Foto: Fokus, Ilustracija Index

Dvadeset i šesto poglavlje
Panika
Život se vratio u normalu – možda više za Abby nego za
mene. Na prvi pogled bili smo sretni, ali osjećao sam kako
oko mene raste zid opreza. Nijednu sekundu s Abby nisam
uzimao zdravo za gotovo. Ako bih je pogledao i poželio
dodirnuti, to bih i napravio. Kad nije bila u stanu, a nedo-
stajala mi je, odlazio sam u Morgan. Ako je bila u stanu, bila
je u mom naručju.
Kad smo se kao par vratili na koledž, prvi put nakon
jeseni, reakcije su bile očekivane. Šetali smo zajedno, držali
se za ruke i povremeno ljubili – dobro, više nego povreme-
no – a tračevi su dosegnuli vrhunac. Kao i uvijek u Easter-
nu, šaputanja i tračevi bi se nastavljali, sve dok se ne dogodi
neki novi skandal.
I dok sam ja osjećao nemir zbog moje i Abbyne veze,
Shepley je postajao sve napetiji zbog posljednje ovogodiš-
nje borbe. Nisam baš ni ja bio bolji. Obojica smo ovisili o
dobitku iz te borbe, jer smo trebali pokriti troškove života
preko ljeta, da ne spominjem i dio jeseni. Usto sam odlučio
da će mi ta borba biti zadnja u životu, pa mi je novac itekako
trebao. 
Bližili su se proljetni praznici, a Adam se još nije jav-
ljao. Na koncu je Shepley iz razlitičih izvora načuo kako se
Adam pritajio zbog uhićenja tijekom posljednje borbe.
U petak prije praznika u studentskom se naselju osjećala
vesela atmosfera, unatoč snijegu koji je napadao preko noći.
Na putu do kantine, Abby i ja smo jedva izbjegli opće gru-
danje, što se ne bi moglo reći za Americu.
 Pričali smo i smijali se dok smo čekali u redu za tko-zna-
što, a zatim sjeli na svoja uobičajena mjesta. Shepley je tješio
Americu dok sam ja zabavljao Brazila pričom kako je Abby
opelješila moju braću u pokeru. Zazvonio mi je mobitel, ali
nisam primijetio dok me Abby nije upozorila.
„Trav!“ pozvala me.
Okrenuo sam se, po običaju isključivši sve ostalo kad bi
mi se ona obratila.
„Možda se želiš javiti.“
Pogledao sam mobitel i uzdahnuo. „Ili ne želim.“ Dije-
lom mi je bila potrebna ta posljednja borba, ali dio mene
se bunio jer sam znao da će to biti vrijeme provedeno bez
Abby. S obzirom na to da su je napali na posljednjoj borbi,
nikako se ne bih mogao koncentrirati ako bi bila tamo bez
zaštite, ali ne bih se mogao koncentrirati ni ako ne bi bila
uza me. Posljednja borba u godini bila je i najvažnija i nisam
mogao priuštiti sebi luksuz da mi misli budu negdje drug-
dje.
„Možda je važno“, rekla je Abby.
 Podigao sam telefon. „Reci, Adame?“
„Ludi Psu! Svidjet će ti se ovo. Dogovoreno je. Dobio
sam Johna jebenog Savagea! On planira dogodine postati
profesionalac! To ti je prilika života, prijatelju! Peterozna-
menkasti iznos. Bit ćeš miran neko vrijeme.“
„To mi je posljednja borba, Adame.“
S druge strane je zavladala tišina. Mogao sam zamisliti
kako stišće zube. Više puta je optužio Abby da predstavlja
prijetnju njegovoj zaradi i bio sam siguran da će je okriviti
za moju odluku.
 „Dovodiš li i nju?“
 „Nisam još siguran.“
 „Mislim da bi je trebao ostaviti doma, Travis. Ako je ovo
zaista tvoja posljednja borba, moraš biti potpuno smiren.“
„Ne idem bez nje, a Shep odlazi iz grada.“
„Nema zajebavanja ovaj put. Mislim ozbiljno.“
„Znam. Čuo sam te.“
Adam je uzdahnuo. „Ako je stvarno ne želiš ostaviti
doma, možda bi trebao nazvati Trenta. To bi ti olakšalo
glavu i mogao bi se usredotočiti na borbu.“
„Hmmmm... To zapravo nije loša ideja“, rekao sam.
