NBA LIGA već godinama pokušava modificirati formu All-Star vikenda kako bi mu vratila stari sjaj i značenje. Nekad je taj trodnevni festival sredinom veljače bio pokazna platforma svega najboljega što najjača i najatraktivnija liga svijeta ima, a danas ga dobar dio fanova tretira kao i svi oni igrači koji nisu dovoljno kvalitetni i popularni da u njemu sudjeluju - kao priliku da se na nekoliko dana odmore od košarke.

Mnogi prosječni ljubitelji košarke izbjegavaju NBA uz argument da se "tamo ne igra obrana", što apsolutno nije točno, iako na prvi pogled tako može djelovati. Ali apsolutno je točno u kontekstu All-Star utakmice, na kojoj je sinoć palo degutantnih 397 poena, a momčad Istoka je u pobjedi nad Zapadom 211:186 postala prva u povijesti koja je premašila 200.

Takav nebulozan rezultat dogodi se kad 24 najbolja igrača na svijetu šutiraju i jure na koš bez da ih itko u tome pokušava spriječiti. To što su obje momčadi realizirale samo 56% svojih pokušaja ponajviše je posljedica apsurdnosti nekih šuteva i napucavanja iz velikih udaljenosti.

Predstavnik domaćih Indiana Pacersa Tyrese Haliburton većinu od svojih 14 trica ispalio je s desetak metara i pogodio 10. MVP Damian Lillard ispucao je čak 23 trice, pogađajući s centra kao od šale. U redu, zabavno je to vidjeti nekoliko puta na utakmici, ali nipošto kad se sve svodi na to. Možda i najzabavniji trenuci zapravo su bili "blooperi", kad bi Luka Dončić ili Nikola Jokić pokušali zakucati, ali bi ih zaustavio obruč, ako već neće nitko od protivnika.

Ovako bi izgledale i obične NBA utakmice da se zaista ne igra obrana

Da, na NBA utakmicama ove sezone klubovi u prosjeku postižu 115 poena, više nego ikad prije. Ali zamislite kako bi tek bilo da se zaista ne igra obrana. Rezultati bi bili puno bliži ovom sinoćnjem ekstremu, debelo iznad 150 u prosjeku.

Prije 10 godina klubovi su u prosjeku postizali 101 poen, nitko nije kukao da se ne igra obrana, a All-Star utakmica završila je rezultatom 163:155 za Istok. Dvije godine poslije Zapad je zabio 196 poena, što je bio rekord do sinoć, a još godinu poslije 192. Nije nikakva novost da se na All-Staru postižu divlji rezultati. A oni su fanovima postali vrlo zamorni.

Svjesna negativnog odjeka napadačke eksplozije u zadnjoj dekadi, koju je sama izazvala prilagođavajući pravila u uvjerenju da publika želi vidjeti slobodniju igru i gomilu highlighta, NBA je za iduću sezonu najavila prilagođavanje pravila koja će omogućavati više čvrstine i opcija u obrani, ali budite uvjereni da ih na All-Star utakmici nitko neće koristiti.

Strah od ozljeda najveća je prepreka ozbiljnoj utakmici

Ključni razlog za to je činjenica da nitko od sudionika ne želi riskirati ozljedu, a mogućnost za nju eksponencijalno raste u kontaktima, u pokušaju blokade, u borbi za skok, u ometanju šuta... Nitko ne želi dobiti slučajni lakat u glavu ili sletjeti na nečije stopalo i iskrenuti gležanj te propustiti dva tjedna, dva mjeseca ili ostatak sezone.

Ozljede na All-Star utakmici su izuzetno rijetke, ali događale su se baš jer je netko ozbiljno shvatio pojam obrane. Dwyane Wade 2012. je pokušao blokirati Kobea Bryanta, odalamio ga po glavi i slomio mu nos. Ali, to je bio Kobe, pa ne samo da nije propustio niti jednu utakmicu nego je nastavio igrati i na toj.

