Foto: Instagram/123rf

NEKOME tko je prije trudnoće imao predivne grudi na koje je bio silno ponosan, dojenje stvarno može biti peh života. Na stranu i ljubav prema djetetu i svijest o najzdravijem načinu prehrane, ali dok mnoge mame potajno misle isto, rijetke se usude javno priznati koliko im zapravo teško pada ta žrtva koju su učinile za svoje dijete. "Jednostavno, to je tako, ne želim reći da mi je silno žao što sam dojila svoje dijete, ali mi je žao što su moje predivne prirodne, okrugle grudi nepovratno uništene", napisala je u jednom postu na Harper's Bazaaru.

Jenna Murphy, majka i žena koja je majčinstvom dobila, ali i izgubila dosta toga, a vjerujemo da će se mnoge žene poistovjetiti s njom. Jer možemo reći, ah, nije više važno, ionako se ne da popraviti - ali realno - mnoge se žene susreću sa sličnim problemom kao i Jenna.

"Kada se samo sjetim srednje škole i onih trivijalnih momačkih top lista - ja sam znala da ću uvijek biti broj jedan u školi po pitanju najboljih grudi. Okej, nisam više u srednjoj školi, ali s ovim grudima teško da bi me itko više mogao staviti na bilo kakvu listu jer ono što je nekoć bilo čvrsto i okruglo, danas je obješeno i mekano. Nepovratno. 

Prije su ljudi za moje grudi mislili da su silikonske. Stvarno su bile predivno čvrste, a grudnjake sam tada nosila iz čiste dekoracije. Potom je došla trudnoća. Moje savršene grudi prvo su postale još savršenije - još malo veće, još malo oblije. Jednostavno ih nisam mogla prestati gledati, toliko su bile neodoljive.

Prije kraja trudnoće znala sam da ću se potruditi dojiti. To je bilo nešto normalno i prirodno, no iskreno, da sam znala koliko će moje grudi "patiti" nakon svega, mislim da bih dobro razmislila prije konačne odluke.

Doduše, one same odradile su dobar posao. Čini se da sam rođena za dojenje jer je od prvog dana s njima sve funkcioniralo kako treba. Mlijeko je naišlo brzo, nikada me dojenje nije boljelo, zapravo - silno sam uživala u njemu. Punih godinu dana. A onda su, nakon odluke o konačnom prestanku dojenja, stigli prvi znaci propadanja mog "ponosa".

Nakon što se moje mlijeko počelo prirodno povlačiti, grudi su postajale sve manje, sve mekše. Pa su se spustile. Pa su se još malo spustile i onda se konačno ustalile u groznom obliku mekanog slova "U". No, ja sam naivno čekala da nakon izvjesnog vremena one opet počnu barem malo bujati, dizati se... i tako čekam već 4 godine. A one i dalje tužno gledaju u pod, obješene. Izgledaju isto kao i izraz mog lica kada ih pogledam. Tužno, obješeno i potišteno.

>>>Tako lako do čvrstih grudi<<<

Ako nekad nisam morala nositi grudnjak, sada se moram pošteno potruditi da uopće nađem neki koji mi pristaje i u kojem će moje grudi barem koliko-toliko izgledati kao nekada. Ali teško, čak i sa zategnutim naramenicama i push-up košaricama. Ništa ih više ne može pogurati da budu njedre i oble kao nekada. Pogotovo kada na kraju dana skinem grudnjak i stanem pred ogledalo. Tužna scena, vjerujte mi.

Da se razumijemo, mogu i ja skrivati istinu o tome, mogu se busati u prsa i vikati iz sveg glasa da sam ponosna jer sam postala mama, jer sam dojila svoje dijete, jer sam mu pružila sve što sam mogla bez obzira na sve - ali neću, ne želim šutjeti, Želim svima reći koliko me raspižđuje činjenica da sam dojenjem uništila svoje grudi. Nije me briga što su mi bokovi širi nego prije, što mi je još uvijek ostao višak na trbuhu, ne znam iskreno ni što mi se događa s guzom, ali ove me sise silno nerviraju. Je li to previše narcisoidno, zvuči li to možda presebično? Vjerojatno da, ali to je čista istina i znam da nisam rijetka koja tako stvarno misli.

Puno se mama na to žali, kada krenemo s tom temom, ali sve bi one radije prešutjele, nego tako nešto izrekle naglas. Ja neću.

>>>Manje grudi - manje mlijeka: Ima li istine u tome<<<

S dojenjem sam možda učinila najbolje za svoje dijete, tu ne dvojim, ali sam izgubila važan dio svog identiteta, svog ženskog samopouzdanja, svoje ljepote i svoje seksualnosti. Prije trudnoće one su bile onaj dio mene kojeg sam zvala svojim adutom. Poistovjećivala sam se s njima, doslovno, a onda sam postala mama. Žena prije te uloge imala je super sise, mama koja sam postala više ništa nije imala tako super na sebi. I to me muči. Možda jesam postala mama, ali ja sam ujedno i žena koja je 30-ak godina živjela isključivo kao žena, a posljednjih 15 godina moje su grudi stvarno bile moje adut. I sada su netragom, iznenađujućom brzinom, nestale s mene. Netko tko nikada nije imao takav "ponos" možda me neće razumjeti, ali ja sam i žena i mama, a kada sam u ulozi žene - seksualne partnerice, žene koja se voli srediti i izići tip-top sređena na ulicu - onda želim uživati u toj ulozi. Ali sa svojim starim grudima. Ovako se ne osjećam potpunom ženom kao nekada. I to me ljuti. To me frustrira. I zato, da me danas netko pita bi li sve ponovila, znam da bi moj odgovor bio drugačiji. Možda bih dojila prvih mjeseci, ali bi se onda sigurno prebacila na formulu i možda uspjela spasiti svoje grudi od nepovratne propasti. 

Onaj tko ovo neće razumjeti, vjerojatno nikada nije imao nešto s čime se toliko silno ponosio na svom tijelu. Za mene su to bile moje grudi, zbog njih sam obožavala svoje tijelo, a sada je taj osjećaj iščeznuo, baš kao što je iščeznula i velika količina mog ponositog ženskog samopouzdanja. I zato sam tužna. Jer je moje tijelo nepovratno postalo isključivo "mamino" tijelo."