„Razmisli o tome i javi što si smislio“, rekao je Adam i
poklopio.
Abby me gledala u iščekivanju. „Bit će dovoljno da plati-
mo stanarinu sljedećih osam mjeseci. Adam je dobio Johna
Savagea. On pokušava postati profesionalac.”
„Nisam ga vidio kako se bori. Ti jesi?“ pitao je Shepley i
nagnuo se prema meni.
„Jesam, ali samo jednom. U Springfieldu. Dobar je.“
„Sigurno ne i dovoljno dobar“, rekla je Abby. Nagnuo
sam se da je poljubim u čelo. „Mogu ja ostati doma, Trav.“
„Ne“, rekao sam i odmahnuo glavom.
„Ne želim da bezveze primaš udarce kao prošli put,
samo zato što si zabrinut za mene.“
„Ne, Golube.“
„Čekat ću te.“ Nasmijala se, ali bio je to usiljen smiješak
zbog kojeg sam postao još odlučniji.
„Zamolit ću Trenta da dođe. On je jedini kojem mogu
vjerovati, tako da se mogu koncentrirati na borbu.“
„Baš ti hvala, šupčino“, progunđao je Shepley.
„Hej, ti si imao svoju šansu“, rekao sam u nekoj polušali.
Shepley je iskrivio usta. Mogao se duriti cijeli dan, ali
sam je kriv za ono što se desilo u Hellertonu, kad je pustio
Abby da se udalji. Da je pazio, ne bi se sve to dogodilo i
znao je da je tako.
America i Abby su se zaklinjale da je to bio samo nesre-
tan slučaj, ali ja nisam oklijevao da mu dokazujem suprotno.
Gledao je borbu umjesto u Abby, i da je Ethan završio
ono što je počeo, sad bih bio u zatvoru zbog ubojstva. She-
pley se tjednima ispričavao Abby, ali onda sam ga odveo u
stranu i zamolio da prestane. Nitko od nas nije volio prisje-
ćati se toga kad god bi njega uhvatila grižnja savjesti.
„Shepley, nisi ti ništa skrivio. Pa, skinuo si ga s mene, sje-
ćaš se?“ rekla mu je Abby i nagnula se preko Americe da ga
potapše po ruci. Okrenula se k meni. „Kad je točno borba?“
„Jedan dan idućeg tjedna. Želim da budeš tamo. Tre-
bam te.“ Da nisam toliki kreten, zahtijevao bih da ostane
kod kuće, ali već smo u brojnim prilikama utvrdili da sam
kreten. Moja potreba da budem pored Abby Abernathy pre-
vladala je svako razumno ponašanje. Oduvijek je bilo tako i
činilo mi se da će tako i ostati.
Nasmiješila se i spustila mi bradu na rame. „Onda ću biti
tamo.“
Otpratio sam je na zadnje predavanje i poljubio na
rastanku, prije nego što sam se našao sa Shepleyem i Ame-
ricom u Morganu.
Kampus se brzo praznio i na kraju sam pobjegao zapa-
liti cigaretu, skriven iza ugla kako se ne bih morao stalno
micati studentima koji su svake tri minute vukli stvari ili
iznosili rublje.
Izvadio sam mobitel iz džepa i nazvao Trentona, sve
nestrpljivije slušajući kako mu telefon zvoni. Konačno mu
se uključila govorna pošta.
„Trente, ja sam. Treba mi ogromna usluga. Hitno je. Javi
mi se što prije. Čujemo se.“
 Prekinuo sam kad sam vidio Shepleya i Americu kako
izlaze kroz staklena vrata doma, noseći po dvije njezine
torbe.
 „Izgleda da ste spremni.“
 Shepley se nasmiješio; America nije.
„Stvarno nisu toliko loši“, rekao sam i gurnuo je laktom.
Njezin namrgođeni izraz lica nije nestao.
„Osjećat će se bolje kada dođemo tamo“, rekao je She-
pley, više da bi ohrabrio svoju curu nego uvjerio mene.