Kobe je, poput Michaela Jordana, imao nadljudski kompetitivni pogon i auru oko koje su se suigrači okupljali, pa ako je on ozbiljno shvaćao All-Star utakmicu i želio pobijediti, drugi nisu imali izbora nego se prilagoditi i pridružiti mu se. Danas igrača takve karizme nema, pa čak i ako je LeBron James nekad i mogao tako djelovati na svoje suigrače, u svojoj 21. sezoni, s 39 godina, na rekordnom 20. All-Staru, kad je potpuno jasno da bi radije bio doma i sanirao napaćeno tijelo, to ga definitivno uopće ne zanima.

Zato je teško očekivati da će najveće zvijezde riskirati ozljede u utakmici koja ni o čemu ne odlučuje. NBA ih je pokušavala motivirati financijskim benefitima, ali koga od njih je uistinu briga za "džeparac" od pola milijuna dolara kad od ugovora godišnje dobivaju 30 ili 40 i tko zna koliko još od sponzora.

Povratak na stari format nije imao nikakav učinak

Prethodnih šest godina NBA je problem kompetitivnosti pokušala riješiti ukidanjem podjele na konferencije i uvođenjem drafta na kojem igrači s najviše osvojenih glasova biraju s kim će od preostala 22 All-Stara igrati. Valjda su očekivali da će igrači pokazati više žara igrajući za LeBrona koji ih je osobno odabrao za suigrače nego za konferenciju u koju su njihovi klubovi zemljopisno smješteni.

Lažnu nadu dala je utakmica 2020., jedna od najboljih i najuzbudljivijih u novijoj povijesti, ali razlog za to bio je emotivni naboj uslijed tragične pogibije Kobea Bryanta nekoliko tjedana uoči priredbe. Tada je predstavljen i Elam Ending, format po kojem pobjeđuje momčad koja dođe do zadanog broja poena - u Kobeovu čast 24 više nego što je vodeća ekipa imala nakon tri četvrtine.

Ali nakon negledljivih izdanja koja su uslijedila NBA je vratila stari format Istok - Zapad, ukinula Elam Ending i - nije dobila ništa. Problem nije u formatu, nego u zalaganju igrača i njihovu shvaćanju All-Star utakmice kao neobavezne zabave u kojoj pred desecima milijuna ljudi mogu pokazati što znaju, bez opasnosti od ozljeda.

Bi li promjena pravila što promijenila? 

Samo, je li to uopće problem? Jesu li u krivu ako tako shvaćaju All-Star? Nije li upravo tako ta utakmica u svojoj srži i zamišljena? Kao revija svega najboljeg što liga ima u opuštenoj atmosferi? Ili je zapravo "problem" u tome što su danas igrači toliko ofenzivno talentirani da izvode stvari koje njihovi prethodnici nisu smatrali ni mogućima, poput Lillardovih pogodaka s centra kad god se sjeti?

Revolucija nastala na krilima Stephena Curryja i Golden State Warriorsa preusmjerila je razvoj igrača u vrhunske šutere. Na nekoliko godina uloga centra gotovo je i nestala, dok je nisu preporodili igrači poput Nikole Jokića, Joela Embiida i Domantasa Sabonisa, koji nisu samo opasni izvana nego imaju i brojne druge načine uništavanja protivničkih obrana, u odnosu na svoje prethodnike.

Logika nalaže da će ovako ofenzivno talentirani igrači u bilo kojim uvjetima zabiti puno koševa, a kako je taj talent rašireniji i izraženiji nego ikad, imamo 115 poena u normalnim utakmicama i više od 200 na All-Staru. I nikakva promjena pravila, nikakvi novčani poticaji, nikakva alternativna podjela igrača neće to promijeniti.

A utakmica SAD - Ostatak svijeta?

Zato All-Star utakmicu treba prihvatiti takvu kakva jest ili je ukinuti. Spominjala se opcija promjene formata u SAD protiv Ostatka svijeta, ali ona bi bila nepoštena jer, iako su gotovo svi vodeći igrači u MVP utrci neamerikanci, među 24 najbolja i dalje ih nema dovoljno da se okupe podjednako jake momčadi.

Ove je godine na All-Star utakmici igralo samo pet međunarodnih igrača od ukupno 24, uz ozlijeđenog Kamerunca Joela Embiida kao šestog izabranog. To su Nikola Jokić, Luka Dončić, Giannis Antetokounmpo, Shai Gilgeous-Alexander i Karl-Anthony Towns. 

