Čečeni su me odvezli u šumu umjesto na borbu. Mislio sam da će mi odrezati glavu
MJEŠOVITE borilačke vještine ili MMA jedan su od najbrže rastućih sportova u svijetu, a najveće zasluge za rast u Hrvatskoj i regiji ima Fight Nation Championship ili FNC, zagrebačka promocija koja se u nešto više od četiri godine rada razvila ne samo u apsolutnog regionalnog lidera nego i u jednu od najjačih u Europi.
Njen je pokretač i prvi čovjek, Dražen Forgač, i sam bivši borac te vlasnik i trener zagrebačkog ogranka slavnog American Top Teama, kroz koji je prošla većina najboljih hrvatskih boraca, a oni čine i okosnicu FNC-ova rostera. S Forgačem smo razgovarali uoči malog jubileja, 15. FNC-ove priredbe, koja će se 30. ožujka održati u Ljubljani.
Slovenija je samo jedno od tržišta na koje se širi FNC, nakon Srbije, nedavno BiH, a uskoro i Austrije, ali ta se promocija ne bavi samo profesionalnim borbama, nego je i velika platforma za amatere te održava Armagedon ligu iz koje najbolji dobivaju profesionalne ugovore.
Na tom je tragu i nadolazeći reality show u kojem će se pratiti život boraca amatera, postavljati im razne izazove i sučeliti ih u kavezu pod vodstvom najvećih regionalnih zvijezda Vase Bakočevića i Filipa Pejića, a najbolji će također dobiti priliku za profesionalnu karijeru u FNC-u, a možda naposljetku i u UFC-u.
Bivši borac i uspješan poduzetnik iz Zagreba, a rodom iz Sv. Ivana Zeline, govorio je o velikom usponu svoje promocije, razvoju borilačkog sporta u regiji, ali i objasnio kako sve to funkcionira i koji su najveći izazovi s kojima se organizator velikih borilačkih evenata može susresti.
Osvrnuo se i na eru prije FNC-a, početke MMA-a u Hrvatskoj, kao i trenerske dane kada je vodio svoje borce na megdan opakim Čečenima i završio u palači Ramzana Kadirova te se bojao da će postati hrana za tigrove. Objasnio je i što tamošnje borce čini tako opasnima, ali i govorio o stigmatizaciji boraca u medijima i društvu, kontroverzama koje se vezuju uz njih, te otkrio tko bi se od ostalih hrvatskih sportaša najbolje snašao u MMA kavezu.
Što nas očekuje na nadolazećem FNC-ovu eventu u Ljubljani?
To će biti 15. FNC event po redu, 30. ožujka u Stožicama, najvećoj i najmodernijoj dvorani u Sloveniji. Slovenija nam je zanimljiva jer je dio našeg tržišta, i praktički govornog područja, još otkako smo pokrenuli FNC i mislim da je došlo pravo vrijeme da dođemo u Ljubljanu.
Napravili smo roster slovenskih boraca, FNC 14 nam je donio Mirana Fabjana kao novu veliku zvijezdu. On je dugo u borilačkom sportu, kikboksač koji se borio još davnih dana u FFC-u i ima preko 50 profesionalnih borbi, ali nova publika za njega nije znala jer je dugo bio odsutan. Vratio se u MMA u jednoj manjoj slovenskoj promociji, a mi smo ga u prosincu prezentirali u Sarajevu protiv Tomislava Spahovića, gdje je on pobijedio domaćeg borca u ludo atraktivnoj borbi i kupio publiku cijelog Balkana.
Zanimljiv je i na press-konferencijama, priča, proziva, nema dlake na jeziku, ali od drugih ga razlikuje to što je on isporučio i u samom kavezu. Preko noći je postao zvijezda. Na Instagramu, koji je sad mjerilo popularnosti, imao je oko 1000 pratitelja, a nakon meča je otišao preko 15.000.