Pomogao sam im potrpati stvari u prtljažnik, a zatim smo
čekali Abbynu stanku, kako bi nam se pridružila na parki-
ralištu.
Navukao sam kapu preko ušiju i zapalio cigaretu. Tren-
ton mi se još nije javio i sve sam se više bojao da neće moći
ići s nama. Blizanci su bili na pola puta do Colorada, a
nikom drugom nisam mogao povjeriti Abbynu sigurnost.
Povukao sam nekoliko dimova, razrađujući nekoliko
različitih scenarija za slučaj da me Trenton ne nazove,
svjestan toga koliko sam sebičan što zahtijevam njezinu
prisutnost na mjestu za koje znam da može biti opasno. Za
tu mi je borbu bila potrebna sva koncentracija, a to je ovisilo
o dvije stvari: o njezinoj nazočnosti i o njezinoj sigurnosti.
Ako Trenton bude morao raditi ili me ne nazove, otkazat ću
borbu. To je bila jedina mogućnost.
Povukao sam posljednji dim posljednje cigarete. Bio sam
toliko obuzet brigom da nisam ni shvatio koliko pušim.
Pogledao sam na sat. Dosad je već trebala izaći s preda-
vanja.
Baš tad me zazvala po imenu.
 „Hej, Golube.“
 „Sve u redu?“
 „Sad jest“, odgovorio sam i privukao je sebi.
„U redu. Što ne valja?“
 „Samo razmišljam o sto stvari“, uzdahnuo sam. Kad mi
je stavila do znanja da nije zadovoljna mojim odgovorom,
nastavio sam: „Ta borba, sljedećeg tjedna, i to što ćeš ti biti
tamo...“
 „Rekla sam ti da ću ostati doma.“
 „Trebam te tamo, Golubice“, rekao sam i bacio cigaretu
na tlo. Gledao sam kako nestaje u otiscima stopala u snije-
gu, a zatim sam je uhvatio za ruku.
 „Jesi li razgovarao s Trentom?“ upitala je.
 „Čekam da mi odgovori na poziv.“
 America je spustila prozor i promolila glavu iz She-
pleyevog Chargera.
„Požurite! Užasno mi je hladno!“
 Nasmiješio sam se i otvorio Abby vrata. Dok sam gledao
kroz prozor, Shepley i America su ponavljali isti razgovor
koji su vodili od trenutka kad je saznala da će upoznati
njegove roditelje. Baš kad smo se zaustavili na parkiralištu
ispred stana, zazvonio mi je telefon.
„Gdje si ti, Trente, jebote?“ upitao sam kad sam ugledao
njegovo ime na ekranu. „Zvao sam te prije četiri sata. Samo
mi nemoj reći da se ubijaš od posla.“
„Nisu prošli sati, i oprosti. Bio sam kod Cami.“
„Ma daj, slušaj. Trebam uslugu. Idućeg tjedna imam
borbu. Hoću da ideš sa mnom. Ne znam točno kad  je, ali
kad te nazovem, trebao bi biti tamo u roku sat vremena.
Možeš li to učiniti za mene?“
„Ne znam. Što ja imam od toga?“ zezao me.
„Možeš li ili ne, kretenu? Trebam te tamo da paziš na
Golubicu. Zadnji put ju je ščepao neki kreten i...“
„Tko ? Šališ se?“
 „... Ne šalim.“
„Tko je to bio?“ pitao je Trenton, odjednom ozbiljan.
„Nema veze, sredio sam to. Znači, ako te nazovem...“
„Da. Mislim, naravno buraz. Bit ću tamo.“
„Hvala ti, Trent“ prekinuo sam vezu i naslonio se u sje-
dalu.
„Je l’ ti sad lakše?“ pitao je Shepley, gledajući me u retro-
vizoru.
„Da. Nisam bio siguran kako bih to izveo bez njega.“
„Rekla sam ti...“, počela je Abby, ali zaustavio sam je.
„Golube, koliko ti puta moram reći?“
Odmahnula je glavom čuvši moj nestrpljivi ton. „Ne
razumijem, zaista. Kako me prije nisi trebao na svojim bor-
bama?“
Okrenuo sam se prema njoj i prstom joj dotaknuo obraz.
