JOSIP II. bio je austrijski vladar te svetorimski car krajem 18. stoljeća. U povijesti je ostao poznat kao prosvijećeni apsolutist koji je nastojao provesti razne "moderne" reforme u Habsburškoj Monarhiji. Ipak, reforme nije postigao kompromisom s habsburškom elitom, već ih je provodio svojevoljno. Većinu je povukao pred smrt.

Rođen u vrijeme ugroze

Josip se rodio 1741. godine. Njegovi su roditelji tih godina bili najpoznatija imena u Europi. Naime, tada je Rat za austrijsko nasljeđe bio u punom jeku, a europske monarhije udružile su se kako bi moćnim Habsburgovcima otele moć i utjecaj. U pitanju su Marija Terezija i Franjo Lotarinški, kojima je Josip bio četvrto od šesnaestero djece te prvi sin.

Iako je povijest 18. stoljeća ispunjena pričama o mladim kraljevima koji nasljeđuju tron dok su još djeca ili maloljetnici, Josipova priča je suprotna. Njegova je majka vladala punih četrdeset godina (1740. - 1780.) i bila je jedna od najutjecajnijih ličnosti toga vremena. Postao je njen suvladar tek po smrti svojeg oca 1765. godine. Tada su mu bile 24 godine.

Sjena austrijske kraljice

Premda povijesni izvori Josipa opisuju kao inteligentnog, sposobnog i oštroumnog čovjeka, s jasno definiranim ambicijama u politici i vladanju, nije se istaknuo sve do 1780. godine, kada je postao samostalni vladar Habsburške Monarhije. Razlog tome je majka Marija, koja je bila iznimno cijenjena u državi, ali i u cijeloj Europi.

Ipak, Josip je cijenio stabilnost i red te strpljivo čekao svoje vrijeme. Do 1780. godine djelovao je kao diplomat i ministar, ali je isto tako bio jako angažiran u vojsci. Sudjelovao je u Ratu za bavarsko nasljeđe krajem 1770-ih, a svojoj je majci često napominjao da ključ uspjeha Monarhije leži u jačoj centralizaciji moći u Beču. Njegovi stavovi bili su osobito mrski plemićkoj eliti u Ugarskoj.

Utjecaj na Mariju Antoanetu

Prije nego što je postao samostalni vladar, Josip se 1777. godine uputio u Pariz kako bi učvrstio savez Habsburgovaca i Francuske. Tamo je boravila njegova mlađa sestra Marija Antonija, koja se nakon braka s francuskim kraljem preimenovala u Mariju Antoanetu. Ali Marija i Luj još uvijek nisu imali potomke, premda su tada bili u braku već sedam godina.

Josip je među svojom braćom i sestrama uživao status odgovornog i pametnog brata. S Antoanetom je imao kompleksan odnos, no čini se da ga je mlađa sestra ipak cijenila. Nakon njegovog posjeta Luj i Marija napokon su počeli raditi na potomstvu. Francuski narod to nije zanimalo, već su proširili tračeve da Josip dolazi u Pariz kako bi mu sestra otključala državnu riznicu i poslala novac u Beč.

Vrijeme Josipa II.

Nakon što je postao vladar 1780. godine, bacio se na reforme. Svaka od njih je trebala omogućiti veći priljev novca u državnu blagajnu. Osim toga, reforme je opisivao kao način da "poboljša život običnog čovjeka".

Već 1781. godine donosi kraljevski dekret o vjerskoj toleranciji. Katoličanstvo je i dalje bilo državna religija, no protestanti, pravoslavci, Židovi i druge vjerske skupine su dobili pravo na javno bogoslužje i građanske slobode. Osnovane su vjerske zajednice diljem Monarhije, a država je od njih ubirala porez.

Iste godine pokrenuo je ukidanje kmetstva u Austriji i Češkoj. Seljacima je omogućio slobodno kretanje i sklapanje brakova bez pristanka plemića. Isto je tako dodijelio zemlju mnogim seljacima koji su na njoj radili cijeli život.

Kako bi postigao centralizaciju, uveo je u javne službe njemački kao službeni jezik. Kritike su stizale iz gotovo svakog kutka zemlje, ali Josipa nije bilo briga. Htio je duž cijele zemlje imati mrežu odanih službenika kako bi postigao veću kontrolu nad raznim dijelovima države.

Premda se nije slagao s nekim od majčinih reformi, kad je u pitanju sudstvo, njih dvoje se u puno toga slagalo. Nastavio je ukidati mučenja i slične prakse u sudstvu, a smrtna kazna je od njegovog vremena bila namijenjena samo najtežim prijestupnicima. Osim toga, otvorio je prvu modernu medicinsku školu u Beču te desetke bolnica i medicinskih ustanova.

Reforme su ljutile svakog, a posebno plemiće i svećenike

Josip je bio uvjereni katolik, ali to ga nije spriječilo da uđe u sukob s biskupima. Smatrao je kako mnogi samostani i sakralni objekti ne rade ništa društveno korisno i pokrenuo je niz reformi kojima je preuzeo upravu nad mnogim samostanima. Crkvi je ostavio one koji su se bavili zdravstvom ili obrazovanjem.

Time je drastično smanjio utjecaj pape na crkvene poslove u svojoj državi. Rim je konstantno izražavao nezadovoljstvo politikama Josipa II., no nisu ništa konkretno mogli učiniti jer je njegova moć bila neupitna, a Habsburška Monarhija i dalje najjača sila u Europi.

Svaka od navedenih reformi naljutila je velik dio plemstva. Puno plemića nije htjelo pričati njemačkim, neki su izgubili velike prihode kada su prenamijenjeni samostani, a gotovo je svaki plemić bio protiv ukidanja feudalnih odnosa jer su time bili prisiljeni davati seljacima veća prava.

Seljaci su u jednoj mjeri bili na njegovoj strani, no isto ih je ljutila germanizacija. 1789. godine, suočen s pritiscima sa svih strana i rastućom nestabilnosti u Europi, povukao je sve reforme kako bi osigurao mir svojem bratu nasljedniku. Ipak, onu o ukidanju kmetstva tvrdoglavo je branio i nije ju povukao.

Umro je 1790. godine, taman prije nego što je Monarhija doživjela opetovane vojne poraze i poniženja od Francuske i Napoleona. Pokopan je u carskoj grobnici u Beču, pored oca i majke.

Josip i Hrvatska

Josipove reforme u Hrvatskoj su osjetili svećenici. Zatvorio je preko 50 samostana i prenamijenio ih u škole, vojarne ili bolnice. Narod je isto tako negodovao protiv njemačkog u javnim ustanovama.

Osim toga, Josip II. svojim je odlukama, ne sluteći kakve će posljedice one imati, otvorio put prema hrvatsko-mađarskom animozitetu u 19. stoljeću. Ukinuo je Hrvatski sabor 1785. godine u sklopu svojih centralizacijskih politika. Hrvatska je tako postala podređena Budimu, a plemići su se suočili s novim setom problema.

Premda je sabor vraćen 1790., Mađari su nastojali pojačati utjecaj u svojoj divljoj južnoj pokrajini. Napravili su to na klasičan devetnaestostoljetni način - nacionalnim politikama i mađarizacijom, započevši time stoljetnu političku borbu na relaciji Gradec-Budim, odnosno Zagreb-Budimpešta, koja će, uz neke pauze, trajati sve do 1918. godine.