U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30, 50 ili više godina.

U VRIJEME kada su njegovi crni sunarodnjaci još uvijek bili izloženi linču, diskriminaciji i ugnjetavanju, dok je američka vojska bila segregirana, a crncima nije bilo dopušteno igrati u profesionalnim ligama bejzbola i američkog nogometa, Joe Louis postao je prvi Afroamerikanac kojeg je javno obožavala i poštovala cijela nacija.

Odrastajući u obitelji koja se tek pola stoljeća ranije oslobodila ropstva i uzdigavši se iz bijede američkog juga do slave, bogatstva i svjetske titule u tada najplaćenijem i vrlo popularnom sportu, Louis je srušio rasne barijere i umnogome pridonio afirmaciji i integraciji crnaca u američko društvo.

U lipnju 1938. godine postao je i živući simbol. Na njegova leđa nabačen je neželjeni teret obrane vrijednosti američke demokracije od Hitlerova fašizma i totalitarizma. Louis je i tada ostao na visini zadatka i iako je gotovo 12 godina bio svjetski boksački prvak, svijet ga danas najviše pamti upravo po dvije borbe protiv njemačkog velikana Maxa Schmelinga.

Prvi crni heroj bijele Amerike

"Moj otac uspio je uvjeriti bijelu Ameriku da ga smatra Amerikancem, a ne crncem. Pobjedom protiv Schmelinga, postao je prvi crni heroj bijele Amerike", rekao je Joe Barrow Junior na pogrebu svoga oca, ponajboljeg boksača teške kategorije u razdoblju između Jacka Dempseyja i Rockyja Marciana.

Uzvratni meč protiv bivšeg svjetskog prvaka Schmelinga, 22. lipnja 1938. godine pred 70.000 gledatelja na Yankee Stadiumu u New Yorku, ostao je jedan od najvećih događaja u povijesti sporta. Procjenjuje se da je radijski prijenos meča širom svijeta pratilo oko 100 milijuna ljudi. Ulice najvećih američkih gradova bile su prazne. I najveći rasisti zdušno su te večeri podržavali svog crnog sunarodnjaka.

Louisa je uoči meča u Bijeloj kući primio američki predsjednik Franklin D. Roosevelt. Pipajući njegove bicepse, predsjednik je rekao: "Joe, trebaju nam mišići poput tvojih da bismo pobijedili Njemačku." Schmeling je, pak, telefonom razgovarao s Adolfom Hitlerom koji je iz svoje berlinske rezidencije od njega zatražio da pobijedi u čast i slavu Trećeg Reicha.

Istini za volju, dvojicu suparnika zapravo nije motivirala ni ideologija, ni nacionalni ponos, ni očekivanja navijača. Schmeling se nije borio za nacističku Njemačku, nego da ponovno postane svjetski prvak. Louis se nije borio za američku demokraciju, nego da izazivaču uzvrati za dotad jedini poraz i da zadrži krunu.

Za razliku od njihova prvog meča na istom stadionu dvije godine ranije, Louis je bio agresivniji i taktički zreliji. Obrušio se na svog izazivača, zasipajući ga krošeima i pomno se čuvajući kontre. Schmeling je izdržao samo 124 sekunde, a posljednju minutu više je proveo držeći se za konopce i na podu nego na nogama. Bio je bespomoćan i sudac je ubrzo prekinuo njegovu muku.

Ponos svoje rase. Ljudske rase

To bi bio vrhunac Louisove karijere i trenutak za pamćenje cijele jedne generacije Amerikanaca. Crkvena zvona oglasila su se diljem zemlje. U crnačkim četvrtima Detroita, Chicaga i New Yorka slavilo se na ulicama.

Sportski novinar Jimmy Cannon najbolje je opisao tu noć: "Joe Louis je ponos svoje rase. Ljudske rase. Ove večeri jedan crnac iz nadničarske kolibe postao je živi simbol svega za što se Amerika zalaže."

Joseph Louis Barrow rođen je 13. svibnja 1914. u trošnoj kolibi na polju pamuka u blizini grada Lafayettea u Alabami, kao sedmo od osmero djece nadničara Munroea i Lillie Reese Barrow. Josephov otac Munroe Barrow završio je u psihijatrijskoj ustanovi kad budućem boksačkom šampionu nisu bile ni dvije godine. Umro je 1938. ne znajući da je njegov sin postao prvak svijeta i najpopularniji sportaš Amerike.

