JOŠ PRIJE pet godina, u svojoj rookie sezoni u Dallas Mavericksima, Luka Dončić zaprepastio je Amerikance izjavom da mu je lakše zabijati u NBA ligi nego u Europi. U ovih pet godina Slovenac je to u kontinuitetu dokazivao ostvarujući brojke koje su u nekim bivšim erama bile nezamislive. I ne samo on, gotovo na dnevnoj bazi padaju rekordi i povijesna ostvarenja, a ove sezone sve je počelo dosezati ekstremne razine.

Posebno je to došlo do izražaja u proteklom blagdanskom razdoblju, kada je u razmaku od samo 10 dana, od 23. prosinca do 2. siječnja, čak 27 puta netko zabio 40 ili više poena. Dončić je sam to učinio triput, a 27. prosinca ostvario je zapanjujući triple-double od 60 poena, 21 skoka i 10 asistencija protiv New York Knicksa.

Joel Embiid također je triput premašio 40, a ove je sezone dvaput već išao i preko 50. LeBron James na svoj 38. rođendan zabio je 47, a sve je kulminiralo 2. siječnja kad je Donovan Mitchell protiv Chicaga ušao u povijest sa 71 poenom, najboljim učinkom u NBA ligi otkako je Kobe Bryant 2006. zabio 81. Samo šest igrača prije njega postiglo je više od 70 poena na NBA utakmici.

Do ozljede Kevina Duranta u nedjeljnoj utakmici protiv Miamija, čak sedam igrača imalo je prosjek veći od 30 poena, što se nikad u povijesti nije dogodilo, a predvodi ih Dončić s 34.0 po utakmici.

Ali ne padaju samo individualni rekordi. Ove sezone momčadi postižu više koševa nego ikad u povijesti. Prosječni ofenzivni rejting (poeni na 100 posjeda) NBA momčadi je 113.6 poena, a za usporedbu, u sezoni 1973./74., kad se prvi put izračunavao, iznosio je 97.7. 

Sve to navodi površne pratitelje zbivanja na zaključak da se u NBA ligi ne igra obrana, što je potpuno pogrešno. Itekako se igra, samo što ju zahvaljujući raznim čimbenicima nikad nije bilo teže i nezahvalnije igrati.

Ali, ako nije nedostatak obrane, što je razlog ovakvim suludim brojkama, napadačkim eksplozijama u kojima više nije nimalo neobično vidjeti da je igrač zabio 50 ili momčad 150 poena. Naravno, ne radi se samo o jednom faktoru, nego o kombinaciji mnogih, koji se mogu svesti na tri osnovna.

Analitika

Ove su brojke samo vrhunac trenda koji je započeo 2015. godine kad su Golden State Warriorsi pokazali svijetu kako se može osvojiti naslov prvaka oslanjajući se prvenstveno na vanjski šut, što je bilo izvedivo kad u sastavu imaju dva najbolja šutera u povijesti u Stephenu Curryju i Klayu Thompsonu.

No to nije spriječilo ostatak NBA lige da pokuša kopirati njihov moto "snaga u brojkama", koji jednostavno konstatira da tri poena vrijede više nego dva. Uz pomoć analitike ustanovljeno je da je trica iz kuta najisplativiji šut u košarci budući da je linija bliže košu nego nakon prijeloma na krilnim pozicijama.

Šutevi s poludistance, takozvane dugačke dvice, odnosno pokušaji iz kakvih su najveći broj koševa postizala dva najveća strijelca u povijesti, Michael Jordan i Kobe Bryant, gotovo su iskorijenjeni kao neisplativi te se sve bazira na ubojitu sinergiju vanjskih šutera koji otvaraju prostor za prodore, koji pak navlače obranu i otvaraju prostor za šutere.

