VREMENA su, da prostite, zajebana. Trump lupa svoje rušeći savezništva stara 80 godina, Putin ne popušta u agresiji na drugu suverenu državu. Dio razvijene Europe tone u recesiju, ministri pola svijeta trče okolo s vojnim narudžbama, planet osim rata potresaju i najave carina i trošarina, a mi, što mi radimo? Čekamo da se sve smiri da nastavimo raditi ono što već par desetljeća radimo - živjeti na žicanju.

Subvencije, donacije i neka netko drugi financira

Već ima dva desetljeća da provodimo ideju kako se sve bitno u državi može dati, kako bi se to danas moderno reklo, u outsourcing. Ne vjerujete? Kada su MIG-ovi došli do kraja radnog vijeka, onda su neki naši političari uredno govorili - a što će nam avioni, ako imamo NATO, kao da je vojni savez humanitarna udruga. Ako treba graditi infrastrukturu - evo nama europskih sredstava, dijeli Europa novce, onda ovdje "pola pije, pola Šarcu daje", obnavlja se sve i svašta - pa dokle ide. 

Ako treba razvijati poljoprivredu - eto nama europskih subvencija. Koji proizvodi? Bitno da stižu novci. Ako treba podići standard stanovništva - idemo mi s minimalnim porezom za apartmane, pa neka zapadnjaci samo dolaze i ostavljaju novce.

Čak smo i nezaposlene na svojevrstan način outsourceali - poslali ih od Austrije do Irske na rad, ode nam pola milijuna ljudi. Na kraju, za one koji malo doslovnije shvate spomenutu "pola pije, pola Šarcu daje," imamo Ured europskog javnog tužitelja, kojemu vjerujemo puno više nego domaćem DORH-u.

Jesmo li uopće spremni za bilo kakav strateški poremećaj?

NATO više nije siguran. Europski novac neće vječno. Nemamo više ni nešto mladih. Broj turista neće vječno rasti. A ni Ured europskog javnog tužitelja nije svemoćan. Državom upravljaju šibicari i seoski šerifi koji drže govore o domoljublju dok preprodaju posljednje obiteljsko srebro i u stilu najcrnjeg Balkana pucaju okolo. 

Jesmo li uopće kao država spremni za ikakav, ali ikakav veći poremećaj? Jesmo li spremni na recesiju u Njemačkoj, Austriji, Mađarskoj i drugim zemljama odakle nam dolaze turisti? Jesmo li spremni na destabilizaciju u Bosni i Hercegovini, ako Dodik stjeran u kut odluči nešto glupo? Granica Hrvatske i BiH je duga nešto preko 1000 kilometara, valjda nikome ne treba objašnjavati koliko je potrebno ljudi, opreme i organizacije za nadgledati nešto što se proteže od obala Save do vrhova Dinarskog gorja? 

Jesmo li spremni na razdoblje kada europski novac neće biti tako izdašan? Ili smo ovim novcem obnovili javne zgrade, domove kulture i muzeje do zadnjeg sela, objekte koje sutra neće imati tko obilaziti?

Potpuno neplanska obnova vojske

Problem se najlakše vidi na vojsci. Imamo državu. Izborili smo se za nju. Država kao i svaka - treba svoju vojsku i policiju. Zračni prostor iznad kopna, unutarnjih morskih voda i teritorijalnog mora države - također je pod suverenitetom države. I što se događa? 

Obranu zračnog prostora, ali i onaj važan posao lovačke avijacije u miru - nadzor neba (otići gore i vidjeti što se događa ako civilni avion ne odgovara na pozive ili postoji neki drugi problem) donedavno su radili MIG-ovi 21, avioni iz sredine prošlog stoljeća. Čekalo se da dođemo na svega par ispravnih aviona kako bi se naručili novi. A dio politike je pričao - čemu avijacija? Super je imati hrpu međunarodnih aerodroma, super je imati i toliko prelijetanja (plaćaju se), ali, eto, nebo ne bi štitili.

Imali smo nekada i transportnu eskadrilu - nema je već 15-ak godina. Dva Antonova 32 su bezuspješno prodavana niz godina, da bi na kraju bili donirani Ukrajini, vratili se kući. Hajde, dugoročno nam sovjetski avioni i nisu imali smisla, imali su i svojih mana, no o transportnoj eskadrili se ne govori.

