OVOG je tjedna i formalno dovršena prodaja Charlotte Hornetsa, čiji je većinski vlasnik posljednjih 13 godina bio Michael Jordan. On je 2010. većinski udio u najmlađoj NBA franšizi platio 275 milijuna dolara, a trenutačno joj je vrijednost procijenjena na tri milijarde.

Jordan će ostati manjinski vlasnik kluba, ali nije jasno s kolikim udjelom, kao niti koliki je točno udio prodao. Ako je prodao 50%, zarada je jasno, milijardu i pol dolara. Novi većinski vlasnik je grupacija na čelu s dosadašnjim manjinskim vlasnikom Gabeom Plotkinom i dosadašnjim manjinskim vlasnikom Atlanta Hawksa Rickom Schnallom, koji će se svakih pet godina izmjenjivati kao guverneri, počevši s potonjim.

"Želimo zahvaliti Michaelu na ovoj prilici, kao i na potpori tijekom cijelog procesa. Tijekom svojega guverniranja donio je Hornetsima stabilnost, postigao mnoge poslovne ciljeve, povezao se sa zajednicom u Charlotteu i ulagao u nju te pozicionirao organizaciju za velike uspjehe. Radujemo se što ćemo imati priliku graditi na tome u nadolazećim godinama", stoji u zajedničkom priopćenju novih vlasnika.

Ako ste primijetili da u ovom suhoparnom priopćenju nema ničeg konkretnog, u pravu ste. Ali ovo je zaista najljepše što su novi vlasnici mogli sročiti o poslu koji je Jordan napravio u 13 godina na čelu Hornetsa. 

Zahvaljujući veličanstvenoj igračkoj karijeri, poduprtoj besprijekornim omjerom u finalima, do danas je u svijetu ostao prihvaćen kao najveći košarkaš svih vremena. Ono što je napravio tijekom 13 godina u Chicago Bullsima san je svakog košarkaša. Ali ono što je napravio u 13 godina u Hornetsima noćna je mora svakog vlasnika i stavlja ga na suprotni kraj spektra.

Koliko je vlasnik odgovoran za sportsku stranu?

Dobro, NBA ga nije prognala kao Donalda Sterlinga iz LA Clippersa ili nedavno Roberta Sarvera iz Phoenix Sunsa jer su užasna ljudska bića, nije bio ni omražen u zajednici kao guverner New York Knicksa James Dolan, ali gledajući samo rezultate i uspjehe Hornetsa, teško je pronaći vlasnika s lošijim učinkom.

Ako smatrate da vlasnik nije zadužen za odluke struke, poput odabira trenera i igrača, u pravu ste. Ali, dok su većina vlasnika multimilijarderi koji nemaju veze s košarkom i sve odluke prepuštaju onima koje su za to zaposlili, neki poput Marka Cubana iz Dallasa u potpunosti su uključeni u sve što se događa.

Pa kako ne bi bio Jordan? Naravno da nije sam donio sve užasne odluke koje mu se pripisuju, ali ga se sigurno za svaku od njih pitalo i na svaku od njih mogao je staviti veto. A čak i da nije, krivac je za njih po zapovjednoj odgovornosti.

U tih 13 godina klub je imao tek tri sezone s natpolovičnim učinkom, samo dvaput se plasirao u doigravanje i nikad nije prošao u drugi krug. U lockoutom skraćenoj sezoni 2011./12. ostvario je mizerni omjer 7-59, što nije samo najmanji broj pobjeda u povijesti, nego i najlošiji postotak u usporedbi s normalnim sezonama od 82 utakmice.

U tih 13 godina klub ni u jednom trenutku nije imao smisleni smjer kojim ide, škrtario je u dovođenju zvijezda, a istovremeno bacao novac na ogromne ugovore osrednjim igračima i pogriješio s gotovo svakim pickom na draftu, a skoro svake godine birao je u "lotteryju". Jordanov najveći uspjeh je sama činjenica da je uspio zadržati franšizu u Charlotteu.

Neuspješan početak u Washingtonu

Podsjetimo, Jordan se kao operativac prvi put okušao nakon šestog prstena s Chicago Bullsima i drugog umirovljenja, kad je postao manjinski vlasnik Washington Wizardsa i preuzeo ulogu direktora za košarkaške operacije. Njegov najzloglasniji potez bila je odluka da prvi izbor na draftu 2001. potroši na srednjoškolca Kwamea Browna, koji je do danas zapamćen kao jedan od najvećih "bustova" u povijesti.

Kad se odlučio ponovno vratiti na parket, morao je prodati vlasnički udio i odstupiti s direktorske pozicije, a vlasnik Abe Pollin nije mu dopustio da se na nju vrati nakon trećeg i posljednjeg igračkog umirovljenja 2003.