Lillie Reese izgubila je kontakt sa svojim suprugom i kasnije dobila pogrešnu informaciju da je preminuo. Godine 1920. udala se za Patricka Brooksa, lokalnog građevinskog radnika koji je imao petero djece iz prethodnog braka.

Obiteljska selidba u Detroit

Suočena s prijetnjama Ku Klux Klana i tražeći bolji život daleko od siromaštva američkog juga, obitelj Barrow-Brooks preselila se 1926. godine u Detroit. Bježeći od rasizma i segregacije, u prvoj polovici 20. stoljeća milijuni Afroamerikanaca napustili su južne savezne države i potražili egzistenciju na sjeveru i istoku Sjedinjenih Američkih Država.

Tako je Joseph odrastao u crnačkom getu na istoku Detroita. Nije mu bilo lako, mnogobrojna obitelj živjela je u oskudici i morao je raditi od malena. Tijekom Velike depresije Brooks je ostao bez posla. Joseph je dostavljao led imućnim bijelcima, čistio im cipele, prodavao novine i radio razne druge povremene i slabo plaćene poslove.

Budući da u Alabami nije mogao redovito pohađati školu, u Detroitu je završio u razredu s mlađom djecom. Posramljen time, kao i mucanjem, povukao se u sebe i u šestom razredu napustio redovito školovanje. Majka ga je potom upisala u strukovnu školu za stolara. U želji da se socijalizira i kloni nevolja, plaćala mu je i satove violine na koje Joseph nije odlazio.

Umjesto toga, na nagovor prijatelja, počeo je trenirati boks. U strahu da majka ne otkrije čime se zapravo bavi, nastupao je pod imenom Joe Louis. Legenda kaže da je boksačke rukavice nosio u koferu za violinu.

Krajem 1932. godine imao je debitantski meč i teško stradao u ringu. Njegov suparnik bio je John Miletich, sin hrvatskih imigranata i američki predstavnik u poluteškoj kategoriji na Olimpijskim igrama 1932. u Los Angelesu. Nesretni 17-godišnjak padao je sedam puta u samo dvije runde.

Odustao od boksa i otišao raditi u Ford

Razočarani Joe je još istog dana odustao od boksa i zaposlio se u Fordovoj tvornici automobila. Ali njegova je majka saznala čime se zapravo bavio i potaknula sina da se vrati boksu, nadajući se da će mu sport otvoriti nove životne mogućnosti. Ubrzo se pokazalo da je bila u pravu.

Samo dvije godine kasnije Joe je postao amaterski američki prvak u poluteškoj kategoriji. Ukupno je u amaterskoj karijeri, do kraja lipnja 1934. godine, u 54 borbe postigao 50 pobjeda, od toga 43 nokautom.

Dvojica afroameričkih poduzetnika iz Detroita, Julian Black i John Roxborough, rano su prepoznala Louisov boksački potencijal. Postali su njegovi financijski pokrovitelji i menadžeri. Za trenera su angažirali boksačkog veterana Jacka Blackburna, koji će uz Louisa ostati sve do svoje smrti 1942. godine.

Već 4. srpnja 1934., u prvom profesionalnom nastupu u Chicagu, Louis je u prvoj rundi nokautirao Johna Krackena. Zanimljivo je da su Black i Roxborough odmah postavili određena, naizgled neobična pravila za Louisovo ponašanje u ringu i izvan njega.

Nije se smio fotografirati s bjelkinjama ili alkoholnim pićima, nije smio likovati nad nokautiranim suparnicima, napose ako su bili bijelci. Kako je napredovao u sportu, nije smio javno pokazivati svoje automobile, kuće, otmjenu odjeću i druge vanjske znakove svog rastućeg bogatstva.

Trebao je biti suprotnost Jacku Johnsonu

Louisov pomno njegovan i uvelike fabriciran imidž uzornog, skromnog i pristojnog čovjeka srednje klase, koji ne pije i ne puši i redovito čita Bibliju, trebao je biti suprotnost Jacku Johnsonu, prvom crnom svjetskom prvaku u teškoj kategoriji od 1908. do 1915. Johnson je svojim boksačkim uspjesima i razmetljivim ponašanjem, između ostalog otvorenim vezama s bjelkinjama, godinama skandalizirao rasno osjetljivu američku javnost.

Vizija njegovih menadžera bila je da Louis razbije bjelačke stereotipe o crncima i pridobije tu istu javnost koja je mrzila Johnsona, kako bi što prije došao do svjetskog vrha. Do kraja 1934. godine već je imao 12 pobjeda. No pravi vjetar u leđa dobio je tek potpisom ugovora s moćnim promotorom Mikeom Jacobsom, koji je kontrolirao profesionalni boks do kraja 40-ih godina prošlog stoljeća.

