"Iz Knina smo pobjegli na traktoru, živjeli smo kao psi": On je uveo Zvezdu u LP
CRVENA ZVEZDA slavi povijesni uspjeh, prvi plasman prvaka Europe 1991. u Ligu prvaka, izboren dramatičnim remijem 2:2 na uzvratu play-offa kod Salzburga.
Nakon što je prva utakmica u Beogradu završila bez golova, Zvezda i njeni brojni navijači smatrali su da imaju aktivan rezultat za uzvrat kod Salzburga.
Ali u prvih sat vremena revanša austrijski prvak pregazio je srpskog i vodio 2:0. Samo 2:0, s obzirom na to da je zbog dominacije i niza velikih prilika morao imati i uvjerljiviju prednost.
Kada to nije iskoristio, stigao je nevjerojatan preokret momčadi koje do tada nije bilo na terenu. U 60 sekundi Zvezda je zabila dva gola.
U 65. minuti Degenek nakon slobodnog udarca na drugoj stativi nalazi Bena za 1:2, a manje od minutu kasnije isti dvojac je zabio za delirij više od 10 tisuća navijača Zvezde. Krstičić je s centra izveo slobodan udarac, Degenek je na vrhu peterca glavom prebacio loptu prema mreži, a Ben je potvrdio gol za 2:2.
Salzburg je stiskao do kraja utakmice, a u sudačkoj nadoknadi je promašio dva zicera i Srbi su se uspjeli obraniti.
Mladi (24) branič Miloš Degenek, reprezentativac Australije koji je u klub došao prije mjesec dana iz Yokohame za samo 200 tisuća eura, a sada Zvezdi donio 76 puta više, neočekivani je junak Zvezdinog senzacionalnog proboja do Lige prvaka.
Jer u pet godina profesionalne karijere, tijekom koje je igrao za 1860 München, Yokohamu i Zvezdu, do ove utakmice ukupno je imao samo dvije asistencije. A onda je na najvažnijoj Zvezdinoj utakmici u posljednjih 25 godina namjestio oba gola za ulazak u Ligu prvaka. S tim da je drugi, odlučujući gol njegov, ali ukrao mu ga je Ben.
Svoju zanimljivu životnu priču Degenek je prije nekoliko mjeseci otkrio u tekstu za Player's Voice.
"Na traktoru smo se majka, otac, brat i ja devet dana probijali od Knina do Srbije"
"MRZIM RAT! Rođen sam u Hrvatskoj 1994. u vrijeme rata za neovisnost. Bio je to težak period za moju obitelj. Imao sam 18 mjeseci kada sam morao napustiti naš grad Knin. Bio sam na traktoru s majkom i ocem devet dana dok smo bježali prema Srbiji. Imali smo samo kruh i mlijeko za put. Sve smo ostavili. Kuća, zemlja, rodbina, prijatelji. Teška je to tema za moju obitelj. Ne pričam puno o tome, kao ni moj otac. Tužan je to period za njega. Nije bio u Hrvatskoj od tada. Već 24 godine."
Novi početak su pronašli u Aranđelovcu, 70 kilometara južno od Beograda, a onda je stigla 1999. i bombardiranje NATO-a.
"Kad god se priča o ratu, ja šutim. Znam što je to. Vidio sam mrtva tijela i osjetio bombe"
"NATO je 1999. bombardirao ono što se tada nazivalo Jugoslavijom iz razloga koje nikada neću shvatiti. Imao sam šest godina. Igrao sam se s prijateljima kada sam čuo sirene. To je značilo da napad stiže. Pobjegao bih u podzemni bunker, kakav ima većina starijih zgrada u Srbiji, zbog sukoba iz prošlosti. Ponekad smo bili tamo i po 48 sati. Nije bilo prirodnog svjetla. Živjeli smo na konzervama kao psi. Ali najgora je bila neizvjesnost. Ako ste i uspjeli zaspati, niste znali hoćete li se probuditi ujutro i hoćete li opet vidjeti svoje roditelje. Osjećali smo kako se treslo tlo sa svakom bombom koja je bila bačena, čuli smo buku. Bilo je sigurnije u bunkeru nego vani, ali samo ako se zgrada ne sruši.''