Tri godine kasnije Jordan je kupio vlasnički udio u Charlotte Bobcatsima, tada tek godinu dana staroj NBA franšizi, osnovanoj dvije godine nakon što su se Hornetsi preselili u New Orleans. Tek nakon što su stari Hornetsi promijenili ime u Pelicanse, novi klub iz Charlottea dobio je staro "prezime" i povijesno naslijeđe franšize iz New Orleansa.

Jordan se tako vratio u državu u kojoj je postigao prve velike uspjehe na sveučilištu North Carolina, a njegov dolazak popraćen je s oduševljenjem. No, već po prvim potezima vidjelo se da se njegova sposobnost vođenja na terenu nije preslikala na "uredsku" ulogu.

Doveo trenera kojeg su igrači zaključavali izvan svlačionice

Prvi potez bio mu je angažman Sama Vincenta za trenera, a koliko je on bio popularan među igračima, svjedoči činjenica da su se na poluvremenu znali bez njega zaključati u svlačionicu, a New York Post tada je objavio da su se međusobno dogovorili: "Jebeš trenera, idemo pobijediti za sebe."

Franšiza je bila vrlo disfunkcionalna, nije privlačila ni željeni interes te je Charlotteu ponovno prijetio gubitak profesionalne košarkaške momčadi kad je 2010. vlasnik Bob Johnson odlučio prodati klub. Novi vlasnik ju je mogao preseliti u drugi grad, no Johnson je prihvatio ponudu Jordanove grupacije od 275 milijuna dolara, upola manju od iznosa za koji su iste godine prodani Washington Wizardsi.

Jordan je zadržao Bobcatse u Charlotteu, donio im kredibilitet i stabilnost te vratio ime Hornets kad ga je New Orleans oslobodio, ali to je gotovo sve lijepo što se može reći o njegovoj vladavini.

Na samom početku dao je naslutiti koliko će mu financijska strana novog posla biti važna. Tijekom lockouta 2011. u pregovorima između vlasnika i igrača žestoko je zagovarao veća ograničenja na udio igrača, 12 godina nakon što je u prethodnom lockoutu kao igrač poručio da bi vlasnici koji ne znaju ostvariti profit trebali prodati klub.

Štedio na momčadi, osoblju i smještaju, okružio se pogrešnim ljudima od povjerenja

Tijekom cijele njegove ere najveća konstanta u franšizi bilo je rezanje troškova, kako u ulaganju u momčad tako i u infrastrukturi, količini zaposlenog osoblja, pa i luksuzu igrača jer su Hornetsi jedini na gostovanjima noćili u hotelima od četiri zvjezdice.

Kako ga je život neusporedivog superstara naučio da vjeruje isključivo probranoj grupici ljudi, tako se njima okružio i u novoj ulozi, što ga je sučelilo s optužbama za nepotizam, ali i kritikama starog prijatelja Charlesa Barkleya da se boji angažirati ljude koji će mu znati reći "ne", zbog čega ni danas s njim ne razgovara.

Tim su optužbama pomogli i potpisi nedraftiranih igrača poput Coreya Higginsa, sina generalnog menadžera, ili Scoota Jardinea, koji je u to vrijeme izlazio s Jordanovom kćerkom. No, dok se tu radilo o pozivima na pripreme ili negarantiranim ugovorima, puno je veće "zločine" Jordan radio kad je trebalo odabrati igrače koji će zaista imati učinak na terenu.

Niz pogrešaka na draftu

Devetim pickom 2011., prvim uopće otkako je Jordan postao vlasnik, Charlotte je izabrao Kembu Walkera, koji je osam godina bio zvijezda kluba i trostruki All-Star, ali već iduće godine drugi pick je potrošio na Michaela Kidd-Gilchrista, koji je posljednji put košarku igrao kao 26-godišnjak. 

U sljedeće tri godine top 10 pickove trošio je na rotacijske centre Codyja Zellera, Nou Vonleha i Franka Kaminskog, a posebno je bizarna priča oko potonjeg. Boston Celticsi jako su željeli Justisea Winslowa i nudili su Charlotteu čak šest pickova na njihov deveti izbor, ali Jordanova svita je odbila.

Čak i s igračima s kojima su pogodili, Hornetsi su naposljetku pogriješili. Malika Monka olako su pustili, a sad odlično igra u Sacramentu, dok su Shaija Gilgeous-Alexandrea izabrali i odmah trejdali u LA Clipperse za Milesa Bridgesa i dva buduća izbora druge runde. SGA je prošlu sezonu u Oklahoma Cityju završio kao član najbolje petorke lige, a Bridges ju je proveo u suspenziji zbog obiteljskog nasilja.