Očito nije imala pojma koliko su moji osjećaji duboki. „Prije
te nisam poznavao. Kad nisi sa mnom, ne mogu se kon-
centrirati. Pitam se gdje si, što radiš... a kad si tamo, kad te
vidim, mogu se usredotočiti. Znam da je ludo, ali tako je.“
„A ja baš volim ludo“, rekla je i poljubila me.
„Očito“, promrmljala je America.
Prije nego što je zašlo sunce, America i Shepley su se
zaputili prema jugu.
Abby je zazveckala Hondinim ključevima i nasmijala se.
„Barem se nećemo morati smrzavati na Harleyu.“
Nasmijao sam se. Abby je slegnula ramenima. „Možda
bismo, ne znam, trebali razmisliti o kupnji automobila?“
„Nakon borbe idemo ga kupiti. Što misliš o tome?“
Poskočila je, zagrlila me rukama i nogama i počela me
ljubiti po obrazima, ustima i vratu.
Krenuo sam stepenicama do stana i uputio se ravno u
spavaću sobu.
Iduća četiri dana Abby i ja smo proveli ušuškani u kre-
vetu ili na kauču s Totom, gledajući stare filmove. To je
činilo podnošljivijim čekanje na Adamov poziv. Konačno, u
utorak navečer, između repriza serije Dječak upoznaje svijet,
Adamov je broj zasvijetlio na mom mobitelu. Pogledali smo
se. „Da?“
„Ludi Psu. Za sat vremena. Keaton Hall. I budi spreman,
slatkišu, jer on je Hulk Hogan na steroidima.“
„Vidimo se.“ Ustao sam i povukao Abby za sobom.
„Presvuci se u nešto toplo, dušo. Keaton je stara zgrada i
vjerojatno su ugasili grijanje preko praznika.“
Abby je veselo zaplesala pa odjurila hodnikom u spa-
vaću sobu. Nasmijao sam se. Koja bi druga žena bila toliko
uzbuđena zbog toga što njezin dečko razmjenjuje udarce?
Nije čudo da sam se zaljubio u nju.
Ja sam navukao majicu s kapuljačom i čizme i čekao
Abby ispred ulaznih vrata.
„Stižem!“ povikala je dolazeći iz hodnika. Uhvatila je
kvaku na vratima i isturila bok.
„Što misliš?“ pitala je i napućila usne u pokušaju da
oponaša manekenku... ili patku. Nisam bio siguran što je u
pitanju.
  Pogled mi je putovao od dugog sivkastog džempera i
bijele majice do tijesnih traperica uvučenih u visoke crne
čizme. Htjela se našaliti, misleći da izgleda neugledno, ali
zastao mi je dah kad sam je ugledao. Tijelo joj se opustilo i
spustila je ruke.
„Toliko je loše?“
„Ne“, odgovorio sam, pokušavajući naći riječi. „Uopće
nije loše.“
Jednom rukom sam otvorio vrata i pružio joj drugu.
Abby je veselo prošla kroz dnevni boravak i ispreplela prste
s mojima.
Hondi je trebalo dugo da upali, ali stigli smo u Keaton na
vrijeme. Usput sam nazvao Trentona i rekao mu da dođe,
moleći se da sve bude kao što smo dogovorili.
Abby je stajala sa mnom i čekala Trentona pored viso-
kog, starog sjevernog zida Keatona. Istočni i zapadni zid bili
su zaštićeni čeličnim skelama. Sveučilište se pripremalo dati
novi izgled toj, najstarijoj zgradi.
Zapalio sam cigaretu i povukao dim pa ga ispustio kroz
nos. Stegnula mi je ruku. „Doći će.“
Ljudi su već pristizali iz svih pravaca; ostavljali su auto-
mobile nekoliko blokova dalje, na raznim parkiralištima.
Kako se vrijeme borbe približavalo, sve se više ljudi penjalo
južnim požarnim stepenicama.
  Namrštio sam se. Nije mi se sviđao izbor zgrade.
Posljednja borba u godini uvijek je donosila ozbiljnije kladi-
oničare, a oni su u pravilu dolazili ranije, da polože novac
za okladu i zauzmu bolja mjesta. Visina nagrade dovodila je
i manje iskusne gledatelje, koji su dolazili kasno i završavali
stisnuti uza zidove. Te godine nagrada je bila izuzetno viso-
ka. Keaton je bio na periferiji studentskog naselja, što je bilo
dobro, ali podrum njegove zgrade bio je najmanji.