Lani ih je bilo osam, ali Domantas Sabonis i Lauri Markkanen ovaj put nisu upali među 24. Čak i kad bi se Ostatku svijeta dodali Amerikanci stranog podrijetla, ne bi djelovalo pošteno jer su Talijan Paolo Banchero i Nigerijac Bam Adebayo već igrali za reprezentaciju SAD-a. Izbor Rudyja Goberta ne bi bio nezaslužen, a u idućim godinama nagledat ćemo se i Victora Wembanyame.

Kad bi se svi oni okupili, to bi bilo taman potrebnih 12 igrača, ali katastrofalno pozicijski raspoređenih jer su među njima samo Dončić i SGA bekovi, a svi ostali centri ili četvorke. Čak i ako se NBA nastavi ovako internacionalizirati, ova podjela nije dobro rješenje, pogotovo ako se izbor radi na temelju putovnica i krvnih zrnaca, a ne kvalitete.

Biti All-Star među NBA igračima znači čast, priznanje, priliku da tri dana provedu među drugim velikanima i budu dio spektakla te se na kraju malo zabave na terenu. I ako im NBA to ne želi pokvariti prijetnjom kažnjavanja za nezalaganje, što bi bilo protivno samoj srži eventa, nama fanovima ne preostaje ništa nego to prihvatiti ili ne gledati.

Što ćemo sa zakucavanjima i ostalim popratnim događajima?

Problem nije samo u nedjeljnoj All-Star utakmici nego i sadržajima cijelog vikenda. I ostala natjecanja postala su nedorečena i daleko od savršenih. Turnirski format Rising Stars Challengea je čudan i zapravo daje mladim zvijezdama manje prostora za predstavljanje od klasične utakmice, iako na njemu tako sudjeluje više igrača.

Glavna zvijezda Victor Wembanyama tako je, umjesto da se u normalnoj utakmici pokazuje 30-ak minuta, igrao samo 11, dok njegova momčad nije izgubila u susretu do 40 poena od ekipe igrača iz Razvojne lige. Iako im na All-Star vikendu zapravo uopće nije bilo ni mjesto, ti su mladići iz G-Leaguea pokazali više želje i srca nego bilo tko s NBA ugovorom.

To se posebno odnosi na Maca McClunga, koji je obranio naslov prvaka u zakucavanju, iako uopće ne igra u NBA ligi. Od sve četvorice sudionika jedini je izveo zakucavanje kakvo još nikad nismo vidjeli, kad je preskočio pomagača, ispustio loptu, ponovno je uhvatio u zraku i zakucao iza leđa.

Sve ostalo bilo je već viđeno ili kombinacija već viđenih elemenata. Teško je izmisliti zakucavanje koje još nitko nije napravio jer ljudsko tijelo, ma koliko atletično bilo, ima ograničenja. Zato nas spektakularna zakucavanja, kojih je i bilo, ne mogu impresionirati kao nekad. Gotovo svi sudionici ove subote barem su jedanput nekog preskočili. Umijeće je za svaku pohvalu, inovativnost ne.

Mnogi zazivaju sudjelovanje najvećih zvijezda, a Jaylen Brown ove godine bio je prvi aktualni All-Star nakon 2018. koji se upustio u ovo natjecanje. Ali dojam je da je to čak bilo kontraproduktivno te da je u finale protiv McClunga ušao više na ime nego zasluženo.

LeBron James ili Kevin Durant nikad nisu sudjelovali jer zapravo od toga nemaju ništa posebno. Ako pobijede, to se očekuje. A ako ne, u realnoj su opasnosti od podsmijeha, podcjenjivanja i podsjećanja sa svih strana kako je Michael Jordan pobijedio dvaput. Što će im to u životu?

Osim toga, igrači poznati po spektakularnim zakucavanjima na utakmicama nisu nužno vrhunski izvođači za ovo natjecanje. Ja Morant može se vinuti preko dvojice i snažno im zakucati u facu, ali može li u zraku provući loptu kroz noge i zakucati iza leđa? Može li publici na Slam Dunk Contestu ponuditi nešto još neviđeno? Može li Victor Wembanyama svojim ekstremnim krakovima prijeći teren u četiri koraka, odraziti se s linije za tricu i odlebdjeti do obruča ili to spada u sferu nerealnih očekivanja razmažene publike?