Krene sukob u Izraelu, treba evakuirati hrvatske državljane - sada moramo žicati druge. Jer, Croatia Airlines ne može letjeti, ratni rizici, ratna osiguranja, a vojnog transportera koji bi trebao odraditi svoju ulogu - nema. Nitko o tome nije razmišljao.

Hrvatski tenkovi M-84A4 se mijenjaju novim njemačkim Leopardima 2A8 (još se nisu počeli proizvoditi), nešto što treba napraviti jer su svi ti tenkovi rađeni na temelju sovjetskog T-72 danas zastarjeli, no postavlja se pitanje - zašto ih je ugovoreno 50? Zašto ne 25 ili 125? Gdje su strateški dokumenti i procjene? Ili to, onako iz rukava... Desnica će reći da ih treba 200, HDZ da treba točno ovako, ljevica da umjesto tenkova treba graditi vrtiće - no ima li nekog razgovora, konsenzusa, plana?

Jeste li vidjeli kakvu strategiju oko vojnog roka?

Uvodi se vojni rok od dva mjeseca - što je skupo i besmisleno, u dva mjeseca možete samo pomisliti da nešto znate (najopasnija kombinacija, onaj koji misli da zna, a ne zna), pri čemu slušamo obrazloženja kako je to dobro za fizičku spremnost mladih i da nauče slagati krevet. E, pa ako niste doma djecu naučili da slažu krevet, to nije posao države, a posebno ne posao vojske... 

Jesmo imali neku raspravu oko toga? Hoćemo kvalitetnu, profesionalnu vojsku, kombinaciju ili priučene amatere? Jeste li vidjeli, pročitali kakvu strategiju oko toga? Imamo li neki iznos novca za obranu, kako ga najbolje iskoristiti? Na dronove ili da ekipa amatera vježba trčanje po Papuku?

Ne postoji ni razgovor, kamoli dogovor između nositelja vlasti

Šefovi vlasti, predsjednik i premijer, ne mogu se dogovoriti niti oko sastanka, kamoli oko neke strategije, obrane, diplomacije, bilo čega. Oporba i vlast ne mogu posložiti konsenzus niti oko osnovnih stvari. Što je s imenovanjem veleposlanika u ova nezgodna vremena? Što je s diplomatskim položajem Hrvatske? Tko se za to brine?

Je li itko u politici ove države uopće rekao - spustimo loptu, smanjimo doživljaj, nemojmo se samo svađati preko društvenih mreža i praviti kerefeke na Tik-Toku za lajkove - vremena su ozbiljna, zajebana, carstva se ruše i stvaraju se nova, što i kako mi u maloj Hrvatskoj možemo napraviti da nas sve to što manje okrzne? Ne samo vojno, već i ekonomski. Što znači mogućnost manje turista, što znače moguće carine po svijetu, kako to na nas može utjecati i kako će utjecati jer svijet se jako brzo i nepovratno mijenja?

Sabor radi - znat ćemo cijenu slanca

Čak je i Franjo Tuđman 90-ih, kada su bila teška vremena i kada je trebalo napraviti neke teške odluke - imao razgovore s oporbom. Znali smo vidjeti njega i predsjednika oporbenog SDP-a Ivicu Račana zajedno, sjedili su jedan do drugog. Davalo je to dojam da je u temeljnim stvarima i oko temeljnih ciljeva država jedinstvena. 

U saboru se znalo tada svađati, ali su se i brojne za ovu državu bitne odluke donijele zajednički, nakon razgovora i političkih pregovora. Političari su tada ipak, čini se, osjećali da rade za nešto malo više od par lajkova na društvenim mrežama koji bi im trebali pomoći u novom mandatu. A znate li uopće čime se bavi sabor danas, dok se jedan svijet ruši i stvara novi? 

Zakonom koji će obvezivati trgovce da objavljuju i ažuriraju cijene svojih proizvoda na internetu. To je domet hrvatske politike. Znat ćete online gdje je jeftiniji slanac.