„Ovo je definitivno jedna od najgorih Adamovih ideja“,
progunđao sam.
„Sad je kasno za promjenu“, rekla je Abby i pogledala
betonske blokove.
Rasklopio sam mobitel i poslao i šestu poruku Trentonu,
a onda sam ga ponovo sklopio.
„Djeluješ nervozno večeras“, prošaptala je Abby.
„Osjećat ću se bolje kad Trent dovuče svoju guzicu
ovamo.“
„Tu sam, civilidreto“, rekao je Trenton prigušenim gla-
som.
Uzdahnuo sam od olakšanja.
„Kako si, sister?“ upitao je Abby i zagrlio je jednom
rukom, a mene šaljivo gurnuo drugom.
„Dobro sam, Trente“, odgovorila je veselo.
Poveo sam Abby prema zadnjem dijelu zgrade, osvrćući
se prema Trentonu iza sebe.
„Ako se pojave panduri i slučajno se moramo razdvojiti,
nađemo se u Morganu, u redu?“ Trenton je kimnuo, baš kad
sam zastao ispred otvorenog prozora u podrumu.
„Ma, nemoj me zajebavati“, rekao je Trenton i zagledao
se u prozor. „Pa, jedva da se Abby može provući kroz to.“
„Proći ćeš“, uvjeravao sam ga, uvlačeći se u mrak.
Već naviknuta na provale i upade, Abby nije oklijevala
kleknuti na smrznutu zemlju i uvući se natraške kroz pro-
zor, pa mi spuznuti u ruke.
Čekali smo nekoliko trenutaka, a onda je Trenton zaste-
njao kad se odgurnuo od prozorske daske i doskočio na
pod, umalo izgubivši ravnotežu kad su mu stopala dotakla
beton.
„Imaš sreće što volim Abby. Ne bih ovo sranje radio ni za
koga drugog“, prigovarao je čisteći majicu.
Skočio sam i brzim pokretom zatvorio prozor.
„Ovamo“, rekao sam i poveo Abby i brata kroz mrak.
Prolazili smo kroza zgradu sve dok nismo ugledali pred
sobom slabo treperenje svjetla. Prigušeni šum glasova dola-
zio je s tog mjesta dok smo vukli stopala po betonu.
Trenton je uzdahnuo poslije trećeg skretanja. „Nikad
nećemo izaći odavde.“
„Samo me slijedi. Bit će sve u redu“, rekao sam.
Bilo je lako razabrati koliko smo blizu po sve glasnijoj
buci koja je odjekivala u glavnoj prostoriji. Adamov glas je
dopirao kroz megafon, izvikujući imena i brojeve.
Zaustavio sam se u idućoj sobi i osvrnuo na stolove i
stolce prekrivene bijelim plahtama. Uhvatio me neki mučan
osjećaj. Ovo nije dobro. Ovo je greška. Gotovo jednako veli-
ka kao što je bilo dovesti Abby na ovako opasno mjesto. Ako
izbije tučnjava, Trenton će je zaštititi, ali uobičajeno skloni-
šte, daleko od gomile, bilo je prepuno namještaja i opreme.
„Kako ćeš ovo izvesti?“ pitao je Trenton.
„Podijeli pa vladaj.“
„Podijeli što?“
„Njegovu glavu od ostatka tijela.“
Trenton je brzo kimnuo. „Dobar plan.“
„Golubice, želim da budeš blizu ovih vrata, u redu?“
Abby je pogledala u glavnu prostoriju, a oči su joj se raširile
kad je vidjela kakav je kaos unutra.
„Golubice, jesi li me čula?“ pitao sam dodirujući joj ruku.
„Molim?“ pitala je, trepćući.
„Hoću da budeš blizu ovih vrata, u redu? Drži se Trenta
cijelo vrijeme.“
„Neću se ni pomaknuti“, rekla je. „Obećavam.“
Nasmijao sam se na njezin slatki, uzbuđeni izraz lica.