Kad je trica implementirana u NBA ligu 1979./80., momčadima je trebalo vremena da je uopće prihvate te su postizale samo 0.8 trica po utakmici. Danas je prosjek 12.2, u kojem i dalje prednjače Warriorsi sa 16.1, a svaka od 30 momčadi ih pogađa više od deset.

Prije samo desetak godina, u sezoni 2010./11., na trice je otpadalo oko 22% šuteva iz igre, dok je danas 42% pokušaja na utakmici iza linije, a momčadi nerijetko ispucaju više trica nego dvica. U istom je razdoblju udio šuteva upućenih s poludistance, prostora između reketa i linije za tricu, s 31% pao na mizernih 13%.

"Nadam se da će liga uvesti šut za četiri ili pet poena pa da se sve pretvori u pravi cirkus. To više neće biti košarka, nego hrpa smeća", u svom je ciničnom stilu prokomentirao legendarni Gregg Popovich, peterostruki prvak sa San Antonio Spursima i sa 73 godine najstariji trener NBA lige.

I dok se broj poena kroz godine blago povećavao zahvaljujući promjenama pravila, o kojima ćemo nešto kasnije, eksplozija u posljednjih desetak godina prvenstveno je posljedica razvoja analitike, od koje su tada još mnogi zazirali. Uz Warriorse, na nju su se najviše oslanjali Houston Rocketsi s Jamesom Hardenom.

Analitikom opsjednuti generalni menadžer Daryl Morey s ofenzivnim mastermindom Mikeom D'Antonijem na klupi stvorio je heliocentrični sustav u kojem se sve vrti oko najboljeg igrača kao planeti oko Sunca. 

Harden je imao sve ovlasti, stvarao za sebe i druge šutere, iskorištavajući analitiku i pravila koja su mu išla na ruku, te kroz osam sezona imao prosjeke od 29.6 poena i 7.7 asistencija, koji su po sezonama znali premašivati 36 poena ili 11 asistencija.

I takvi Rocketsi dvaput su bili na pragu nokautiranja naizgled nepobjedivih Warriorsa, ali ih je jednom zaustavila ozljeda Chrisa Paula, a jednom suludo hladna tricaška večer u kojoj su promašili 27 uzastopnih trica.

Iako takav stil igre još nikome nije donio NBA naslov - nešto slično danas koriste Dallas Mavericksi s Lukom Dončićem, a nekad Oklahoma City s Russellom Westbrookom - u njemu se optimizira učinak najboljeg igrača, posebno ako je razlika u kvaliteti u odnosu na suigrače prenaglašena.

U manjoj ga mjeri danas koriste i druge momčadi, poput LA Lakersa s LeBronom Jamesom, Oklahoma Cityja s Shaijem Gilgeous-Alexanderom, Toronto Raptorsa s Pascalom Siakamom ili Cleveland Cavaliersa s Donovanom Mitchellom dok nema Dariusa Garlanda, kao one večeri kad je Bullsima utrpao 71.

Promjene pravila

Analitika je omogućila klubovima da maksimalno iskoriste svoje najbolje igrače i cijele momčadi, ali do ofenzivne eksplozije dovele su i postupne promjene pravila, a posebno njihovo sudačko tumačenje, koje je znalo dovoditi do situacija nad kojima se ljubitelji prave košarke godinama zgražaju.

Dončiću je u NBA-ju lakše zabijati nego po FIBA-inim pravilima zato što Amerikanci već desetljećima čine sve kako bi to olakšali. Nakon što se tri godine borila s padom gledanosti uslijed umirovljenja Michaela Jordana, NBA je odlučila učiniti igru atraktivnijom za sezonu 2001./02. - ironično, sezonu u kojoj se Jordan vratio kao igrač Washington Wizardsa - uspostavljanjem pravila obrambene tri sekunde.

