Što se dogodilo s najavljenim rezanjem plaća u javnom sektoru?
DOK SU NA samom početku koronakrize i iz redova Plenkovićevih ministara dolazili signali kako je moguće rezanje plaća u javnom sektoru, danas se o tome više ne govori. Štoviše, nakon nedavnog rebalansa proračuna postalo je jasno da vlada Andreja Plenkovića ne namjerava dirati ukupan iznos plaća u proračunu, drugi po veličini izdatak u državnoj blagajni, odmah iza mirovina.
Tako je ministar rada i mirovinskog sustava Josip Aladrović krajem ožujka poručio kako se mirovine neće dirati, ali da bi plaće "mogle proći korekciju" zbog utjecaja krize koju je ostavila epidemija koronavirusa. I ministar gospodarstva Darko Horvat poručio je u ožujku da je vlada spremna na rezanje plaća u javnom sektoru ako to bude potrebno.
>> Ministar Horvat: Moguće je rezanje plaća u javnom sektoru
Nešto blaži u izjavama bio je ministar financija Zdravko Marić, koji je u travnju poručivao da "ima nekoliko prijedloga" kako se ponašati u politici plaća u koronakrizi te da do rješenja treba doći dogovorom sa socijalnim partnerima.
I sam Plenković je dao naslutiti da bi se mogle rezati plaće u javnom sektoru
Sam premijer Andrej Plenković u javnim se istupima uglavnom nije izjašnjavao oko plaća u javnom sektoru. Ipak, u jednom je trenutku dao naslutiti da je i opcija rezanja plaća zaposlenima u javnom sektoru na stolu, kazavši da će novca za plaće i mirovine biti u travnju, dok ćemo za svibanj "razgovarati i vidjeti kako dalje".
Zašto je to propalo? Zbog izbora
Ipak, od rezanja plaća u javnom sektoru, kako sada stvari stoje, nema ništa. Ne zato što je država odjednom našla novac za isplatu plaća - s obzirom na to da su očekivani prihodi u rebalansu proračuna zbog koronakrize i teških posljedica koje je ona ostavila na punjenje državne blagajne smanjeni za čak 23,2 milijarde kuna, dok su rashodi ostali nepromijenjeni, na 147,3 milijardi kuna - nego zato što smo, kako upozoravaju analitičari, pred izborima.
Uz to, dio ekonomista upozorava da se vlada boji da bi rezanje plaća u javnom sektoru, kroz koje već prolaze zaposleni u privatnom sektoru, izazvalo dodatni pad potražnje, a time i produbljenje krize. Stoga su se u Banskim dvorima odlučili na drukčiji put: zadržavanje plaća zaposlenih u javnom sektoru na postojećoj razini do kraja godine, što je nedavno dogovoreno sa sindikatima, i rezanje na drugim troškovima, koji mogu i ne moraju biti vezani uz plaće.
Za plaće 31 milijardu kuna, malo manje nego za mirovine, a prihodi države padaju
Radi se, inače, o ukupnom iznosu za troškove zaposlenih u proračunu od 22,8 milijardi kuna, čemu još valja pribrojiti i 8,4 milijarde za plaće u školstvu, koje su na drugim stavkama u proračunu. Dakle, o ukupno više od 31 milijarde kuna. Zanimljivo je da sličan pristup plaćama u javnom sektoru u svojim programima ima i većina drugih hrvatskih stranaka i koalicija.
"Ne vjerujem da će doći do korekcije plaća u javnom sektoru. Sporazum sa sindikatima pokazuje da su oni ranije dogovorene povišice odgodili do početka sljedeće godine. Istodobno, smanjili su niz drugih rashoda, poput putnih troškova, prekovremenih sati jer puno toga nije radilo, i dijela materijalnih troškova. Stoga mislim da neće doći do smanjenja plaća, već da će se one u srednjem roku zadržati na postojećoj razini i da će se tako postupno smanjivati njihov udio u troškovima države. Bit će to jako polagana prilagodba", poručuje Željko Lovrinčević sa zagrebačkog Ekonomskog instituta.
Željko Lovrinčević
Dodaje kako slično raspoloženje sada prevladava i u većini drugih europskih država koje strahuju da bi rezanje plaća zaposlenih u javnom sektoru produbilo recesiju. No posljedica toga bit će velik rast proračunskog manjka i javnoga duga, a to već nije nešto što si svatko može priuštiti.
