MARKO ŽULJEVIĆ je do jučer bio amaterski nogometaš, a onda je efektno, kao da ima veliko iskustvo, petom zabio Gorici u šestom kolu SuperSport HNL-a i osigurao pobjedu Slaven Belupa. Žuljević, 24-godišnjak iz Požege, nogometom se počeo baviti u Kamen Ingradu, bivšem hrvatskom prvoligašu koji je neslavno propao. Pokušavao se probiti preko Slavonije iz Požege, Lučkog, Rudeša, Dinama, Sesveta, pa i njemačkih niželigaša.

Ozljede su ga uvijek pratile, iako je u njemačkom Neugersdorfu postavio juniorski rekord po broju golova. Nije mu, priznaje, bilo lako otići u drugu zemlju, ali želio se afirmirati kao profesionalac. Imao je menadžere i promijenio puno klubova, da bi se na kraju vratio u svoju Požegu.

Ni tada, tvrdi, nije odustao, već si je 2021. pružio posljednju šansu u Marsoniji, za koju je u polusezoni postigao 17 golova i asistirao za njih 13 te joj dvama golovima protiv Trnja (3:0) osigurao nastupanje u trećem rangu hrvatskog nogometa.

Trenirao ga je vrsni, umirovljeni napadač Robert Špehar, a zatim je stigao poziv Zorana Zekića. Još jedan prekaljeni ofenzivac hrvatskog nogometa pozvao ga je na pripreme u Veliku, a on se odužio s tri gola u dvije pripremne utakmice. Žuljević je za Index prepričao jučerašnji preokret Slavena protiv Gorice te izdvojio zanimljive detalje iz dosadašnje karijere.

Krasnim golom petom donijeli ste pobjedu Slaven Belupu protiv Gorice koja je dominirala praktički cijelu utakmicu i bila bliže pobjedi.

Drago mi je što smo pobijedili, a drago mi je i zbog sebe jer se borim i trudim. Bog mi je pomogao i vratio golom. Loše smo stajali, posebno u prvom poluvremenu. Igrali smo u grču, pod stresom, ni sami ne znamo zašto. Mislim da smo bili opterećeni pobjedom protiv Rijeke na Rujevici. 

Trebali smo kod kuće biti opušteni i širiti se preko bokova, ali, eto, to je nogomet, nikad se ne zna. Stisnuli smo se, noge su bile teške. Na poluvremenu smo se osvježili, trener Zekić je pogodio s izmjenama, hvala Bogu što sam ušao i dao sve od sebe. Okrenuli smo rezultat i pokazali da smo prava ekipa i kada nam ne ide.

Slaven Belupo je nakon šest nepotpunih kola na drugom mjestu SuperSport HNL-a. 

Iskreno, uopće ne razmišljamo o tome na kojem smo mjestu. To je pokazatelj atmosfere u ekipi, s trenerom Zekićem na vrhu. Vrhunski treniramo, dajemo sve od sebe. Ekipa je perfektna, osjećam se kao kod kuće.

Kako ste uopće završili na pripremama sa Slaven Belupom u Velikoj?

Za Marsoniju sam igrao kvalifikacijsku utakmicu protiv Trnja. Poslije toga dobio sam poziv Zorana Zekića da dođem i pokažem se kako bi se vidjelo zaslužujem li. On je u meni vidio nešto što drugi treneri nisu.

Nisam imao priliku pokazati se u prvoligaškom klubu. Objeručke sam prihvatio ponudu i u ponedjeljak sam se priključio ekipi u Velikoj. Dao sve od sebe na pripremama i u srijedu igrao protiv Slobode iz Tuzle te zabio dva gola. Pokazao sam se kao, nadam se, pojačanje. Puno učim od velikih igrača kao što je Ivan Krstanović i, naravno, trenera Zekića kao vrsnog strijelca.

S obzirom na to da imate 24 godine, je li ovo bila Vaša zadnja prilika za profesionalni nogomet?

Da, ovo mi je bio zadnji vlak. Zahvalan sam treneru što mi je dao priliku kako bih se dokazao. Dao sam sve od sebe kako bi se vidjelo jesam li ili nisam. Trener je prema meni bio kao i prema ostalima. Nisam se isticao niti je bio blaži prema meni.

Sigurno me nije zvao iz glupih razloga, već zato što sam se pokazao kao dobar igrač koji uz njega i veći klub može napredovati. Pripreme su bile teške i Bog mi je pomogao da to izguram i pokažem se u najboljem svjetlu. Naravno, to ne umanjuje Marsoniju kao trećeligaški klub, kojem želim da za koju godinu bude i u prvoj.

Kako se nosite s pritiskom prve lige?

Bilo mi je dosta teško na početku, ali s jučerašnjim golom kao da mi je pao kamen sa srca. Sad se tek opuštam, dosad sam bio u grču hoću li pogriješiti. Mislim da mojih pet minuta tek dolazi.

Iako ste mladi, igrali ste za puno klubova: Slavoniju iz Požege, Lučko, Rudeš, Dinamo, Sesvete, njemačke niželigaše Neugersdorf, Budissa Bautzen i Bischofswerdu, BSK Bijelo Brdo, Vihor, austrijski Drassburg i Marsoniju.

Promijenio sam jako puno klubova. Zanimljivo je što nigdje nisam bio na klupi, ali imao sam probleme s ozljedama. Nisu bile teške, već česte. U zadnje dvije godine igrao sam odlično, a ozljeda je bilo sve manje. Nadam se da problema više neće biti i da sada idem samo prema gore.

Kakvi su bili Vaši nogometni počeci?

S pet godina sa starijim bratom počeo sam trenirati u Kamen Ingradu, u Velikoj. Kasnije je to bio NK Papuk Velika, u kojem sam igrao za mlađe i starije pionire. Liga je stvarno bila kvalitetna, igrali smo s Cibalijom i Osijekom. Tada sam igrao s Filipom Uremovićem, sada igračem Herthe, te Leom Mikićem.

Kratko ste, 2015. godine, bili u Dinamu.

Bio sam na probama i ostao. Igrao sam, na primjer, s Filipom Benkovićem, Marijanom Čabrajom, Lovrom Juricom, Tinom Matićem, Ivanom Božićem... Čim sam došao, nastupio sam u dvije-tri utakmice, no tada mi je puknuo ligament u zglobu.

Opet je krenulo nizbrdo... Nakon pola godine u Dinamu otišao sam u Sesvete. Nisam otjeran iz Dinama. Otišao sam u sredinu u kojoj ću napredovati jer bih u Dinamu manje igrao. U Sesvetama sam se pripremio s juniorima i igrao pod trenerom Sergejom Jakirovićem.

Da, bio je dobar potez otići iz Dinama u Sesvete. Igrali smo prvu juniorsku ligu, u kojoj sam stalno igrao, i to u špici s Denijem Jurićem, današnjim igračem Dinama (koji je na posudbi u Gorici, op. a.). Potom sam otišao u Njemačku.

U Njemačkoj ste između 2016. i 2018. godine igrali za tri niželigaša: Neugersdorf, Budissa Bautzen i Bischofswerdu.

To su klubovi četvrte Regionalne lige. Neugersdorf je imao trenera s iskustvom igranja prve lige, a treninzi su bili kao u prvoj ligi. Tu sam se našao, potpisao s nekim menadžerima, igrao za juniore i seniore, misleći da ću napredovati.

No ponovno su me spriječile ozljede. U juniorskoj ligi, drugoj ili trećoj, još sam uvijek najbolji strijelac u povijesti. U osam-devet zadnjih utakmica zabio sam 17-18 golova i pomogao im ostati u ligi.

Neobičan put - njemačke niže lige ubrzo nakon Dinama.

Nisam pao u glavi jer sam iz Dinama otišao u njemačke niželigaše, to je bilo najbitnije. Morao sam radi sebe. Pokazalo se kao pravi put. Imao sam poluprofesionalni ugovor. Nisam imao veliku plaću, ali za mene kao mladića je bila sasvim solidna.

Brinuli su o meni i živio sam nogomet u gradiću, praktički selu, u kojem nema provoda, šoping-centara i drugoga što bi te šetalo. Samo spavanje, nogomet i hrana. Bio sam udaljen od svih, sam. Jako je bilo teško sam otići, prva godina bila je užasna. Ali, evo, nakon godinu dana počeo sam pričati njemački. Ako ništa, naučio sam jezik.

U Hrvatsku ste se vratili 2018. godine.

Razlog su ozljede, vratio sam se u Slavoniju iz Požege, klub u kojem sam godinu dana bio kao kadet. Mjesec-dva je bilo teško. Morao sam se priviknuti, ljudi su me zaboravili. Te sam sezone bio drugi strijelac lige, a potom sam otišao u Bijelo Brdo, u Drugu HNL.

Jeste li po povratku u Hrvatsku mislili da nećete ostvariti profesionalnu karijeru?

Ne, nikada nisam odustao od sebe. U Marsoniji sam dao zadnju priliku nogometu i ostvarilo se. Ni u jednom trenutku nisam odustao. Ali, da, mislim da je to bila zadnja prilika.

Marsoniju ste s dva gola Trnju (3:0) praktički uveli u treći rang hrvatskog nogometa, današnju Drugu NL.

Mogu im samo zahvaliti. Nikad mi tamo nije bilo loše. Imao sam ozljedu u prvom dijelu sezone, a oni su se brinuli o meni, kao u prvoj ligi. Vratio sam se u drugom dijelu sezone i zabio 17 golova, što nije malo. Nadam se da sam im pomogao.

Trener Vam je u Marsoniji bio legendarni napadač Robert Špehar, a sada Vam je trener Zekić, također jedan od najboljih napadača iz HNL-a.

Trener Špehar mi je u polusezoni puno pokazao po pitanju napadačkog dijela - kako se ponašati i kretati. Trener Zekić igra napadački nogomet, što mi puno znači, bilo da me vidi na krilu ili u vrhu. Isprobava me na više mjesta. Nadam se da ću pronaći pravu poziciju i dugoročno zaslužiti prvu postavu.

Ivica Olić i Mario Mandžukić su legende Marsonije. Spominju li se ondje često njihova imena?

Ne sjećam ih se u Marsoniji, ali bio je Olić na jednom treningu. Pratio je, slikali smo se, ali nismo puno pričali o nogometu. Lijepo je vidjeti kada takav igrač dođe u trećeligaški, zapravo amaterski klub.

Imate jednogodišnji ugovor sa Slaven Belupom. Kakve želje imate?

Prvenstveno želim produljiti ugovor jer se odlično osjećam. Mogu puno napredovati i dati mnogo toga klubu.