Jednom borbom čovjek je eksplodirao, a nama se to savršeno poklopilo za dolazak u Ljubljanu, koji smo i ranije planirali. Imamo ukupno sedam slovenskih boraca na fight cardu, glavni meč je Fabjan protiv Marija Žgele, atraktivnog nokautera iz Vinkovaca, koji je također dvije godine bio izvan borbi, vratio se u Sarajevu i nokautirao Brazilca. Savršeno je ispalo da se njih dvojica bore u Ljubljani.
Hoće li biti borbi za naslov?
Imamo borbu za naslov u perolakoj kategoriji između Engleza Bartona i Izraelca Tratnera, dva strana borca koja su se promovirala kroz FNC i odradili po tri borbe. Barton je uzeo titulu protiv Bažanta, Tratner je izazivač koji je pobijedio kvalitetne borce i zaslužio borbu za pojas.
Što je donio event u Sarajevu i koji je potencijal za širenje izvan regije?
Mi svakim novim eventom skupljamo nove fanove. FNC-ovi eventi su produkcijski na takvoj razini, borbe su toliko kvalitetne da 90% ljudi koji dođu na event postaju fanovi FNC-a. Tako smo i u Sarajevu prilično napunili Zetru, bilo je izuzetno dobro u smislu posjećenosti i samih borbi.
Osim toga, dobili smo i Darka Banovića, domaćeg borca rođenog u Sarajevu, koji živi u Beču, a novo tržište koje ciljamo je upravo Austrija, pa ćemo u lipnju imati prvi event u Beču s Banovićem i drugim borcima koji žive u Beču, a već su dio FNC-ova rostera.
Korak po korak gradimo i publiku i roster boraca koje kasnije promoviramo. Mislim da je to jedini ispravan put jer jako je lijepo imati atraktivne borbe između regionalnih boraca koji su sad popularni, ali ako ne gradiš novi roster i ne dovodiš nove borce, vrlo brzo ćeš ispucati borbe koje imaš pred sobom.
Kako uopće gradite roster, odakle crpite borce?
Baza FNC-a, pokrenutog 2019., borci su iz American Top Teama, kluba u kojem sam ja trener i vlasnik, a kroz godine smo dovodili borce iz regije, ali i iz drugih zemalja, prije svega Brazila, u kojem je najviše boraca, posebno onih spremnih uletjeti na short notice.
Tražimo ono što je najzanimljivije na tržištu. Najveće promocije, kao što su UFC, PFL, Bellator, ONE FC, imaju ekskluzivne ugovore s borcima, ali ima boraca koji su slobodni na tržištu i njih angažiramo, s obzirom na financijske mogućnosti.
Puno nam je doprinijelo rosteru i to što nismo organizacija poput većine drugih, nego organiziramo i amaterske borbe, a zatim i Armagedon ligu, koja je išla četiri sezone, a u kojoj smo među najboljim amaterima dobivali profesionalce. Oni su se borili u turniru osmorice, a osvajači ili finalisti su dobili ugovor s FNC-om.
Iz prve sezone Armagedona dobili smo borce koji su sad okosnica našeg rostera, poput Marka Bojkovića, koji je trenutačno najpopularniji mladi borac na Balkanu, Đanija Barbira, koji je prvak FNC-a u srednjoj kategoriji, te niz drugih boraca koji su prošli naše selekcije.
U vrijeme korone, 2020., kad nitko nije održavao evente i nikakav sport se nije odvijao, mi smo imali Armagedon ligu bez publike u svojoj dvorani ATT-a, u koju smo dovodili borce iz cijele regije, pa i šire, i radili turnire koji su nam dali kvalitetne i prepoznatljive borce, jer su oni kroz te lige postali popularni.
Uz to, vlasnik sam FN Managementa, koji vodi karijere najpoznatijim regionalnim borcima kao što su Darko Stošić, Marko Bojković, Ivan Erslan, Francisco Barrio Croata, Filip Pejić, Matej Batinić, Ivan Vitasović i mnogi drugi. Kontinuirano ulažemo u razvoj mladih talenata, a neki od najvećih potencijala poput Marka Ančića i Fran Luke Đurića žive u našem stanu u neposrednoj blizini dvorane i imaju sve potrebne uvjete te ne moraju razmišljati ni o čemu osim o treningu.