"Hrvatska si to ne može priuštiti"
"Cijena takve politike je rast fiskalnog deficita i javnoga duga. Neke zemlje si to mogu priuštiti, a neke ne mogu. Hrvatska si, u načelu, to ne može priuštiti", ističe Lovrinčević.
U osnovi, radi se o sličnoj politici kakvu su hrvatske vlade vodile i u posljednjoj recesiji kada su garniture u Banskim dvorima pošto-poto branile razinu plaća u javnom sektoru, dok su u privatnom sektoru pljuštali otkazi i smanjivala se primanja zaposlenih. Ipak, nova kriza nosi i nove izazove.
Prije svega, kaže Lovrinčević, nitko u ovom trenutku ne zna kako će se dalje razvijati situacija s koronavirusom. I u Hrvatskoj i u ostatku Europe, naime, pandemija se smirila, no virus nije nestao i morat ćemo se priviknuti na život s njim dok se ne nađu cjepivo i lijek. To bi, međutim, za Hrvatsku, koja ovisi o turizmu, moglo biti vrlo opasno jer bi u pitanje mogla doći i sljedeća turistička sezona.
"Ovo je zapravo posuđeno vrijeme", ocjenjuje Lovrinčević dodajući da je sve puno nepoznanica.
Druga razlika u odnosu na prošlu krizu je skori ulazak Hrvatske u Europski tečajni mehanizam II. (ERM-II). Članstvo u toj čekaonici za euro vezano je uz provedbu reformi te smanjenje proračunskog manjka i javnoga duga.
Potezi nove vlade u ekonomskoj politici važni i zbog eura i rejting-agencija
To je zapravo suprotan pravac od ovog za koji se odlučila vlada, a veliko je pitanje kakav će stav prema članstvu u eurozoni zauzeti neka sljedeća vlada jer su u Hrvatskoj sve glasniji stavovi da se pričeka s uvođenjem eura ili da se čak provede referendum o euru. U tom segmentu vrlo važno pitanje mogla bi biti i masa plaća u javnom sektoru.
Treće, Hrvatska je tek nedavno uspjela izaći iz junk statusa u koje su je bacile rejting-agencije. No neprovođenje reformi i eventualnu odgodu ulaska u eurozonu rejting-agencije mogle bi protumačiti kao našu odluku da se okrenemo sami sebi, što bi za posljedicu, upozorava Lovrinčević, imalo i novo rušenje kreditnog rejtinga zemlje, a time i skuplje zaduživanje.
Nisu problem pojedinačne plaće, nego masa plaća, produktivnost i višak zaposlenih
Konzultant Andrej Grubišić još je oštriji u ocjeni politike aktualne vlade prema plaćama u javnom sektoru, a kritizira i stavove oporbe, za koju kaže da ne pokazuje interes za zaokretom u ekonomskoj politici.
"I 2009. se govorilo da bi reforme u javnom sektoru djelovale prorecesijski pa smo vidjeli rezultate", kaže Grubišić misleći na recesiju koja je u Hrvatskoj trajala punih šest godina.
"Ne mislim da su problem pojedinačne plaće u javnom sektoru, nego masa plaća, kao i produktivnost i višak zaposlenih u pojedinim službama. Većina ljudi u javnom sektoru i nema visoke plaće, do 10.000 kuna, no problem je produktivnost zaposlenih i to što ih je previše. Zato u javnom sektoru treba provesti reforme", smatra Grubišić.
U protivnom će, strahuje, ponovno privatni sektor podnijeti najveći teret krize. Posljedica toga bit će i slabije punjenje državnog proračuna.
Hrvatska, nesumnjivo, ulazi u izazovno razdoblje, u kojem će nositelji vlasti, koji god formiraju vlast nakon izbora 5. srpnja, morati naći formulu koja će osigurati kako održivost javnih financija u sve težoj ekonomskoj i socijalnoj situaciji, tako i ispunjenje kriterija za ulazak u zonu eura i zahtjeva rejting-agencija.
To će u mnogočemu biti ples po žici, posebno u uvjetima duboke krize u koju smo zagazili. Ipak, ekonomisti su i u posljednjoj recesiji upozoravali da je kriza prilika i za reforme. Protagonisti vlasti tada ih nisu poslušali. Ostaje otvoreno pitanje hoće li to učiniti sada.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati