NEKI od najzapaljenijih kritičara hrvatske ekonomske politike (Slavko Kulić) vide i u guverneru Rohatinskom eksponenta stranih interesa, možda samo malo manje nego što je to, recimo, bankarski maharadža Franjo Luković. Hm, možda. Ali, vidite li nekoga boljeg? A kada je Rohatinski dobar, onda je zbilja dobar. Prošlog tjedna pokazao je zube vučjem čoporu hrvatskih bankara i to iz razloga kojeg valjda ni najokorjelijim laicima ne treba objašnjavati.

Svugdje u svijetu osramoćena je bankarska bratija manja od makovog zrna, jer je smatraju glavnim krivcem za sadašnju planetarnu ekonomsku krizu. Gdje god se pojavi ta srozana čeljad, strijeljaju je prezrivim pogledima, a kada se obrate za pomoć državnim vlastima, rešetaju je nemilosrdnim i uvredljivim pitanjima skoro kao u nekadašnjim makartistčkim komisijama. E, vidiš, kod nas stvari stoje sasvim suprotno.

Bankari su ovdje još uvijek visokopoštovana šarža, kojoj ne smiješ ni zucnuti da su možda i oni malo pripomogli krizi, a blizu pet milijardi kuna koliko su prošle godine zgrnuli, često zubljajući i od nevoljnika s dna egzistencijalne ljestvice, njima izgleda kao sirotinjski sitniš. Zato su namjestili patnička lica i traže, zahtijevaju više. U svakoj ozbiljnoj zemlji koja je utonula u recesiju, a takvih je većina, ta nezasitnost banaka izazvala bi sablazan, a sasvim je moguće da bi ih se zveknulo po tintari i etiketom kamatarskog ološa.

Ali, kod nas se takvi filmovi ne daju. Pa, kada im se Sanaderova vlada obratila sa skrušenom zamolnicom za kredit od nepune milijarde, odmah su pristali, ali uz tako rigorozne protuzahtjeve kao da joj diktiraju uvjete bezuvjetne predaje. Inzistiraju na povećanju kamata, iako u svijetu one mahom strmoglavo padaju, a traže i da kuna pojeftini prema devizama njihovih matičnih zemalja. Ovo posljednje možda i nije tako loše, pomoglo bi obogaljenim hrvatskim izvoznicima, ali kako su to, oživljavanje hrvatske proizvodnje i slični bakrači, zadnja rupa na svirali ovdašnje bankarske kaste, očito im je krajnji cilj nešto drugo – dodatno omastiti brk na njihovim deviznim plasmanima, koji bi poskupili koliko bi kuna pojeftinila.

Kao od Velebita odvaljeni ministar financija sakrio se iza asketske figure guvernera Rohatinskog

I kada bi to bilo sve, još nekako. Ali, najgore je što se vlada nije usudila pisnuti o tim ucjenama, osim što je Sanader malčice zabrundao protiv većih kamata. Tek kada je Rohatinski sazvao tiskovnu konferenciju na kojoj je obavijestio javnost da je i sam bio izložen sličnim ucjenama, pomaknuo se Ivan Šuker, jedan od najkršnijih izdanaka preponosne hrvatske nacije i stidljivo promucao da su i Banski dvori bili pod snažnim pritiskom plemenskog vijeća hrvatskih banaka. Kao od Velebita odvaljeni ministar financija sakrio se, dakle, iza asketske figure guvernera Rohatinskog, i time priznao da je taj čovjek s govornom manom, kojeg više cijene vani nego kod kuće, najrječitiji i najodvažniji zaštitnik hrvatskih ekonomskih interesa.

Slično je bilo i onomad kada je guverner jedini zagrmio i suprotstavio se aroganciji Bayerische Landesbanke, koja je htjela ušetati u Hrvatsku kao u nekakav dućančić kolonijalne robe. Sanader je savio rep samo zato da se ne zamjeri bavarskom gaulajteru Edmundu Stoiberu, iako se ovaj već uvelike politički gasio i danas je eventualno autoritet samo pred unucima, ako ih ima. Zbog ovakvih istrčavanja uvelike se nagađalo da HDZ priprema opoziv nepredvidivom Rohatinskom, a kada je prošle godine Goran Marić, koji je u Sabor ubačen iz nogometnog polusvijeta, ošinuo po guverneru, izgledalo je da to i predstoji.

Glavni krivac nezaustavljivog uvoza je sama Vlada

Marić je optužio Rohatinskog za koješta, najviše za sijanje panike oko inflacije, što ne znači da mu se nije omakla i poneka koja je na  mjestu. Guverner je optužen da ide niz dlaku uvoznim lobijima, što zbilja jeste jedan od glavnih uzročnika paraplegije hrvatske privrede, ali s promašenom adresom. Glavni krivac nezaustavljivog uvoza je sama vlada, koja time najizdašnije i najjednostavnije puni proračun (carina plus PDV), a osim toga do idiotizma oponaša američki model privrede, koji izgleda otprilike ovako. Za nas će proizvoditi Kinezi, a mi ćemo se "gospodariti" finijim poslovima, koji ne prljaju ruke, bankarstvom i općenito "financijskom industrijom".

Upravo tako sada stoji i s Hrvatskom. Ona ništa ne proizvodi, nego sve uvozi, a jedino što cvjeta je bankarski biznis, koji je toliko ojačao da već počinje funkcionirati kao paralelna vlast. To onda zemlju ponovno vraća u ralje MMF-a, čemu Sanaderova vlada sada nije sklona, ali ne znači da već sutra neće biti. Da se sa Slovencima već godinama ne gledamo zakrvavljenih očiju, možda bi netko primijetio da oni nikada nisu sklopili nikakav aranžman s MMF-om, a ipak, ili baš zato, slove kao mali privredni div i kao zvijezda među postkomunističkim tranzicijskim zemljama.

Doduše, ta zvijezda posljednjih je godina dobila rep i sve više pada na razinu provincijalno zažniranog i zatucanog nacionalizma. Ali, zar sada nije odlična prilika, da im to, u čemu smo i sami do grla, prepustimo, a popalimo im sve drugo što vrijedi popaliti.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Foto: Damjan Tadić/Cropix