Koliko ima ukupno boraca i kategorija?
Pokrivamo sve od bantama (do 61 kg) do teške kategorije u muškom MMA-u, a prvake imamo od perolake do teške, što je jako bitno jer daje ozbiljnost organizaciji.
Održava li se i dalje Armagedon liga?
Ona se održavala četiri sezone. Prva je bila možda i najbolja po kvaliteti boraca jer, kao što sam rekao, bila je korona i ništa se nije održavalo, a scena je bila zamrla neko vrijeme. Armagedon je tada bio bum, ali svake iduće sezone bilo je sve teže pronaći borce koji bi zadržali kvalitetu kojoj težimo, pa smo dovodili borce i iz Njemačke, Austrije, Bugarske, a to je logistički puno teže odraditi.
Tako da smo ove sezone odlučili raditi Armagedon turnire, ali tako da spajamo najbolje amatere koji će imati profesionalne borbe, samo ne u formatu lige ili turnira, nego event za mlade borce koji tek ulaze u profesionalne vode, pa ćemo ih sparivati međusobno. Sad je FNC-ov roster prejak za mlade borce koji tek dolaze i nema smisla potrošiti ih u mečevima protiv iskusnijih.
Što je još u planu?
Reality show Fight of Nations, možda i najveći projekt FNC-a do sada, koji bi mogao promijeniti sliku MMA-a u regiji. Princip je da će dva trenera, vrlo poznata borca - Vaso Bakočević iz Crne Gore, koji živi i radi u Srbiji, i Filip Pejić - koja imaju i međusobnih neraščišćenih stvari koje će na kraju riješiti u kavezu, imati po četiri borca - Vasin Tim Srbija i Filipov Tim Hrvatska.
Oni će svi zajedno živjeti u kući i trenirati u dvorani American Top Teama, gdje će se održavati i prvi mečevi. Imat ćemo eliminacijske borbe, četvrtfinale i polufinale, a finale i meč između Bakočevića i Pejića održat će se na našem eventu u Puli 7. rujna i to će biti megaspektakl.
Emitiranje počinje sredinom srpnja, svake subote po jedna epizoda. Ogroman je marketing u tome i ti borci će postati velike regionalne MMA zvijezde. Publika će imati priliku vidjeti kako oni žive, ponašaju se, hrane, bit će i izazova izvan treninga, možda vožnja kartinga, paintball, neki kuharski ili plesni okršaji.
Svašta im naša produkcija priprema, pa će biti zanimljivo publici. Pobjednik će dobiti ugovor s FNC-om na četiri borbe, a pobjednički tim novčanu nagradu od 10.000 eura, naravno uz iskustvo i pozornost medija.
Prikazat ćemo njihove živote, obitelji, životne priče i mislim da ćemo kroz to dobiti novu veliku bazu fanova koji će kroz reality upoznati te ljude, a znamo da su se i u Armagedonu ljudi kroz životne priče povezivali s borcima. Zanima ih i emotivna strana, ne samo borbe, vežu se za borce.
Tako bi ti borci mogli postati i popularniji od onih koji su već profesionalci u FNC-u?
Ta situacija se dogodila s Armagedonom. Marka Bojkovića prije Armagedona nisu znali ni u ulazu u zgradu, a kroz te 3-4 borbe je postao regionalna zvijezda koju ljudi zaustavljaju na ulici. Čim je tu pozornost mainstream medija, puno je veći doseg do publike koja nije vezana za taj sport, ali se kroz životne priče veže za te borce.
Tako da se slažem da bi mogli postati veće zvijezde, ne samo od FNC boraca nego i nekih koji se bore vani. Ljudi obično u sportu prate ili sam vrh, najbolje na svijetu, ili domaće. Znamo to i po nogometu, nitko ne prati drugu Bundesligu, nego Ligu prvaka, Real, Barcelonu ili domaću ligu. Sve ostalo se manje prati.
FNC je uz sve te projekte postao vrlo ozbiljna organizacija, ali gdje mu je mjesto u odnosu na ostale? Kakav je ustroj MMA-a u Europi, koliko ima promocija?