Ovo natjecanje ne treba ukinuti, jer svako toliko se pojavi par inovatora koji prirede spektakularan šou, poput Aarona Gordona i Zacha LaVinea 2016., samo ne treba očekivati da ćemo tako nešto vidjeti svake godine.

Skills Challenge u svojoj je osnovi zanimljivo natjecanje u kojem sudionici pokazuju vještine driblinga, dodavanja i šutiranja, ali dojam je da su ga nepotrebno zakomplicirali pretvorivši ga u timsku igru i proširivši ga na tri različite serije. Druga i treća imaju ozbiljan problem televizičnosti, jer kad tri igrača istovremeno šutiraju ili dodaju s različitih pozicija, u tom je kaosu teško pratiti što se uopće događa, a kamoli kretanje rezultata.

I dok je timski aspekt zanimljiv jer ga domaća momčad redovito najozbiljnije shvaća, možda bi ukidanje dviju nepotrebnih i teško gledljivih igara, a proširivanje ili povećavanje težine poligona u prvoj bilo bolje rješenje od trenutačnog.

Tricaški obračun krunski je događaj, a zasjenili su ga Steph i Sabrina

Natjecanje u tricama, što je i logično s obzirom na inflaciju vrhunskih šutera, već godinama je krunski događaj All-Star vikenda, a tako je bilo i ove godine, iako je najveći spektakl zapravo ponudio novi event koji je uslijedio nakon njegova završetka.

Damian Lillard obranio je naslov nakon što su četvorica od osam sudionika zbog identičnog skora morali u dodatno raspucavanje za tri mjesta u finalu, a on je u oba kruga sakupio 26 od mogućih 40 bodova. Solidna predstava, koja se malo previše otegnula zbog dodatnog raspucavanja, umjesto da su dekretom sva četvorica izjednačenih ušla u finale.

Samo solidna, jer nitko na natjecanju nije uspio sakupiti više od 26 bodova, ugroziti rekord finala od 29 ili apsolutni NBA rekord od 31, a kamoli pružiti nešto slično čudesnoj izvedbi Sabrine Ionescu, koja je na lanjskom WNBA All-Staru sakupila gotovo nestvarnih 37 bodova. Nakon što je Lillard obranio svoju krunu ona i Stephen Curry u posebnom su natjecanju svima njima pokazali kako se to radi.

Taj okršaj spolova za pojas najboljeg šutera na svijetu zapravo je bio najzanimljiviji događaj cijelog All-Star vikenda jer je ponudio nešto novo, kvalitetno, zanimljivo i dovoljno kratko da ne oteže cijeli program. Ionescu je, iako s nešto manjom i lakšom WNBA loptom, sakupila 26 bodova, izjednačivši najbolji rezultat službenog natjecanja, a Curry ju je uspio nadmašiti tek pretposljednjom loptom i pobijediti s 29 bodova. Ne treba ni naglašavati da bi s tim skorom osvojio i pravo natjecanje.

S obzirom na odjek tog dvoboja, može se očekivati da iduće godine vidimo revanš, a možda i proširenje ovog natjecanja ili davanje novih izazova Curryju kao najboljem svjetskom šuteru. Bilo bi, recimo, zanimljivo vidjeti ga u natjecanju protiv petorice najboljih šutera u ligi s pet zadanih pozicija - na primjer OG Anunoby i Malik Beasley u kutevima, Luke Kennard s krilne pozicije...

Za NBA ligu sigurno je zabrinjavajuće to što je jedan takav neplanirani, izvanredni događaj, pokupio najveću pozornost i pohvale jer je to znak da ili mora iz temelja mijenjati koncept središnjeg događaja osnovnog dijela sezone ili manjim modifikacijama pokušati poboljšati aktualno stanje ostalih evenata te se pomiriti s činjenicom da nikad neće moći zadovoljiti svu publiku.

Naposljetku, puno je važnije da donekle vrati balans između napada i obrane u običnim utakmicama, jer one su te koje prodaju proizvod puno više nego jedan trodnevni event, koji sudionicima služi za zabavu i predah od napora. Ako bi ga i fanovi tako shvatili, vjerojatno bi počeli u njemu više uživati.