"Živjeli smo na konzervama kao psi"
''Sranje je što to mogu reći, ali vidio sam mrtva tijela, osjetio bombe, osjetio njihove detonacije. Niti jedno dijete nikada ne bi smjelo takvo nešto proživjeti. Ali ipak se i danas događa širom svijeta. Silno mrzim rat. Vrlo ružno iskustvo o kojem ranije nisam javno govorio. Toliki su poginuli uzalud, djeca, nevini. Ne znam zašto, nisam političar, ali znam da sam mrzio sve to. Kada god se priča o ratu, ja šutim. Znam što je to. Preživio sam. Ali preživjela su i sjećanja."
Novi život pronašao je u Australiji. Otac mu je u vrijeme Jugoslavije trčao na 800 metara, a tako je upoznao i čovjeka koji im je preko Crvenog križa sredio preseljenje u Australiju. "Nismo imali razloga ostati tamo gdje smo bili. Otac je radio za minimalac, majka također, nogomet je bio jedina stvar koja me usrećivala i držala dalje od ulice. Jedva smo imali hrane na stolu, nismo imali mnogo. Ne sjećam se razgovora o preseljenju, znao sam da nekamo idem, ali nisam imao pojma koliko ćemo dugo ostati. Brat Đorđe i ja smo bili uzbuđeni. Tek kada smo sletjeli shvatili smo da smo u zemlji koja se zove Australija."
"Hrvatska i Srbija imaju mjesto u mom srcu, ali Australija nam je dala sve"
U predgrađu Sydneyja čekao ih je novi početak, za Degeneka i novi svijet, nova kultura i nepoznat jezik. Prva godina je, kaže, bila teška, ali postalo je lakše kada su upoznali lokalnu srpsku i hrvatsku zajednicu. Roditelji su dobili posao, kupili kuću, a Miloš je dobio igralište u kojem je brusio nogometni talent. Upao je u australsku U15 reprezentaciju u kojoj je postao kapetan, predvodio je U16 vrstu na najvećim turnirima, a s U17 selekcijom igrao na SP-u. 2012. Degenek je zaigrao za U19 reprezentaciju Srbije i za nju upisao osam nastupa, ali se u australski dres vratio u U21 reprezentaciji i do sada skupio 18 nastupa za A vrstu.
"Za mene je najveći trenutak bio kapetanska traka u U15 reprezentaciji protiv Japana (u prijateljskoj utakmici 2009.). To mi je značilo sve u životu. Obitelj mi je bila tamo, san mi se ispunio. U momčadi je bilo igrača australskog porijekla. Znali su zemlju bolje nego ja, znali su što znači Australija. Ali trener mi je dao šansu da predvodim zemlju, dečku koji je stigao ni iz čega s drugog kraja svijeta niti deset godina ranije. Bilo je to prekrasno iskustvo, trenutak koji će mi zauvijek biti u srcu."
"Nikada neću zaboraviti što je Australija učinila za mene i moju obitelj. Hrvatska i Srbija imaju mjesto u mom srcu. Da, rodio sam se tamo, proživio djetinjstvo, najteži period života mi je bio tamo. Ali Australija nas je primila kada nismo imali mnogo i dala nam šansu da izgradimo živote", piše Degenek, trenutno nogometaš Yokohama F. Marinosa.
"Majka i otac su se preselili u Srbiju prije tri godine, Đorđe također. Igrao sam u Njemačkoj tada i bio sam sam pet-šest godina, pokušavajući ostvariti nogometne snove. Preselili su se u Europu kako bi mi bili bliže. Sada se situacija promijenila, planiraju se vratiti u Australiju, misle da je to najbolja zemlja na svijetu. Otac i brat gledali su me u Sydneyju u kvalifikacijama protiv Hondurasa. Bio je to vrlo emotivan trenutak za sve nas. Prvi put sam se plasirao na SP i to s Australijom, zemljom koja mi je dala sve... Otac mi je kasnije rekao: Glavu dolje i nastavi raditi. I u pravu je. Iako se to činio kao kraj puta, to je bio tek početak... Ne mogu zamisliti bolji način da se odužim Australiji za sve nego dati svoje srce i dušu Socceroosima na Svjetskom prvenstvu", napisao je tada između ostalog Degenek.