Kako je sam Louis kasnije rekao, za razliku od drugih boksačkih promotora tog vremena, Jacobs je bio ponajprije biznismen i nije imao predrasuda prema boji kože svojih partnera sve dok mu je to donosilo zaradu. Do kraja 1935. izborio je 23 profesionalne pobjede i zaradio više od 370 tisuća dolara. Prosječna godišnja plaća u Americi tada je bila oko 1200 dolara.

Etnička previranja uoči meča s Carnerom

Među ostalima, te godine srušio je i prve respektabilne suparnike, bivše svjetske prvake Prima Carnera i Maxa Baera te Kinga Levinskog i bivšeg europskog prvaka Paulina Uzcuduna iz Španjolske. A potom se oženio čikaškom sekretaricom Marvom Trotter, s kojom je kasnije dobio dvoje djece.

Zbog političkih previranja oko talijanske invazije na Etiopiju, jednu od rijetkih neovisnih država s većinski crnačkim stanovništvom, borba s Carnerom dobila je sasvim drugačiju perspektivu. Etničke napetosti u New Yorku postale su tolike da su mnogi gradski čelnici inzistirali na otkazivanju borbe. Unatoč kontroverzi, ili možda zbog nje, na Yankee Stadiumu u New Yorku okupilo se 64.000 gledatelja.

Carnera je bio obliven krvlju već u prvoj rundi, a kako je meč odmicao bilo je jasno da neće izdržati juriše svog mladog suparnika. Louisov desni kroše u šestoj rundi bio je početak kraja. "Carnera je padao polako poput dimnjaka", napisao je novinar John Kiernan. Nakon što je stasiti i srčani talijanski teškaš pao i treći put, sudac u ringu Arthur Donovan zaustavio je borbu.

Do lipnja 1936. godine Louis je imao učinak 24-0 uz 20 pobjeda prekidima. Bio je spreman izazvati svjetskog prvaka Jamesa Braddocka, ali njegov je menadžment procijenio da bi se prije toga mogao obračunati s još jednim bivšim svjetskim prvakom, 32-godišnjim Maxom Schmelingom.

Schmeling je pronašao rupu u Louisovoj obrani

Schmelinga se smatralo pomalo ostarjelim i ne odveć opasnim boksačem. Konačno, pretrpio je do tada već sedam poraza, a u prethodnih šest mečeva imao je samo tri pobjede. Međutim, Nijemac se studiozno pripremao za Louisa, analizirajući snimke njegove borbe protiv Maxa Baera. I pronašao je rupu u suparnikovoj obrani.

Nakon svakog lijevog direkta i krošea, Louis je nesmotreno spuštao ruku i otvarao prostor za kontru. U ringu je Schmeling nemilosrdno iskorištavao tu slabost, kažnjavajući gotovo svaki Louisov direkt svojim najboljim udarcem, desnim krošeom. I to ukupno 43 puta u meču.

Louis se u četvrtoj rundi prvi put u karijeri našao na podu. Schmeling je savršeno pogodio njegovu bradu i bacio ga u nokdaun. Sjeo je na stražnjicu i brzo se pridigao, ali do kraja meča nije uspio shvatiti što ga je snašlo. Schmeling je u 12. rundi još jednom srušio šokiranog i zbunjenog suparnika. I tu je bio kraj.

Louis je zaplakao u svlačionici, njegovi su navijači bili razočarani, a američki mediji odbacili su ga kao prijevaru. Za mnoge boksače bio bi to presudan i poguban poraz, ali lukavi Jacobs nije dopustio da Louisovo samopouzdanje dugo bude narušeno i da gubi vrijeme u samosažalijevanju.

Za manje od dva mjeseca opet u ringu

Za manje od dva mjeseca na istom stadionu poslao ga je u ring protiv Jacka Sharkeya, još jednog bivšeg svjetskog prvaka čiji su najbolji dani odavno prošli. Louis ga je nokautirao u trećoj rundi i u sljedećih 14 godina nije izgubio meč. Sharkey, pak, nikad više nije boksao.

Louis je u sljedećih šest mjeseci nanizao šest pobjeda i ponovno se približio Braddockovoj tituli. No nije mogao preskočiti Schmelinga, koji se s pravom nadao borbi za svjetski naslov. Njemački teškaš ipak je izigran u zakulisnim igrama. Louisov promotor Jacobs dao je Braddocku ponudu koja se ne odbija: 300.000 dolara i 10 posto svoje zarade od Louisovih mečeva u sljedećih deset godina.