Ima velik broj organizacija, ali od ozbiljnih je najjači poljski KSW, koji je kod nas imao event 2019., sad se širi u Francusku, rade i u Češkoj, radili su u Engleskoj i Irskoj... Baš smo nedavno bili na njihovom eventu KSW Epic povodom 20 godina rada, to dovoljno govori.
Po meni je druga češko-slovačka organizacija Oktagon, koja radi i u Njemačkoj te se pokušava probiti i u Englesku. Cage Warriors radi u Engleskoj, imaju suradnju s UFC-om, dugo su tu, rade manje evente, ali imaju dobar ugovor s televizijom. Nakon toga francuski Ares, i tu je negdje FNC, među najjačih pet po kvaliteti rostera.
Ali manje je bitno gdje smo sad, bitnije je gdje ćemo biti za sljedeće četiri godine. Samim time što se nakon prve četiri godine možemo svrstati među te organizacije, napravili smo velik uspjeh. Iz KSW-a nas stalno hvale, posebno naše evente u Puli koji su, bez lažne skromnosti, top razina i megaspektakl, to kažu svi koji dođu. Mislim da smo na dobrom putu.
Usponu FNC-a pridonijela je rupa na tržištu nastala nakon što je Orsat Zovko FFC, dotad glavnu promociju u regiji, 2017. odveo u Ameriku. Što se zapravo s tim dogodilo?
FFC je bio broj jedan, da su ostali u Europi, mislim da bi bili ono što je sad KSW. No, otišli su u Las Vegas, napravili ugovor s Caesars Entertainmentom, velikom medijskom kompanijom, ali kad je došla korona, nisu mogli održavati evente i to se nekako ugasilo. A sad im se teško ovdje vratiti jer je FNC preuzeo kompletno tržište, borce...
Koji su najveći izazovi u vođenju borilačke promocije, organizaciji evenata?
To je dinamičan i stresan posao, ali količina adrenalina koji donosi i zadovoljstva kad uspije event može se s malo čime usporediti u poslovnom svijetu. Live event je nešto posebno, jako zahtjevno, ali naučiš strahovito puno. U ove četiri godine naučio sam toliko toga nevezanog za sport.
Pokrenuli smo FNC 2019. i održali dva eventa u desetom i dvanaestom mjesecu, a prije nego što smo odradili treći, došla je korona. Imali smo evente pod mjerama, pa testovi, pa hoće li ti borac proći test, hoće li ući u avion, hoće li država zabraniti letove... Imali smo svakakvih situacija, zabranili su nam event na Zrću pa smo ga morali seliti u Zagreb.
Svašta smo prošli, ali ne bih to mijenjao ni s čim. Imao sam nevjerojatnu sreću da okupim takav tim ljudi koji znaju što rade, imaju energiju, abnormalno su odani i svi guramo u istom smjeru. To je prekrasno i mislim da je u biznisu najljepši upravo period građenja. Nedavno mi je direktor KSW-a rekao da je malo ljubomoran na mene jer je ta faza kad dobivaš fanove, kad su skroz ludi za tim, najuzbudljivija faza.
Najveći su izazovi, naravno, stvaranje financijske konstrukcije, i mislim da radimo maksimalno što je moguće da event uspije. Džabe sve ako nema publike, fanova koji to prate i komentiraju, a mislim da je FNC u svim tim segmentima postigao abnormalan uspjeh.
Doživljavali smo kroz ove četiri godine svakakve stvari. Pred prvi live event, finale prvog Armagedona, otkazao nam je dodatni agregat za struju. Produžavala se uvodna emisija pola sata dok nije došao zamjenski agregat, ali to se ništa nije vidjelo u prijenosu, samo na mojim živcima, to su situacije gdje izgubiš deset godina života.
Zatim ozljede najbitnijih boraca pred event, kao kad je Erslanov protivnik pred priredbu u Zagrebu na treningu slomio stopalo. Pa objašnjavaj publici zašto neće vidjeti borca zbog kojeg su kupili kartu. Pa tražiš zamjenu, nađeš protivnika u Brazilu, a on ne uđe u avion jer je zapeo u prometnoj gužvi i zove usred noći da mu šalješ novu kartu.
