ZA INDEX.HR s Denisom Latinom o situaciji na HTV-u, Latinovim političkim ambicijama i budućnosti Latinice razgovarao je Zoran Žukina.

Vi ste medijski vrlo moćna ličnost. Stvarate javno mišljenje te ste i sami postali zasebna insitucija. Osjećate li veliku odgovornost na sebi?

Ne mogu reći da sam baš ja taj neki moćnik, to možda nije točno, ali da sam među ljudima koji kreiraju javno mnijenje to je točno.

Mislim da i nije toliko bitno što je to vezano za mene, nego mi je drago da su se stvari obrnule u tom smjeru. Prije je samo politika bila ta koja je novinarima određivala što će, a što neće raditi.

Mislim da se bez obzira na sve naše probleme veliki pomak dogodio u tom smislu da smo mi novinari postali neovisniji, da možemo diktirati u kojem će pravcu ići stvari. Dok se novinarstvo vodi interesima običnog čovjeka, pojedinca i društva u cijelini, to je dobro.

Ipak, većina našeg novinarstva pripada klanovima, robuje interesima određenih skupina što poilitičkih, što kriminalnih.

Problem je što novinari najčešće nisu u neovisnoj poziciji, vlasnici određuju interese a na samom tržištu nisu svi pod jednakim uvjetima.

Onda su naprosto prisiljeni raditi kompromise i u tim kompromisima se često znaju izgubiti svi elementi istine.

Moram i ja priznati da je to teško, godinama se borim da sam u neovisnoj poziciji, da radim i pišem ono što ja mislim, da budem vjerodostojan i da sam dosljedan.

Često na tom putu vlasnici ili oni koji upravljaju, ako je riječ o državnim medijima, znaju vas pritisnuti, sve to treba izdržati što traži veoma veliku žrtvu i odricanje a svi nisu spremni na to. Često puta ljudi izaberu ono što je lakše.

Novinari kao i svi ljudi griješe, možete li izdvojiti neke svoje pogreške?

Ne u zadnje vrijeme, ali imao sa svoje gafove na početku karijere koji su mi se dogodili, ali mediji se na neki način demokratiziraju tako da ukoliko se i dogodi neka strašna greška postoji mogućnost da se to odmah i ispravi, što mi u Latinici i radimo.

Često objavljujemo demantije ako se netko osjeti oštećenim, a ako vidimo u dokumentima da je to argumentirano onda i objavimo i taj demanti.

Osim toga moja emisija je takvog koncepta da iznosimo različita mišljenja, a svi koji u životu iznose neka javna mišljenja moraju očekivati da ih i netko i prozove.

Tako da ne mislim da je u Latinici bilo baš takvih primjera. Ali imam jedan primjer koji može biti koristan mladim novinarima.

Bilo je to vrijeme mojih prvih dana na televiziji, radio sam neke servisne informacije za Zagrebačku panoramu i u to je vrijeme bila nestašica antifriza, nazvao sam INA-u i pitao ima li antifriza. Neki mi je službenik rekao da ga ima na nekoj pumpi na autoputu.

Tu sam pogriješio jer nisam pitao tko je izvor informacije. Ta je vijest bila objavljena na televiziji, a na pumpi nije bilo antifriza i izbila je velika frka jer su svi ljudi navalili na tu benzinsku pumpu.

Eto, to je bila jedna početnička greška. Svatko može pogrešiti, nije to ništa strašno. Grešaka ima i neki ljudi koji se osjećaju povrijeđenima traže svoju zadovoljštinu na sudu.

Koliko ste imali do sada takvih tužbi?

Možda sam u proteklih deset godina imao pet, šest tužbi, uglavnom svaki sam puta bio oslobobođen krivnje. Sada su tijeku mislim neke tri tužbe.

Koje?

Jedna je u Splitu u vezi nekih poslovnih prostora i imam dvije tužbe u vezi priloga koji su objavljeni u emisiji o mafiji gdje su se oštećenima osjetili Žarko Peša i Miroslav Tuđman.

Kad smo već kod mafije, u javnosti postoji dilema tko je moćniji država ili mafija?

Pa ja mislim da je mafija moćnija.

Koliko je povezanost politike i mafije?

Pitanje je što smatramo pod mafijom, pod mafijom smatramo ono što je organizirano. Po meni čim se jednom ne poštuje zakon, to je početak, a kad se kontinuirano počinje kršiti zakon za mene je već to mafija.

Puno se može naći kod nas primjera da se zaobilazi zakon, pogotovo kod onih političara koji glasaju za neki zakon i onda ih sami krše. smatram da je to kod nas masovna pojava.

Zakoni neće napraviti bolju televiziju, već konkurencija

Činjenica je da je HTV u totalnom rasulu što bi se moglo poduzeti da se to prekine?

