"VIŠE NE ZNAM koliko je to normalno ili ne, ali nakon niza glupavih situacija u samo četiri mjeseca koliko sam dugo majka, stvarno ne mogu odgonetnuti je li normalno da mama svugdje sa sobom vodi svoju bebu i da gdje god dođe, čast iznimkama naravno, nailazi na pogrdne poglede neznanaca. Stvarno ne znam - savjetujte me, je li to normalno? Moram li se stvarno navikavati na to da nekome možda smeta beba u mom naručju, u kolicima, čak i kada ne kaže niti "a"?"
 

Tako je priču počela naša čitateljica, mama iz Zagreba, nakon što je doživjela jedno malo neugodno iskustvo na mjestu gdje tako nešto doista nije očekivala. U bolnici. 
 

"Imam bebu staru pet mjeseci. Već dvije godine živim u gradu u kojem mi ne živi ni mama ni svekrva - dakle nemam nikakav čuvalica servis koji će pripaziti na moju bebu kada moram nešto obaviti. A mama svaki dan nešto mora obaviti zar ne? Zato moje dijete i ja svugdje idemo zajedno iz razloga što ja to želim, a ponekad sam i primorana voditi ga sa sobom jer muž radi i nemam druge solucije. Neki dan bila sam naručena na pregled. Bez razmišljanja kud ću s njom, što ću napraviti, kako ćemo to nas dvije obaviti, odlučno krenem u bolnicu. Ona je ionako preslatka i mirna - ne što je moja, ali stvarno je takva. Lijepo sam je nahranila, spremila u sjedalicu, spremna da je izvadim iz kolica koja ću već negdje ostaviti i odnesem je sa sobom na preged." 
 

"Dolazim u bolnicu, na prijamnom pultu predajem sestri svoju uputnicu kad ona skuži moju bebu u kolicima. Stiže mi prvo pogled pun nerazumijevanja, a onda to i izusti na glas: "A di ćete s njom?"
 

"Ja joj odmah sve objasnim. Nisam se dala smesti njenim pogledom i tim nerazumnim pitanjem. Lijepo sam joj objasnila da je nisam imala kome ostaviti. Nisam je baš smekšala tim odgovorom i ona opet upućuje taj namrgođeni pogled. I meni i mojoj mirnoj bebi. 
 

Nisam više mogla prešutjeti. Pitala sam je u čemu je problem? No, umjesto da žena jednostavno odustane - njen pogled i dalje ne odabrava moj postupak. Jedino što mi je tog trenutka palo na pamet jest da je možda pitam jel bi možda trebalo na bolnicu postaviti veliki znak zabrane unošenja djece, kao one velike za zabranu pušenja u prostorima bonice???.

 

Nisam to naravno izrekla na glas, došlo mi je, ali nisam. Niti želim dizati paniku, ali navelo da razmislim."

"Želim samo skrenuti pažnju na činjenicu da se ovakve glupe situacije zaista događaju i to uglavnom baš u ovakvim tipovima institucija koje bi prvenstveno trebale biti prijateljski nastrojene prema bebama. Mislim, zaista. Vodila sam svoju kćer svugdje sa sobom. Bila je sa mnom i na frizuri i kod kozmetičarke, čekala sa mnom, žene koje su radile tamo nisu imale ništa protiv njenog društva. Malo su se poigrale s njom i uglavnom na taj način uspijevam obaviti sve što jedna mlada mama mora obaviti. Idemo u trgovinu, u poštu, banku - svugdje. Pa neću je valjda ostaviti pred vratima da mi tamo neki djelatnik/djelatnica ili bilo tko drugi ne bi uputio ružan pogled. Jer zamislite, ona je došla s bebom, ona očekuje da je se pusti prije reda jer je s bebom. Beba se javi - zamislite, ona je glasna. Na takve "krive poglede" ne skačem, dovoljno sam uljudna da ih okrenem - da budem toliko nasmiješena i ljubazna da čak i takvi nezadovoljnici na kraju pomaze njenu nogicu i kažu "Jako vam je slatka". 
 

"Ali ovoj super ljubaznoj gospođi iz bolnice jednostavnom nisam više imala što reći. Ostavila me bez teksta, ali ne i bez misli, jer što dalje razmišljam o tim sekundama sve se više pitam - Je li to zaista normalno. Moram li se stvarno naviknuti da neki ljudi bebe smatraju tempiranim bombama koje se ni pod koju cijenu ne bi smjele unositi u zatvorene javne prostore. Oprostite mi molim vas. Nisam znala. Da je možda drugi put ostavim samu, zaključanu u automobilu?!"