Najbolje asistencije u dresu Barcelone

Priča o geniju Xaviju počinje davno prije nego što je počeo igrati

Škola totalnog nogometa koja svoje moderne korijene ima u Nizozemskoj bila je dominantna nogometna ideja sedamdesetih godina. Ideja da na terenu ne postoje specijalci, nego se momčad kreće i ponaša u harmoničnom sustavu u kojem svi igraju i rade sve, nije imala samo nogometnu nego i filozofsku podlogu.

Takva ideja je direktna negacija i danas dominantne sportske kulture koja traži superheroje, igrače koji svojom kvalitetom nose i vuku momčad izvan bilo kakvog okvira sustava. Ona pretpostavlja postojanje momčadi kao jedinstvenog mehanizma u kojem je svaki igrač tek jedna karika koja savršeno nadopunjuje drugu. 

Odlaskom Rinusa Michelsa kao glavnog arhitekta te filozofije u Barcelonu, centar takvog shvaćanja nogometa preselio se u Kataloniju. Sa sobom je poveo Cruijffa, koji je živio iste ideje, najprije kao igrač, a onda i trener. 

Još za vrijeme igračkih dana Cruijff je uvidio kako je osnova nogometnog napada tempo - sposobnost da momčad ubrzanjem ili usporavanjem radnji stavi utakmicu pod svoju kontrolu. Znao je i da je za tempo ključno u sredini terena imati metronoma, čovjeka koji savršeno osjeća gdje se, kako i kojom brzinom kreće ostatak momčadi. Takav tempomat našao je u Xaviju prije Xavija.

Učenik je nadmašio učitelja

Pep Guardiola danas je jedan od najboljih svjetskih trenera, a nimalo ne sumnja u to tko je za to najzaslužniji: 

"Skupljao sam ideje s raznih strana, ali samo Cruijff je moj pravi, istinski nogometni otac. Nije nas naučio kako udariti loptu ni trčati. Naučio nas je kako razmišljati u igri. Njegovim dolaskom Barcelona postaje ono što je danas, sa stilom igre kakav ne postoji nigdje drugdje na svijetu."

Pep Guardiola nije bio zvijezda poput Romarija, Stoičkova, Koemana, Begiristaina, Laudrupa ili drugih članova Barceloninog Dream Teama početkom devedesetih, ali je njegova uloga bila ključna. On je bio taj koji je pregledom terena dirigira Barcelonin tempo. Nacrt Barceloninog nogometa počiva na opcijama i nužnosti da lopta uvijek može ići do sljedeće karike u nizu. Pep Guardiola je bio onaj koji se trebao pobrinuti da sve opcije uoči na vrijeme i odluči se za pravu. Gledati stalno, lijevo-desno.

Onoga trenutka kad je Pep postao Barcelonin trener, bio je savršeno svjestan da treba svojeg Guardiolu. I našao ga je u Xaviju. 

Simbol Barceloninog DNK

Xavi je već tada bio španjolski reprezentativac i igrač s preko 300 nastupa za Barceloninu prvu momčad, ali u javnosti nikad nije bio naročito cijenjen zbog posla koji obavlja. Bilo kakva velika individualna nagrada bila mu je nedostižna. Držalo ga se za pomoćnu radnu snagu u ekipama u kojoj su najveće vrijednosti bile zvijezde poput Rivalda, Kluiverta ili Ronaldinha. I tada je pokazivao kvalitetu, ali kontekst naprosto nije dozvoljavao da ona dođe do punog izražaja.

Kada je Guardiola postao trener prve momčadi Barcelone, u nju je vratio kulturu igre kakve nije bilo još od odlaska Cruijffa. Odluka da se prva momčad bazira na igračima iz La Masije, zbog čega će onda i stil nositi Barcelonin DNK, konačno je u prvi plan gurnula Xavija. On nije bio savršen igrač, ali bio je savršen produkt takve nogometne filozofije. Dodaj i primi loptu. Jedan-dva. Filozofije u kojoj obrana počiva na tome da se suparniku ne da lopta, filozofije koja napada kroz strpljivu igru na cijelom terenu i filozofije u kojem je svih 11 igrača nerazdvojivo povezano u smislenu cjelinu koja se koordinirano kreće po terenu. 

Vrlo brzo, ta Barca nije mijenjala samo način na koji nogomet shvaćaju njeni igrači nego i gledatelji diljem svijeta. Ljepota nogometa više se nije mjerila samo prekrasnim golom ili driblingom. Ljepota je bila u stvaranju viška izvođenjem najjednostavnijih stvari savršeno precizno i inteligentno.