Foto: Index, FAH

ISTINSKI problem nije u tome što su MIG-ovi skrpani. Problem nije čak ni u tome što su brojevi aviona mijenjani, a dijelovi skrpljeni tko zna otkuda. Problem nije čak ni što je država gdje su remontirani, Ukrajina, u to vrijeme bila u otvorenom ratu.

Problem je samo jedan – šarena laža HDZ-a i SDP-a o tome kako imamo uporabnu ratnu avijaciju, izišla je na vidjelo nekoliko godina prije nego što se to trebalo dogoditi. Sve oko tih aviona se znalo i sve se radilo da se stvari ne promijene, uključujući i jeftine, no neophodne remonte kako bi stari i prestari zrakoplovi uopće mogli letjeti.

Nemojte misliti da je to samo posljedica jednih – svi koji za ovo budu krivili samo HDZ ili samo SDP – ne žele priznati da se oko pitanja nacionalne obrane ove stranke ponašaju jednako – smanji proračun koliko je god moguće. Ove godine je trebalo, istina, donijeti stratešku odluku što dalje s avionima – ali u proračunskim projekcijama za naredne godine novca za to „što dalje“ nema.

Jadna je zemlja gdje političari razmišljaju samo do kraja svog mandata i eventualno kako doći do narednog mandata. A Hrvatska je upravo takva zemlja. Jadna. U kojoj se novac dijeli socijalnim i drugim skupinama od kojih očekujete glasove, dok se obrana hrvatskog neba dovodi u razinu par aviona za paradu. No, krenimo redom.

MIG-21 – časni starina

Mikojan-Gurjevič MiG-21 (Ruski: Микоян и Гуревич МиГ-21; NATO naziv: "Fishbed") je višenamjenski nadzvučni zrakoplov s jednim mlaznim motorom. Proizveden je u bivšem SSSR-u, od strane Mikojana. Rađen je u doba kada se smatralo da lovci trebaju biti iznimno brzi – pa mu brzina prelazi dva maha, što ga čini bržim od mnogih kasnije izrađenih zrakoplova. Izrađeno ih je više od 11.950. Ukupno ga je koristilo 49 zemalja, što ga čini jednim o najviše korištenih borbenih zrakoplova u svijetu.

Prvi let je imao 14. veljače daleke 1956. godine, a u redovnu uporabu u SSSR-u ulazi 1959. godine. Napravljeno je par generacija i hrpa inačica u svakoj generaciji, no za našu priču je dovoljno reći kako je zadnji MIG-21bis, dakle zadnji avion zadnje inačice uopće, proizveden 1985. godine. Prije više od 30 godina.

Dodajmo ovome da su američke analize pokazale (dobili su par MIG-ova od Izraela nakon Šestodnevnog rata) kako je avion iznimno pokretan, ali ne traje dugo – otpisuje se nakon 10-15 godina korištenja. Po karakteristikama se može usporediti s američkim F -104 Starfighter i francuskim Dassault Mirage III. U izraelsko-arapskim sukobima, s uvođenjem u naoružanje Izraelskog ratnog zrakoplovstva američkog lovca-bombardera F -15 Eagle krajem 1970-ih, MIG-21 je potpuno deklasiran – nije se više mogao mjeriti s novom generacijom lovaca.

Unatoč tome, MIG-21bis se pokazao idealnim za opremanje Hrvatske vojske 90-tih godina. Kao prvo, prvi avioni su došli bijegom hrvatskih pilota iz JNA (gdje je MIG-21 uz jednu eskadrilu MIG-29 bio temeljni lovac), kao drugo, u doba embarga jedino su se ovi avioni mogli nabaviti iz zemalja bivšeg SSSR-a. Treće i ne najmanje važno – i naši piloti i zemaljsko osoblje su znali s ovim avionima, nećete usred rata poslati ljude na višegodišnju prilagodbu nekom drugom modelu. MIG-ovi su odigrali važnu ulogu u Domovinskom ratu, posebno u Bljesku i Oluji te čuvanju hrvatskog neba 90-tih godina.

