Foto: Index

TOČNO na isto mjesto, drugi ulaz istoka Maksimira, gdje sam u ljeto '98 uživao u Dinamovom gaženju Celtica (3:0) za plasman u Ligu prvaka, došao sam 16 godina kasnije, kako bi protiv istog kluba, ali njegove neusporedivo lošije momčadi, gledao Dinamo, koji također nema veze s onim Silvija Marića. Kako na terenu, tako i na tribinama.

Nema više onog Dinama i Celtica, Marića i Larssona

Marić i Prosinečki briljirali su tada u doista "povijesnoj utakmici", jer Dinamo je trijumfom u jednom od najvećih i najboljih europskih mečeva od osnutka, prvi put izborio Ligu prvaka. Tako da ćemo se tog spektakla svi mi koji smo bili na njemu zauvijek rado sjećati, dok ovaj večerašnji spada u kategoriju plaćenog mazohizma i prisustvo na njemu nije za hvaliti se.

Prije 16 godina isti suparnici na istom mjestu borili su se u ljetnom dvoboju za slavu i milijune, a večeras odrađivali formalnost po cičoj zimi

Osim po nevažnosti meča i ishoda, najlošijoj inkarnaciji slavnog suparnika u par posljednjih desetljeća, Dinamovom siromaštvu na europskom bodovnom kontu i pustinji na tribinama, još je jedna bitna razlika iz ere aktualne utakmice sa Celticom u odnosu na onu '98; ova se igrala i po dijametralno suprotnom vremenu.

Za razliku od Tuđmanovog hrvatskog all star teama, koji je Larssona i društvo razbio usred ljetnih vrućina, Mamićev vod legionara dočekao je goste u nebitnoj utakmici puno slabijeg natjecanja desetak dana prije Božića, a mjerna postaja preko puta ceste, u parku Maksimir, pokazivala je "minus 1 stupanj, vlažnost 91 posto, sjeverni vjetar, osjet ugode: hladno".

U prijevodu, svima nama, mazohistima i mazohisticama (bilo je neočekivano puno ljubiteljica nogometa) koji smo boravili dva sata na zimi, smrzli su se jaja i jajnici. Nije noćas ostalo puno takvih, glacijalnih organa, jer Maksimir je pohodilo jedva tri tisuće ljudi. Nema šanse da nas je bilo više, što god "govorili brojači".

Bez obzira na sve, ovo je ipak milijunski grad, ali Mamićev Dinamo ipak ne zanima više od par tisuća ljudi

I to je ono najtužnije i što bolje od ičega svjedoči što su od Dinama napravila dva Mamića na tri funkcije. Po tko zna koju godinu zaredom klub zadnju utakmicu skupine na svom terenu odrađuje, jer odavno ranije nizom sramota sam sebi je izbio priliku za prolaskom dalje, a sve je manje onih kojima se te ponižavajuće formalnosti gledaju.

Bez obzira na nevažnost utakmice, hladnoću, crne liste, pa i na to koliko ovaj Celtic bio loš (a loš je jako), k vragu, ipak je to Celtic, a ovo milijunski grad, ali eto, taj i takav Dinamo, protiv svjetski velikog kluba, u službenoj europskoj utakmici, privlači manje ljudi nego njegov malonogometni imenjak na reviji.

Pijani Bhoysi bauljaju Maksimirom

Nakon što je Šćepović postigao gol za vodstvo gostiju, nekoliko ogorčenih se pokupilo s tribine uz psovanje u bradu "još nam četnik zabija...", ali nadoknadili su ih navijači Celtica, službeno najpijaniji gosti koje smo vidjeli na Maksimiru, ali prijateljski nastrojeni i nimalo agresivni.

Zato smo namolili zašitare da dopuste ostanak na Istoku ovim dobrim dušama, koje su natankane i potpuno izgubljene bauljale oko stadiona, ne znajući gdje je jug, na kojem je oko tisuću njihovih suboraca dugo nakon što je na poluvremenu s razglasa puštena "Last Christmas", nastavilo pjevati prigodnu uspješnicu.

Jedina izvedba "Last Christmasa"  koja je zvučala sjajno

Pjacine bombe i Celticovi veseljaci koji u grlatom zboru ne prestaju najgoru ljigu izvoditi tako da zvuči odlično, ipak su vrijedili dolaska na pusti i hladni Maksimir.