„Sad ti izgledaš nervozno.“
Bacila je pogled na vrata, a onda na mene. „Nemam
dobar osjećaj, Trav. Ne što se tiče borbe, već... nečega dru-
gog. Hvata me jeza od ovog mjesta.“
Ni ja nisam mogao to zanijekati. „Nećemo ostati dugo.“
Kroz megafon se začuo Adamov glas. Bila je to uvodna
obavijest.
Obuhvatio sam joj lice i pogledao je u oči. „Volim te.“
Blijedi osmijeh pojavio joj se na usnama i ja sam je privukao
k sebi, čvrsto je stežući na prsima.
 „...zato nemojte koristiti svoje kurve da biste varali
sustav, dečki!“ vikao je Adam, glasa pojačanog megafonom.
Stavio sam Abbynu ruku pod Trentovu. „Ne puštaj je
iz vida. Ni sekundu. Ovo će mjesto eksplodirati čim počne
borba.“
  „...pa, pozdravimo večerašnjeg izazivača. John Sava­
geeee!!!“
„Čuvat ću je životom, braco“, obećao je Trenton i blago
stisnuo Abbynu ruku kako bi to naglasio. „Ti samo sredi
ovog tipa, pa idemo.“
„Nek’ vam se tresu čizme dečki, skidajte gaće cure! Evo
ga: Travis Ludi Pas Maddooox!“
Kad me Adam najavio, zakoračio sam u glavnu prosto-
riju. Ruke su mahale, a glasovi grmjeli u zboru. More ljudi
se razmaknulo preda mnom i lagano sam ušetao u Krug.
Prostorija je bila osvijetljena samo fenjerima koji su visje-
li sa stropa. S obzirom na to da se trudio da se sve odvija
u tajnosti, jer je umalo završio u zatvoru, Adam nije želio
dopustiti da nas odaju jaka svjetla.
Čak i uz prigušenu svjetlost, primijetio sam opasan izraz
na licu Johna Savagea. Nadvio se nada mnom, očiju divljih
i nestrpljivih. Poskočio je s jedne noge na drugu nekoliko
puta, a onda se umirio, strijeljajući me ubojitim pogledom.
Savage nije bio amater, ali postojala su svega tri načina za
pobjedu: nokaut, predaja ili odluka. Prednost je uvijek bila
na mojoj strani, zato što sam imao tri brata koja su se borila
na različite načine.
Ako se John Savage bori kao Trenton, to znači da će se
oslanjati na obranu, brzinu i iznenadne napade – što sam
vježbao cijeloga života.
Ako se tuče kao blizanci - s kombinacijom udaraca ruka-
ma i nogama, ili pak prelazeći na taktiku zadavanja udaraca
– i to sam vježbao cijeloga života.
Thomas je bio najopasniji. Ako se Savage bori pametno,
a vjerujem da je tako, sudeći prema načinu kako me odmje-
ravao, borit će se savršenom ravnotežom snage, brzine i
strategije.
Samo sam nekoliko puta u životu razmijenio udarce s
najstarijim bratom, ali od moje šesnaeste godine nije me
mogao poraziti bez pomoći ostale braće.
Koliko god John Savage trenirao, ili kakvu god prednost
mislio da ima, već sam se borio s njim. Borio sam se sa
svima koji su se znali boriti... i pobjeđivao sam.
Adam je označio početak borbe, a Savage je zakoračio
unatrag prije negoli je uputio udarac u mom pravcu.
Izmaknuo sam se. Definitivno će se boriti kao Thomas.
Previše mi se približio, pa sam podigao nogu i čizmom
ga odbacio u gomilu. Oni su ga gurnuli natrag u krug, a on
mi se približio s novim pokušajem.
Udario je dvaput zaredom, a onda sam ga uhvatio i zabio
mu koljeno u lice. John je posrnuo unatrag, pribrao se i opet
napao.
Zamahnuo sam i promašio, a onda me on pokušao uhva-
titi oko struka. Bio je već znojan pa sam se lako izvukao iz
njegovog stiska. Kad sam se okrenuo, udario me laktom u
vilicu, i svijet je na trenutak stao. Brzo sam se pribrao i opa-
lio ga dvaput zaredom, ljevicom, pa desnicom.
Donja mu je usna puknula i rastvorila se. Potekla je prva
krv u borbi, a to je izazvalo takvu buku u dvorani, da su
decibeli bili zaglušujući.