Muzejski primjerci u XXI. stoljeću

Dolazi XXI. stoljeće, a Hrvatsku uredno još uvijek čuvaju lovci koji su svoje najbolje dane imali 60-tih godina prošlog stoljeća. Stanje aviona je sve gore – i 2003. se radi remont u Rumunjskoj. Kupuje se vrijeme i MIG-21bis nastavlja braniti hrvatsko nebo. Mijenjaju se i predsjednici i Vlade, svi su načelno za zadržavanje nadzvučne komponente, ali se ne radi ništa.

U međuvremenu – ulazimo i u NATO. Obrana neba postaje i NATO obveza, u smislu da ćemo to ili raditi ili će nam netko drugi čuvati nebo za novce – kako primjerice Talijani čuvaju nebo Slovenije.

Od prošlog remonta prolazi desetak godina, Kukuriku koalicija ne želi uzimati nikome, a zgodno je imati avione u zraku pred izbore – već prastari avioni se šalju u Ukrajinu na novi remont – u nadi kako će kupiti još nekoliko godina korištenja. I vraća se cirkus. Cirkus koji se u biti i mogao očekivati, jer ovaj remont je kao da smo kupili 30-35 godina star automobil na nedjeljom sajmu i onda ga idemo dovesti u redovno vozno stanje uz neke sitne dobave zamjenskih dijelova (originalni se ionako već godinama ne proizvode!).

Što smo mogli očekivati?

Što se uopće može očekivati kada se u ratom pogođenoj zemlji ide remontirati avion kojemu je najmlađi primjerak star preko 30 godina, kojeg koriste zrakoplovstva zemalja tipa Angole, Libije, Malija, Gvineje i Sjeverne Koreje, a Albanci su svoju kinesku kopiju MIG-21 (Chengdu J-7) umirovili 2006. godine? O čemu mi pričamo?

HDZ jednako SDP ili još gore

I samo nemojte o tome kako su do problema doveli „crveni“, ali će eto sada Domoljubna koalicija to riješiti. Brojke ne lažu, a proračun Ministarstva obrane je ovaj: 2015. godina (plan, još nema Završnog računa države): 4.394.345.700 kuna, 2016. godina (upravo izglasano): 4.022.609.178 kuna, 2017. godina (plan): 4.081.567.987 kuna, 2018. godina (plan): 4.081.921.953 kuna.

Dakle, Kukuriku koalicija ili „crveni“ za obranu su dodijelili više nego što je dodijelila Domoljubna koalicija. A Domoljubna koalicija se do kraja 2018. godine ne misli vratiti na brojeve koje smo imali prošle godine, a kako i sam početak prelaska na druge avione košta – očigledno je da se odluku htjelo pomaknuti na naredni mandat. Ostaviti stvari kako jesu – da ovi MIG-ovi lete još nekoliko godina, makar je onda pitanje bi li uopće imali vremena za prelazak na nove avione – sve to traži i prilično puno vremena.

Ukratko, SDP i Kukuriku je za vojsku davao malo, a HDZ i Domoljubi (koji su se još busali i preskupim uvođenjem obveznog vojnog roka) daje još manje. Dakle, kratko i jasno: SDP=HDZ, s time da je HDZ i ekipa u biti još i gori – vojsci daju manje, a busaju se u junačka prsa i izmišljaju gluposti tipa obveznog vojnog roka za koje očigledno da nisu pripremili novce.

Da stvari budu još gore – cijela vatrogasna komponenta je namjerno i u biti lažno pod Ministarstvom obrane, time se umjetno prema NATO-u „pumpa“ ova komponenta, makar Kanaderi i Air Tractori nemaju nikakve vojne uloge – njihovo mjesto je na stavci MUP-a ili Državne uprave za zaštitu i spašavanje, a ne da umjetno podižu vojni proračun, makar u slučaju sukoba mogu samo dušmanina zaliti morskom vodom.

