nada, 1988.)