Odmaknuo sam lakat i šakom se zaletio u Savageov nos.
Nisam se suzdržavao; namjerno sam ga pokušao ošamutiti,
kako bih imao vremena da se okrenem i pogledam kako je
Abby. Stajala je tamo gdje sam joj rekao, i dalje držeći Tren-
tona pod ruku.
Zadovoljan što je dobro, ponovo sam se koncentrirao
na borbu. Brzo sam se izmakao kad je Savage nesigurno
zamahnuo, a onda me uhvatio rukama i obojicu nas srušio
na pod.
John je pao ispod mene i bez napora sam mu zabio lakat
u lice. Čvrsto mi je stegao tijelo nogama, koje je spojio u
listovima.
„Sredit ću te, jebeni majmune!“ zarežao je.
Nasmijao sam se a potom se odgurnuo od zemlje i oboji-
cu nas podigao. Trudio se izbaciti me iz ravnoteže, ali došlo
je vrijeme da odvedem Abby kući.
Čuo sam Trentonov glas iz gomile. „Razbij ga, Travis!“
Pao sam naprijed i malo na stranu, a John je leđima i
glavom tresnuo o beton u razornom udarcu. Moj protivnik
je bio ošamućen, a ja sam povukao lakat unazad i udarao ga
šakom u lice i sa strane, u glavu, sve dok nečije ruke nisu
uhvatile moje i povukle me nazad.
Adam je bacio crvenu krpu na Savageova prsa i prosto-
rija je eksplodirala kad me zgrabio za zglob i podigao moju
ruku uvis.
Pogledao sam Abby koja je skakala gore-dolje, držeći
glavu iznad gomile, dok ju je moj brat pridržavao.
Trenton je dovikivao nešto, s ogromnim osmijehom na
licu.
Baš kad su se ljudi počeli razilaziti, vidio sam užasnut
izraz na Abbynom licu i, nakon nekoliko trenutaka shvatio,
odnosno čuo vrisak gomile koji je pokrenuo paniku. U kutu
glavne prostorije pao je fenjer sa stropa i vatra je već zahva-
tila bijelu plahtu. Plamen se brzo raširio na plahtu pored nje
i pokrenuo lančanu reakciju.
Vrišteća gomila požurila je prema stepenicama, dok je
dim ispunjavao sobu. Preplašena lica, i muška i ženska, bila
su osvijetljena plamenom.
„Abby!“ vikao sam kad sam shvatio koliko je daleko
i koliko je ljudi između nas. Ako ne stignem do nje, ona
i Trenton će morati pronaći put do prozora kroz labirint
mračnih hodnika. Strah me preplavio i pokrenuo do te
mjere da sam mahnito gurao svakoga tko mi se našao na
putu.
Prostorija se smračila, a s drugog kraja začuo se glasan
udarac. Popucali su i ostali fenjeri, pojačavajući plamen
malim eksplozijama. Vidio sam Trentona koji je držao Abby
za ruku i vukao  je za sobom, pokušavajući se probiti kroz
gomilu.
Abby je odmahivala glavom i otimala se.
Trenton je gledao oko sebe i razmatrao plan bijega dok
su stajali usred opće gungule. Ako pokušaju bježati požar-
nim stepenicama, bit će posljednji koji će izaći. Požar se brzo
širio. Neće se uspjeti probiti kroz gomilu.
Svaki pokušaj da stignem do njih bio je osujećen gomi-
lom koja je nadirala i gurala me sve dalje. Uzbuđeno navi-
janje koje je do maloprije ispunjavalo prostoriju, zamijenili
su užasnuti krici straha i očaja dok su se svi borili da stignu
do izlaza.
Trenton je povukao Abby prema vratima, ali ona se bori-
la protiv njega i stalno pogledavala iza sebe. „Travis!“ vikala
je, pružajući ruke prema meni.
Udahnuo sam da joj se javim, ali dim mi je ispunio pluća.
Nakašljao sam se, rukom tjerajući dim.
„Ovim putem, Trav!“ vikao je Trenton.