Ono je bilo ključ za sve primjedbe koje će stari ljubitelji košarke imati u posljednja dva desetljeća jer je potpuno promijenilo način na koji se obrana igra. Centri više nisu mogli vječno stajati u svom reketu i štititi obruč od prodora, nego maksimalno tri sekunde, što je brzim i snalažljivim igračima poput Allena Iversona i Kobea Bryanta gotovo otvaralo neometan put prema košu.

Istovremeno, to je smanjilo vrijednost centarske pozicije, posebno manje talentiranih igrača kojima je glavni zadatak bio skakati, zatvarati prostor i udarati sve što priđe obruču. Uklanjanjem teretnih centara igra se dodatno ubrzala.

Tri godine kasnije NBA je napravila idući korak i ukinula hand-checking, odnosno korištenje ruku u zaustavljanju ili ometanju igrača u prodoru, što je do tada bio doslovno glavni princip kojim su se obrambeni igrači vodili. Plastično rečeno, zabranila im je da diraju napadače. Već iduće sezone Kobe je to iskoristio i Torontu zabio 81 poen, što do danas nitko nije premašio. Iako se čini da je taj dan sve bliže. 

U 2010-ima nije bilo tako drastičnih promjena pravila, barem formalno, ali suci su jednostavno počeli drukčije reagirati na neke situacije, a sve kako bi se još više išlo na ruku napadačima. Najbolji je primjer, ponovno, James Harden.

Brada se koristio prljavim potezima koji su se u prošlosti smatrali prekršajima u napadu, a njemu ne samo da su dopuštani nego bi ih suci okarakterizirali kao prekršaje u obrani. 

Uredno su mu dopuštali građenje laktom i odgurivanje braniča kako bi si stvorio prostor te nakon koraka unatrag zabio potpuno otvorenu tricu. Kao nekad i Kobe Bryant, Harden je često ciljao ruke čuvara kako bi "naletio" na njih dižući se na šut, a suci bi mu dodijelili tri slobodna bacanja, što je nagnalo neke igrače da doslovno pred njim stoje s rukama iza leđa, kad ih ionako ne smiju koristiti u sprečavanju prodora.

To je svakako najodvratnija posljedica potrebe NBA lige da omogući što veći broj poena i umili se mlađoj populaciji koja sadržaj konzumira kroz društvene mreže - dopuštanje da se kontakt koji je inicirao ofenzivni igrač dosudi kao prekršaj obrambenog. 

Bryant je znao i isturiti jednu nogu nakon šuta i baciti se na pod kad na nju naleti ispruženi branič, kojem bi tada bio dosuđen faul. U novije vrijeme igrači su se doslovno počeli bacati u nemoćne braniče, koji bi ni krivi ni dužni završili s prekršajem. Nije to radio samo Harden, već i Steph Curry, Damian Lillard, Bradley Beal, ali i mlađe zvijezde poput Traea Younga i Luke Dončića.

Slamke spasa za obrambene igrače su da se postave pred natrčalog igrača s loptom s obje noge čvrsto na zemlji izvan kruga ispod samog obruča, te pravilo vertikalnosti koje dopušta obrambenom centru da bez sankcija omete ulaz ako skoči uspravno, s obje visoko podignute ruke. To je pravilo, recimo, dosta dobro svladao Ivica Zubac.

Pohvalno je da je NBA prošle sezone zabranila bacanje u braniče u svrhu iznuđivanja prekršaja, ali i dalje njena pravila izrazito pogoduju napadačkoj igri. Obrana se igra puno više kolektivno, od igrača se traže brze noge i sposobnost preuzimanja, a od trenera kreativnost u adaptacijama kako bi zaustavili naizgled nezaustavljive igrače.

Kvaliteta igrača

A njih je sve više. Ništa ne bi vrijedili ni analitika ni pravila ni heliocentrični sustavi da nema igrača koji su ih u stanju maksimizirati i dominirati utakmicama kao što čine LeBron James, Luka Dončić, Nikola Jokić, Giannis Antetokounmpo, Kevin Durant, Stephen Curry ili Joel Embiid.