Dok svi ne uđu u kavez, nisi siguran imaš li meč ili nemaš. Bio sam sudionik situacije kad je KSW-u otpao protivnik glavnom borcu Mariuszu Pudzianowskom. Ja sam bio tamo u kutu Darka Stošića. Sletio sam, došao u hotel na dan eventa, a zaustavlja me njihov glavni matchmaker, bijel ko papir, i moli me da se borim protiv Pudzianowskog. A ja bez borbe 10 godina.
Ali ljudi su zbog Pudzianowskog kupili karte, u ugovoru s televizijom stoji da on mora nastupiti. Rekao sam mu da nisam u treningu i da mogu ući u kavez jer smo prijatelji, ako nema baš nikog drugog, ali da će to biti apsurd. Ali bio sam borac, i to teškaš, i mogao sam im poslužiti. Nasreću, ipak su našli nekog drugog.
Ali na toj situaciji vidiš da se takve stvari mogu dogoditi i najvećim organizacijama. U nogometu, kad jedan igrač dobije gripu, staviš rezervu. Ali kad ti ovdje otpadne glavni borac, u velikom si problemu. To je najveći izazov, ali zato je zanimljivo, pogoni te adrenalin koji to donosi.
MMA borci, čak i najbolji, sve češće odlaze u boks zbog bolje zarade. Koliko se može zarađivati u FNC-u, u usporedbi s KSW-om ili UFC-om?
Svakim eventom, kako raste broj fanova i prodanih pay-per-viewa, tako smo i mi sposobniji sve više ih platiti, možda dovesti i neke poznatije borce... Neke borce plaćamo isto kao KSW, ali razlikuje nas to što oni svoje najveće zvijezde mogu plaćati jako puno, a mi to još nismo u mogućnosti.
Bitno je da naši najbolji borci mogu živjeti od samog MMA-a, ako se dovoljno aktiviraju, mogu si pronaći i sponzore, iako sponzori sve češće sami dolaze. Kako raste popularnost promocije, diže se i interes sponzora. Glavni izvor zarade u KSW-u i Oktagonu ni nisu same borbe, koliko su sponzorski ugovori. Oni, na primjer, dobivaju auto na korištenje, besplatnu hranu, besplatnu odjeću... Ali mislim da ćemo u budućnosti doći do toga da će svi borci moći živjeti samo od MMA-a.
Razlika u odnosu na UFC je u tome što njihovi najpopularniji prvaci mogu zaraditi ozbiljne milijune, ali borci koji tek ulaze u UFC zarađuju manje nego u KSW-u. Recimo, Darko Stošić, kojem sam i menadžer, koji je bio i u UFC-u, jako je zadovoljan u KSW-u, sad je potpisao novi ugovor i već je zaradio ozbiljan novac.
Možeš zaraditi, ali ovo je sport u kojem ćeš, kako se kaže, jesti ono što ubiješ. Ako si pobjednik, ako si nokauter, ako si atraktivan, zaradit ćeš. Ako si prosjek i nisi zanimljiv, nećeš puno. Nažalost, to je tako, MMA nije olimpijski sport u kojem dobivaš stipendije. Mi smo na slobodnom tržištu, moramo prodati karte, PPV, nešto naplatiti da bismo mogli platiti borce i ostale troškove.
Tako da, naravno, borci koji tome pridonose, zbog kojih se prodaje PPV, uvijek će biti plaćeni. A to su atraktivni nokauteri, šampioni, pobjednici, borci koji su zanimljivi i zbog svoje osobnosti. Oni će uvijek biti plaćeniji i to je svugdje tako. Conor McGregor je promijenio cijeli sport svojom atrakcijom, svojom pričom i nastupom. Netko to voli, netko ne, ali to donosi novac organizaciji.