Osim toga, američki boksački dužnosnici nisu željeli riskirati da svjetska titula završi u nacističkoj Njemačkoj. Sabotirali su Schmelinga, popustili pred Jacobsovim lobiranjem i naposljetku omogućili Louisu da boksa protiv Braddocka.

"Pepeljugin čovjek" hrabro se borio na Comiskey Parku u Chicagu, legendarnom domu White Soxa, čak je uspio srušiti izazivača u prvoj rundi. Sve nakon toga pripalo je Louisu. Pobijedio je klasičnim nokautom u osmoj rundi i s 23 godine postao najmlađi svjetski prvak u teškoj kategoriji. Braddock je kasnije rekao: "Kad me udario tom kombinacijom ljevice i desnice, pomislio sam da bih mogao ostati na podu tri tjedna."

"Nisam šampion dok ne pobijedim Schmelinga"

"Jedne noći, u svim mračnim gradovima Amerike, crnac je bio kralj", napisao je slavni britanski novinar i pisac Alistair Cooke. Za afroameričku zajednicu u SAD-u, koja je živjela pod strogim segregacijskim zakonima, bio je to simbolični trijumf.

No, Smeđi bombarder korektno je izjavio: "Ne mogu se smatrati šampionom dok ne pobijedim Schmelinga." I američka javnost podržala je revanš jer se u lipnju 1938. to više nije percipiralo kao boksački dvoboj, nego kao borba dobra i zla, demokracije i diktature, Sjedinjenih Američkih Država i Njemačke. Joe i Max nisu imali izbora nego šutke odigrati svoje uloge.

Louisova uvjerljiva pobjeda i obrana titule slavila se gotovo svugdje po Americi, čak i u južnim državama. Stekao je svjetsku slavu, ali i prijatelja za cijeli život. Ostao je u kontaktu sa Schmelingom, koji ga je smatrao boksačkim genijem i kasnije mu financijski pomagao.

Louis je bio vrlo aktivan kao svjetski prvak, ali tek u 18. obrani naišao je na dostojnog izazivača. U lipnju 1941. boksao je protiv deset kilograma lakšeg Billyja Conna, donedavno vrlo popularnog svjetskog prvaka u poluteškoj kategoriji.

Conn nije poslušao savjet trenera

Conn je svojom brzinom dominirao protiv Louisa sve do 12. runde, ali umjesto da posluša svoje sekundante i oprezno privede kraju praktički dobiveni meč, nastavio je jurišati. Serijom teških aperkata i krošea, svjetski prvak srušio je Conna dvije sekunde prije kraja 13. runde.

Izazivač je u tom trenutku bio u bodovnoj prednosti kod trojice sudaca. Pet godina kasnije Conn će dobiti još jednu priliku. I ponovno će izgubiti nokautom. "On može bježati, ali se ne može sakriti", rekao je Louis.

Drugi svjetski rat zatekao je Louisa na vrhuncu vještine i karijere. Iako je mogao izbjeći mobilizaciju, jer je uzdržavao obitelj i majku, spremno je prihvatio poziv u vojsku. Osim toga, traženje odgode nakon Pearl Harbora bilo bi pogubno po njegov imidž. U javnosti je snažno odjeknula njegova patriotska izjava da će "Amerika pobijediti zato što je Bog na njenoj strani".

Louisova ratna uloga, kao i mnogih drugih slavnih osoba, bila je podizanje morala. Posjećivao je američke baze i vojne bolnice, boksao ekshibicijske mečeve te se pojavio u nekoliko propagandnih filmova, od kojih je najpoznatiji This Is the Army iz 1943. s budućim predsjednikom Ronaldom Reaganom u glavnoj ulozi.

Dugovao je više od milijun dolara poreza

Za vrijeme rata Louis je boksao samo triput, a potrošačke navike, porezni dugovi, raskošan način života i velikodušnost prema prijateljima i obitelji pomalo su nagrizali njegovu ušteđevinu. Kao i mnogi boksači prije i nakon njega, loše je investirao, zaduživao se i trošio kao da će zauvijek ostati svjetski prvak.

Louis je kroz karijeru zaradio gotovo pet milijuna dolara, ali na njegov račun zapravo je završilo tek oko 800.000 dolara. Sve ostalo otišlo je promotoru, menadžerima i trenerima. I naravno poreznicima, koji su početkom 50-ih godina od bivšeg svjetskog prvaka potraživali čak 1.25 milijuna dolara.