Puno toga treba napraviti. Prvo što HTV-u treba napraviti je konkurencija, a to će se dogoditi kada se privatizira treći program. Što se neće dogoditi kao što se dogodilo na Nova TV-u jer to je neponovljivo, savim sigurno.

Treba nam ozbiljan strani partner i onda ono što se bude događalo nakon toga bit će kao što se događalo u drugim tranzicijskim zemljama Sloveniji, Češkoj, Mađarskoj i tako dalje.

Sve su državne televizije pale, i nakon tog su se tek počeli događati neki pravi procesi. Mislim da se samo u toj situaciji prave konkurencije može nešto pozitivno početi događati.

Ovako sa savjetima iz Sabora treba ovo, treba ono… koji su dirigirani pokušaji promjena tako da od toga baš nema nekih pozitivnih pomaka.

Mijenjaju se samo zakoni, iako zakoni neće napraviti bolju televiziju. Tako je ovaj zadnji zakon dao katastrofalna rješenja sukoba između glavnog urednika i direktora koji nas je i doveo u ovo rasulo u kojem jesmo, ali mislim da ni novi zakon neće donijeti rješenje, nego jednostavna pojava konkurencije.

Tu će opet biti odlučujuća politika, pitanje je hoće li taj natječaj biti pošten, hoće li tu biti namještaljki koje su postale u televizijskom prostoru status quo.

Što znači ovo što imamo, znači netko dobije koncesiju, ne pridržava se zakona, sve je financijski veoma upitno. Jednostavno, treba nam prava konkurencija, u Hrvatskoj mi to nemamo već ona mora doći izvana.

Imate li kakvih saznanja o eventualnim kupcima trećeg programa ?

Znam da ih ima puno koji su zainteresirani, ima puno igrača koji su pokazali zanimanje da uzmu treći program. Međutim, treba se najprije dogoditi taj natječaj.

Kad vidim tko se bavi politikom, ne vidim zašto se ne bih bavio ja

Pošto ste više puta izjavili da vam je politika glavna preokupacija, vidite li se u budućnosti negdje u politici?

Trenutačno nemam baš tih ambicija, puno je lakše sa strane pametovati nego se prihvatiti toga. Naučio sam tijekom svog rada da je bolje da se mi bavimo politikom, nego da se ona bavi nama.

Smatram da je ovakav moj trenutačan angažman koristan za mene i za društvo, ali ne bih rekao da nije moguće svašta u životu.

Tko zna možda se jednom ako se na političkoj sceni počnu događati neke bitne promjene i stvari počnu ići u nekom drugom smjeru, kada politika prestane biti posao u kojem se održava status quo, nego se politikom stvarno budu mogli mijenjati odnosi u društvu onda bih možda i prihvatio neku takvu ideju.

Kada vidim tko se sve bavi politikom ne vidim razloga zašto se onda ne bih i ja.

Često Vam predbacuju da napadate Franju Tuđmana i Gojka Šuška, čak Vas je i Ante Beljo optužio da Latinica sve više liči propagandi iz Goebelsovih i Barijinih staljinističkih vremena misleći pritom na vaš stav prema djelu Tuđmana i Šuška. Kakvo je vaše mišljenje o njima?

To me od Ante Belje uopće ne čudi, mislim da to više govori o njemu nego o meni. Moram reći da tu imam dosta radikalne teze.

Trebam napomenuti da sam bio u vrijeme stvaranje države dosta blizu predsjednika, čak i prije nego što je HDZ došao na vlast.

Okolnosti su bile takve da sam ja zapravo pratio HDZ od samih početaka za televiziju i time sam imao priliku sve vidjeti izbliza.

Bio sam iskreno oduševljen dolaskom višestranačja, meni je to bilo fanatastično. Isto tako osjećao sam se grozno kada sam visio da se stvari napuhavaju i da se sprema rat, i u tim ratnim vremenima bio sam jako upućen u sve to.

Čak ja nemam nikakvih primjedbi na stuaciju na televiziji u vrijeme kad je počeo rat, nije bilo neke cenzure. Mada smatram da je onda čak i bila potrebna i sve je bilo super.

Kako se počela stabilizirati vlast tako su se počele događati neke grozne stvari.

Prije svega potpuna kontrola medija, shvatio sam da ju tu više ne pripadam, sve se to izrodilo za mene u nešto loše.

Moja je ocjena da bi Hrvatske bilo da i nije bilo Tuđmana, jer je tako bilo u svim komunističkim zemljama.

Ono što mi se kod Tuđmana dopalo je bio rat, koliko se on u tome dobro snalazio to je pokazalo ono što se događalo.