Jedini pravi pogodak na draftu nakon Walkera bio im je LaMelo Ball, koji ih je 2020. dopao kao treći pick, ali u tom trenutku bilo koji drugi izbor bio bi potpuno sulud. A Ball ih je možda spriječio da ove godine dovedu sljedećeg superstara jer nije želio da mu Scoot Henderson uzima loptu iz ruku, pa su kontroverzno izabrali Brandona Millera.

LaMelo je postao nasljednik Walkera kao lice kluba, izabrali su ga na draftu nakon Kembina odlaska u Boston, koji ih je toliko srozao da su zavrijedili visoki treći pick. A Walker je otišao jer ga Hornetsi nisu željeli zadržati, barem ne pod njegovim uvjetima. On je te sezone izabran u treću najbolju petorku lige te je stekao pravo na supermax ugovor, koji mu oni nisu bili spremni ponuditi pa su ga trejdali u Boston za "kikiriki".

Kad su trošili, trošili su na pogrešne

Zapravo se pokazalo da su bili u pravu jer je Walkeru u Bostonu otkazalo koljeno i uništilo mu NBA karijeru, pa je četverostruki NBA All-Star ovog ljeta potpisao za Monaco. Ali sva velika ulaganja za koja se Jordan odlučio bila su pogrešna, a posebno se ističu tri imena - Gordon Hayward, Lance Stephenson i Nicolas Batum.

Haywarda je Jordan želio još 2014., ali Utah je mečirala ponudu, a Hornetsi su se utješili dovođenjem Lancea Stephensona na tri godine za 27 milijuna dolara. To je danas smiješan ugovor, a ni tada nije bio pregolem, ali Stephenson je igrao toliko loše da su ga željeli trejdati i prije nego što su po pravilima smjeli.

Francuz Batum imao je odličnu prvu sezonu nakon dolaska iz Portlanda, a te 2016. salary cap je znatno narastao pa su mu dali 120 milijuna za pet godina i učinili ga jednim od najbolje plaćenih igrača lige. No, Batum se uskoro ozlijedio i nakon toga više se nije ni približio starim izdanjima, a njegov je ugovor idućih pet godina bio golem i nerješiv teret za klupski salary cap.

Haywarda su Hornetsi konačno dočekali 2020., nakon što su mu ozljede obilježile tri sezone u Bostonu. Celticsi su ga željeli zadržati, ali ne po bilo koju cijenu, a Jordan mu je iskrcao 120 milijuna za četiri sezone. Ni u jednoj od tri sezone u Charlotteu Hayward nije odigrao više od 50 utakmica.

Hornetsi su se rijetko odlučivali "odriješiti kesu" tijekom Jordanova mandata, čak i primirisati granici poreza na luksuz, odnosno složiti kompetitivnu momčad. A kad bi trošili, trošili su na pogrešne igrače, koji su im samo dizali najnižu razinu na koju mogu pasti, ali ne i povećavali visine koje mogu doseći.

Nedovoljno dobri, nedovoljno loši

U prijevodu, stalno su bili nedovoljno dobri da uđu u doigravanje, a kamoli nešto naprave u njemu, dok su istodobno bili nedovoljno loši za najviše izbore na draftu. A i kad bi ih dobili, potrefila bi se loša generacija u kojoj nisu pronašli dragulj.

U 13 Jordanovih godina Bobcatsi/Hornetsi nisu bili nikakav faktor u NBA ligi, a njihovo najprepoznatljivije ime bio je i ostao upravo on. A to je možda i njegov najveći neuspjeh, što u sve to vrijeme nije doveo igrača koji će javnosti biti važniji od klupskog vlasnika koji se u medijima pojavi dvaput godišnje.

Njegova era sad je završila. Američki mediji i NBA liga tuguju, ne samo zbog povlačenja najveće legende svog sporta s prominentne pozicije, nego i odlaska jedinog Afroamerikanca s pozicije guvernera. Ali, navijači Hornetsa trebali bi biti vrlo zadovoljni.

"Cilj nam je izgraditi vrlo kompetitivnu košarkašku momčad, ulagati u ekipu, u infrastrukturu i navijačko iskustvo, s ciljem stvaranja pobjedničkoga kluba", između ostalog stoji u drugom dijelu priopćenja Plotkina i Schnalla. A to su sve stvari koje Jordan nije radio.

Na kraju, tako je i najbolje za njega. Jordan će ostati u klubu kao manjinski vlasnik, i dalje će ga se pitati za mišljenje, ali više neće biti glavni krivac za sve, neće morati ulagati vlastiti novac, a imat će novu milijardu-dvije u džepu da uživa u mirovini.