Zahtijevali su od njega da plati porez čak i na prihode od revijalnih mečeva koje je uplatilo u dobrotvorne svrhe. Na kraju se s poreznom upravom nagodio da doživotno plaća 20 tisuća dolara godišnje. I umro je ne otplativši dug, jer su poreznici s vremenom odustali od pokušaja naplate.

Četiri braka s tri supruge

Volio je diskretno uživati u društvu žena kao što su bile pjevačica Lena Horne, norveška klizačica Sonja Henie i glumica Lana Turner. Zbog toga se 1945. rastao od Marve, majke svoje kćeri Jacqueline. Dvije godine kasnije ponovno su se vjenčali i dobili sina Joea Juniora, ali samo da bi se 1949. zauvijek razišli.

"Djevojke su se okupljale oko mene poput muha. Puštao sam ih u svlačionicu uoči mečeva. Jednom je trener Blackburn poludio kad ih je ugledao i počeo prijetiti da će ih razjuriti bejzbolskom palicom. Bojao se da ću izgubiti fokus i zanemariti boks", rekao je kasnije Louis.

Godine 1955. oženio se Rose Morgan, vlasnicom kozmetičkog salona u Harlemu. Budući da je Louis i dalje bio nemirna karaktera, dvije godine kasnije su se razišli, a brak je uz obostrani pristanak poništen. Potom se 1959. vjenčao s Marthom Jefferson, prvom crnkinjom primljenom u odvjetničku komoru Kalifornije. Martha je žrtvovala vlastitu karijeru kako bi pomogla Louisu kroz njegove najteže godine.

U nedostatku izazivača koji bi mu bili dostojan protivnik i omogućili unosnu zaradu, nakon dviju blijedih pobjeda protiv budućeg svjetskog prvaka Jerseyja Joa Walcotta i polugodišnje stanke, Louis je 1. ožujka 1949. najavio povlačenje iz ringa. No američka porezna uprava nije ga ostavljala na miru.

Ružan kraj velike karijere

Pritisnut dugovima, nakon nešto više od dvije godine vratio se profesionalnom boksu. U meču za svjetski naslov protiv svog nasljednika Ezzarda Charlesa u rujnu 1950. uvjerljivo je izgubio na bodove nakon 15 rundi.

U listopadu 1951. borio se protiv deset godina mlađeg Rockyja Marciana, budućeg svjetskog prvaka u teškoj kategoriji, koji je usporenog i letargičnog 37-godišnjeg Louisa u osmoj rundi udarcima izbacio iz ringa. Ružan kraj velike karijere. U razdoblju od 11 godina, osam mjeseci i osam dana Louis je obranio svjetski naslov 25 puta. Ukupno je pobijedio u 68 od 71 profesionalne borbe, od toga 54 puta nokautom.

Osim financija, u godinama nakon karijere mučile su ga zdravstvene teškoće i ovisnost o narkoticima. Početkom 1970. završio je nekoliko mjeseci na psihijatrijskoj skrbi u Denveru zbog kokainske krize i paranoje. Uz pomoć treće supruge Marthe uspio se othrvati vlastitim demonima i vratiti relativno normalnom životu.

Još iste godine prihvatio je poziciju domaćina u lasvegaškom hotelu Caesars Palace. Nekadašnji šampion pozdravljao bi turiste na ulazu u kockarnicu, dijelio autograme, igrao golf s VIP gostima i putovao po Americi kako bi utjerivao tuđe kockarske dugove. Mnogi njegovi fanovi smatrali su to ponižavajućim, ali prema riječima njegova sina, Joe je bio zadovoljan. Dobio je lagan posao, stabilne prihode i udoban dom.

Posljednje godine u invalidskim kolicima

Louis je 1977. pretrpio težak srčani udar, a ubrzo nakon toga i moždani udar. Do kraja života bio je vezan za invalidska kolica. Umro je u svom domu u Las Vegasu 12. travnja 1981. Bilo mu je tek 66 godina. Do danas je ostao simbol nade i ponosa za američku crnačku zajednicu.

Na intervenciju predsjednika Reagana, unuk robova iz Alabame i vjerojatno najveći boksač kojeg je Amerika ikad imala, sahranjen je uz najviše vojne počasti na Nacionalnom groblju Arlington u Washingtonu. Posljednjem Louisovu ispraćaju nazočili su Frank Sinatra, Sammy Davis Jr., Muhammad Ali, Larry Holmes, Don King, Joe Frazier, Jersey Joe Walcott, Sugar Ray Leonard i Michael Spinks.