Politika „drži vodu do kraja mandata“

Migovi su samo najbolji primjer ove stalne i tipične politike u Hrvata – drži vodu do narednih izbora i po mogućnosti kupi još koju socijalnu skupinu izbjegavanjem reformi. Hrvatska nema državnike, one koji gledaju i dalje i više od narednih izbora i one koji su spremni građanima reći istinu: ukoliko želimo lovačku avijaciju, ukoliko želimo sami braniti nebo za koje smo se krvlju izborili – onda to košta novce.

Novce koje nekome treba uzeti: od dužnosničkih povlastica do mogućnosti prijevremenih mirovina. Jer, lovačka avijacija danas prilično košta, kao što i suvremena vojska prilično košta. Ono što nam trenutno ide na ruku je da su u susjednim državama političari i gori od naših – pa su davanja za vojsku i drugdje minimalna, a hrvatska nabava nekoliko primjeraka Panzerhaubitze 2000 u bitnome mijenja odnose u „regionu“ (što samo govori koliko je „region“ siromašan). No, činjenica da BiH i Srbija imaju gore političare od nas – nije neka utjeha.

Gdje je odgovornost?

Što bi odgovoran političar sada napravio? Kako je pitanje nadzvučne komponente pitanje doslovno narodnih milijardi – otvorio raspravu u Saboru. Pa da vidimo – hoćemo li naći novca za nove avione, ili ćemo ugasiti nadzvučnu komponentu i prepustiti čuvanje neba Talijanima – narodu poznatome što mu popis junačkih pjesama stane na jednu stranicu, a mornarica ima kompletno naoružanje na krmi.

Istina je – ukoliko sami ugasimo nadzvučnu komponentu, malo je vjerojatno da ćemo je narednih par desetaka godina uključiti. Naše nebo će braniti stranci za novce i to novce koji uopće neće biti mali. I moći ćemo se sramiti pred onima koji su se borili i ginuli da nebom iznad Hrvatske lete avioni s hrvatskim oznakama.

Sada će biti zanimljivo gledati – hoće li se nešto važno pomaknuti ili će se nastaviti svađa zašto avion koji je zastario još 70-tih, kojemu najmlađi primjerak ima 31 godinu, nije remontiran tako da bude kao nov? Realno, nije se mogao remontirati da je „kao nov“, kao što ni Lada stara 30 godina ne bi mogla biti sređena „kao nova“.

Sve je to bilo – kupovanje vremena. Kupovanje vremena koje je htio SDP, ali je prema proračunu 2016. i projekcijama za naredne dvije godine htio i HDZ. Ako se svađa nastavi – znači to samo jedno – kupovanje vremena i nada da će 2-3 aviona moći letjeti do narednih izbora. Državni proračun drugo ni ne predviđa, a građani-naivci će se svađati oko „svojih“ i „njihovih“. Još jednom – pogledajte proračun, pa ćete jasno vidjeti da su i „crveni“ i „plavi“ isti, da ne kažemo – nekadašnji komun-isti.

Zahvala

I na kraju – zahvalimo pilotima i svom drugom osoblju koje u nemogućim uvjetima drže u letnom i operativnom stanju ovo malo što imamo, ne zahvaljujući, nego unatoč političarima koji bi za malo vlasti i privilegija u Saboru prodali i hrvatsko nebo na čuvanje herojskoj talijanskoj vojsci čiji je najznamenitiji predstavnik kapetan Alberto Bertorelli (onaj iz 'Allo 'Allo!', što nosi perje na glavi).

Osobni osvrt

Ne znam za vas, ali moja familija se nije borila da nam nebo čuvaju Talijani. Pa ću svakome tko kaže da hrvatsku nadzvučnu komponentu treba ugasiti jer „nemamo para“, reći da je pizdun i izdajnik. Hrvatska treba suvremene avione, a MIG-ove smjestiti tamo gdje im je časno mjesto: u muzeje.

Režite, gospodo političari, drugdje, ne na avijaciji i samo nemojte plakati da se u 122 milijarde kuna proračuna nema gdje rezati, jer viđamo vas svaki dan kako se doslovno kurčite u preskupim pratećim kolonama po Zagrebu kao drug Tito. Što ne bismo imali nove avione, a da se gospoda političari voze u Ladama iz 1985.?