„Samo je izvedi van, Trente! Izvuci Golubicu van!“
Oči su joj se raširile i odmahnula je glavom. „Travis!“
„Samo idite!“ rekao sam. „Stići ću vas!“
Abby je na trenutak zastala, a onda stisnula usne. Osjetio
sam olakšanje. Abby Abernathy je imala jak nagon za pre-
življavanje i on se upravo probudio. Zgrabila je Trentona za
rukav i povukla ga u mrak, daleko od vatre.
Okrenuo sam se, i sâm u potrazi za izlazom. Deseci gle-
datelja jurili su prema uskom prolazu koji vodi do stepeni-
ca, vrišteći i boreći se da stignu do izlaza.
Prostorija je bila gotovo crna od dima i osjećao sam kako
mi se pluća bore za zrak. Kleknuo sam na pod i pokušao
se sjetiti svih vrata u glavnoj prostoriji. Okrenuo sam se
prema stepenicama. Želio sam krenuti tim putem, daleko
od vatre, ali odbio sam paničariti. Moglo se poći i drugim
pravcem, koji je vodio do požarnog izlaza, a svega nekoliko
ljudi se sjetilo krenuti tuda. Sagnuo sam se i potrčao prema
mjestu gdje se, prema mom sjećanju, nalazio ulaz, ali onda
sam stao.
Pomisao na to da bi se Abby i Trenton mogli izgubiti,
odjednom mi je sijevnula u glavi i odvukla me od izlaza.
Čuo sam svoje ime i zaškiljio u tom pravcu.
„Travis! Travis! Ovamo!“ Na vratima je stajao Adam i
dozivao me rukom.
 Odmahnuo sam glavom.
„Idem po Golubicu!“
Put prema manjoj prostoriji u koju su pobjegli Trenton i
Abby bio je gotovo čist, pa sam potrčao prema njoj i naletio
na nekoga. Bila je to djevojka, sudeći prema izgledu bruco-
šica, čije je lice bilo crno od dima. Bila je uplašena i posrtala
je na nogama.
„P-p-pomozi mi! Ne mogu... ne znam gdje je izlaz“, rekla
je, kašljući.
„Adame!“ viknuo sam. Gurnuo sam je prema izlazu.
„Pomozi joj da izađe!“
Djevojka je potrčala prema Adamu, a on ju je zgrabio za
ruku prije nego što su nestali i prije no što mi je dim zaklo-
nio pogled na njih.
Potrčao sam prema Abby. Ostali su trčali po mračnim
labirintima, vičući i dahćući dok su pokušavali pronaći
izlaz.
„Abby!“ viknuo sam kroz mrak. Bojao sam se da su skre-
nuli na krivom mjestu.
Grupica djevojaka stajala je na kraju hodnika i plakala.
„Jeste li vidjeli jednog tipa i curu kako prolaze ovuda? Onje visok otprilike ovoliko i liči na mene?“ rekao sam, držeći
ruku na čelu.
Odmahnule su glavama.
Želudac mi se zgrčio. Abby i Trenton krenuli su krivim
putem.
Pokazao sam prstom pored preplašene grupe. „Idite tim
hodnikom dok ne stignete do kraja. Tamo su stepenice s
vratima na vrhu. Popnite se i skrenite lijevo. Tamo je prozor
kroz koji možete izaći.“
 Jedna od djevojaka kimnula je glavom, pa obrisala oči i
naredila curama da je slijede.
Umjesto da se vratim hodnicima kojima smo došli,
skrenuo sam lijevo i potrčao kroz mrak, u nadi da će mi se
posrećiti i da ću nekako natrčati na njih.
Čuo sam vrištanje iz glavne prostorije, dok sam se pro-
bijao naprijed, odlučan da se uvjerim da su Abby i Trenton
pronašli izlaz. Nisam mogao otići dok ne budem siguran.
Protrčao sam kroz nekoliko hodnika i osjetio kako mi
panika raste u prsima. Sustizao me miris dima i znao sam
da će, s takvom konstrukcijom, starom zgradom, namješta-
jem i plahtama koje su ga prekrivale i hranile vatru, čitav
podrum za nekoliko minuta progutati plamen.
„Abby!“ vikao sam opet. „Trente!“

Ništa. 

Ovaj, i još mnogo drugih zanimljivih besteselera potražite u Fokusu!