Većina to čini kombinacijom vještina, fizičkih predispozicija i košarkaške inteligencije, ali ne nužno. Curry je sitan za NBA standarde, ali vrlo snalažljiv i može pogoditi otkud poželi. Dončić je jedan od najsporijih igrača lige, ali ima savršenu kontrolu tijela i promjenama brzine potpuno izbacuje obrane iz ritma. Jokić se ne može odlijepiti od poda, ali redefinirao je poziciju centra kreativnošću u dodavanjima i pronalaženju načina da zabije.

LeBron i s 38 godina zabija više od 29 poena po utakmici. Kevin Durant bi s 34 godine bio na prosjeku od 30 da se nije ozlijedio na prošloj utakmici. Legende se još ne daju, a mladih zvijezda je sve više. Jayson Tatum, Ja Morant, Shai Gilgeous-Alexander, Trae Young, Devin Booker samo su neki od igrača koji u bilo kojoj večeri mogu zabiti 50 poena. Nikad u povijesti NBA nije imala toliko potentnih igrača.

Ne radi se tu samo o najvećim zvijezdama, nego i manje etabliranim mladim igračima koji još nisu ni dobili pravu priliku i samo čekaju da eksplodiraju. Iako će uvijek morati biti klubova s lošim omjerom, među njima praktički nema loših momčadi.

Savršen primjer je utakmica odigrana 2. siječnja u kojoj su Boston Celticsi, najbolja momčad lige, primili čak 150 poena od Oklahoma Cityja, 13. momčadi Zapada, za koju te večeri nije igrala zvijezda Gilgeous-Alexander. Celticsi su priznali da su zbog njegova izostanka odahnuli i opušteno ušli u utakmicu, pa im je više od 20 poena utrpalo pet različitih igrača Thundera za koje površni pratitelji nikad nisu ni čuli.

Kamo ide NBA?

Dončić, Jokić i LeBron kao preteča najbolji su primjeri svestranosti, igrača koji ili nemaju mane ili ih izvrsno prikrivaju. Svestranost je danas ključ uspjeha u NBA ligi, pogotovo na visokim pozicijama. Gotovo da nema više centara koji ne mogu zabiti tricu, a istovremeno u obrani preuzimati protivničke bekove.

Jednodimenzionalni igrači potpuno su istisnuti, a time i neki ekstremi. Divova od 220 cm više nema, barem dok iduće sezone iz Francuske ne dođe Victor Wembanyama, ali on je čudo prirode i ne treba ga doživljavati kao budući trend jer je gotovo nemoguće da se čovjek te visine tako kreće i zabija odakle i kako mu padne na pamet.

Ali nema više ni sitnijih playmakera, koji čim izgube eksplozivnost i brzinu praktički moraju završiti karijeru, kao nekad Allen Iverson, a u novije vrijeme Isaiah Thomas i Kemba Walker. Ni argentinski as Facundo Campazzo nije više imao mjesta u NBA ligi pa je u bombastičnom transferu došao u Crvenu zvezdu.

Wembanyama je ideal modernog košarkaša - tip od 220 cm koji se kreće i šutira kao Kevin Durant, a ima "beskonačni" raspon ruku zbog kojeg u jednom koraku iz reketa može blokirati tricu iz kuta. Ne zovu ga uzalud najvećim košarkaškim čudom od pojave LeBrona Jamesa.

No, budući da je Wemby jedinstven, prototip savršenog igrača je isto to, samo u skučenijem paketu, od kojih 205 cm i rasponom ruku od 220. Takvi atletični igrači s kvalitetnim vanjskih šutom danas su najtraženija roba u NBA ligi. Ali kako pokazuje klimavi eksperiment Toronto Raptorsa, koji su sastavili momčad pretežno od takvih igrača, za uspjeh takve ekipe ipak je potrebno da netko od njih bude istinski vrhunske klase.