Greške su mu isto tako bile vidljive, prije svega pogrešna politika u Bosni pritom mislim na sve ono što je rješavao preko Miloševića, a najvećom greškom smatram pretvaranje društvenog vlasništva u privatno, a potom rasprodaju podobnima.

Mislim da je to najveća katastrofa i da je to dovelo do jedne moralne katastrofe koja je pogodila cijelo društvo.

Posljedica cijele te politike je danas najveći problem politike čak i cijelog društva a to je da su za sve odgovorni neki drugi, a da mi sami ne preuzimamo odgovornost za svoju sudbinu.

To bi bila onako neka ocjena svega toga. Ne možemo reći da je samo jedan čovjek kriv za sve to, ali od tih se stvari sve generira.

Na žalost predsjednik Tuđman za neke od tih stvari nije ni znao i nije bio odgovoran, ali generalno kada se sagledavaju politički odnosi onda se sve to pripisuje njemu jer je bio na čelu.

Pripisuje vam se kako smatrate da dio odgovornosti za rat snosi i Hrvatska ?

U vrijeme rata ja sam bio na ratištu i meni su se neke odlike koje su baš bile Tuđmanove bile premekane i preblage.

Mislim da je on u početku previše taktizirao sa JNA, da sam bio na njegovu mjestu ja bih neke stvari drugačije napravio.

Bio bih mnogo radikalniji, Tuđman je u obrani Hrvatske bio previše popustljiv i previše je respektirao Miloševića, i bavio se previše onim stvarima koje nama objektivno nisu bile važne, a to je pogotovo situacija u Bosni.

Mi tu ne snosimo neku odgovornost, mi smo bili napadnuti. Jugoslavija se jednostavno morala raspasti, samo ostaje pitanje je li se rat mogao izbjeći, a mogao se da se na vrijeme shvatilo ono što se događalo u Beogradu.

Velika se buka digla oko emisije "Oluja nad Krajinom", smatrate da ste to dobro i profesionalo odradili?

U toj smo emisiji objavili jedan dokumentaran film koji je financiran iz sredstava Ministarstva kulture, nakon toga smo u emisiji imali dvije strane, svaka strana zastupala je svoje stajalište, prema tome to je krajnje profesionalno.

Postoji samo dilema je li to trebalo prikazati ili ne, moje je stajalište da je trebalo. Da ga nismo mi prikazali, prikazao bi ga netko drugi, prema tome profesionalno to je bilo savršeno u redu.

Reakcije na emisiju savim su jedan drugi problem. Kada emisija izaziva reakcije onda je to dobra emisija, da ne izaziva onda bi to bila loša emisija. Volim raditi emisije koje imaju takve reakcije, to znači da se nakon nje neke stvari mjenjaju.

Želim Latinicu distribuirati u druge zemlje

Kako se od mene očekuje da sve štima, onda i ja moram očekivati i od drugih da sve štima što se njihova posla tiče.

Smatrate li da ste ispunili svoje životne ciljeve i kakav je bio vaš novinarski put?

Dosta sam se rano počeo baviti novinarstvom, sa petnaestak godina već sam aktivno i profesionalno pisao u svojoj lokalnoj sredini i od tada to stalno radim.

Nisam nikada mislio da ću raditi neke talk showove. U to vrijeme, dok sam gledao televiziju takve forme tv emisija nije ni bilo.

Mene su zanimale informativne emisije i nikada nisam razmišljao da ću jednom raditi talk show ili pisati političku kolumnu.

Stvari se jednostavno događaju, ne mogu reći da sam ja sada ispunio neku misiju, nego život vas vodi što treba raditi.

Nisam imao ciljeve, jednostavno mogućnosti su se otvarale a ja sam ih ostvario.

Postigli ste vrhunac novinarske karijere. Postoji li još kakva mogućnost napretka što se tiče novinarstva, imate li kakve daljne planove?

To ste u pravu, u mojim okvirima to je maksimum, ne vidim što bi još tu trebalo. Postoji još eventualno mogućnost da Latinica lagano probije hrvatsko tržište, što se već i događa.

Latinica se ne gleda samo u Hrvatskoj već i u svim državama bivše Jugoslavije gdje se prima signal HTV-a.

To se ne radi sistematski nego se slučajno prima taj signal pa to ljudi gledaju ili imaju kabelsku.

Jedino bih mogao napraviti jedan viši korak da Latinica bude hrvatski proizvod koji se distribuira i u druge zemlje. To još nismo uspjeli jer HTV nije za to zainteresiran, jer je usko fokusiran na Hrvatsku.

To je jedan cilj koji bi se mogao ostvariti, znači da emisija bude još utjecajnija i gledanija što bi donijelo i veću materijalnu isplativost.

Recimo, to bi se lako moglo ostvariti, a kad će to biti stvarno moguće, nemam pojma.

Zoran Žukina
Foto: Arhiva Mladine