Ne moraju svi biti takvi, ali moraju po nečemu biti prepoznatljivi. Darko ne priča puno, ono što kaže je zanimljivo, ali oko njega su najzanimljiviji nokauti, imao ih je šest u osam borbi u KSW-u i to je highlight koji donosi korist i organizaciji i njemu. Moraš se izboriti.
Uvjeti koje sad imaju mladi borci neusporedivi su s onima koje ste vi imali u počecima. Koliko vas je taj nedostatak uvjeta inspirirao na sve ovo?
Tu je doslovno nemoguće povlačiti paralele. Uvjeti koje smo mi imali nisu bili ni približno dovoljni za neku ozbiljnu priču. Ali, tko želi, pronađe način. Tako smo i mi, čekali smo bilo kakvu priliku za bilo kakav nastup, nije nas zanimalo tko je protivnik, koliko para, samo gdje je meč.
Bilo je malo prilika, smiješno plaćeno, medijski jako slabo praćeno. Kad je Igor Pokrajac nastupao u UFC-u, u novinama su bili članci kakve sad dobivaju amaterski turniri. Neusporedivo.
Ali drago mi je da sam prošao te uvjete i kao borac i kao trener, kad nisam imao kamo slati svoje borce, osim na najgora bojišta kao što su Rusija, Čečenija, gdje ideš praktički kao topovsko meso, jer oni naprave selekciju među stotinama boraca pa im onda dovode nas za protivnike. Tamo nećeš dobiti osrednjeg Rusa, Dagestanca, nego se Trušček bori s Islamom Mahačevim koji je sad prvak i njegovih pet rođaka koji su također u UFC-u.
Sad je situacija za mlade borce koji dolaze savršena jer se pod jednim brendom možeš početi boriti kao amater kroz Armagedon protiv boraca istog ranga, a onda kao profesionalac doći u FNC. Naša baza su regionalni borci i naravno da njima nećemo dovoditi najbolje Ruse jer to nema smisla, nego protivnike koji su im po mjeri i koji mogu pružiti atraktivan meč.
U MMA-u je najbitnije uparivanje da borci budu podjednaki, jer iz dva podjednaka borca, čak i ako su manje kvalitetni, možeš izvući ekstra atraktivan meč koji će zapaliti publiku, a ako je protivnik predobar ili preslab, meč može potrajati minutu.
Problem većine organizacija je to što imaju previše mismatcheva, dovode svojim borcima loše protivnike jer nemaju budžete za bolje, kvalitetni borci neće doći za 500 eura. Ako želiš da se Spahović bori s kvalitetnim borcem, moraš mu dovesti Fabjana, ako hoćeš da se Fabjan bori s kvalitetnim borcem, moraš mu dovesti Žgelu.
Možeš i dovesti "kante", koje će oni pobijediti, ali niti će organizacija od toga imati koristi, jer fanovi će prepoznati da je to prevara, niti će oni imati koristi jer se nisu testirali, nisu dobili adekvatan otpor u tom meču. I onda se zna dogoditi da borci imaju skor od 8-0, a nisu prošli pravi test, potpišu za veliku organizaciju i tamo prođu jako loše. Mislim da je FNC platforma koja daje realne mečeve i da će najbolji isplivati.
Vratimo se na početke, kako ste uopće ušli u MMA priču?
U borilački sport ušao sam preko filmova. Američki ninja, Karate Kid, onda se pojavio Van Damme i to je bilo to nakon što sam vidio Krvavi sport i Kickboxera. Klasična priča za većinu boraca moje generacije, pa i starije poput Mirka Filipovića, koji je također htio biti kao Van Damme.
Krenuo sam s 10 godina trenirati karate jer je to bio jedini klub za borilačke vještine u Zelini. Tu sam čak napravio dobre rezultate kao dijete, s nekih 15 godina počeo sam trenirati kikboks, savate boks, s 20 sam prestao aktivno nastupati, ali sam trenirao cijelo vrijeme. Nakon Mirkova meča s Fujitom, kad ga je nokautirao koljenom u glavu, odlučio sam da se moram vratiti.
Te 2001. sam se preko Mirka zaljubio u MMA i počeo trenirati u Banu u Dubravi, tada jednom od rijetkih klubova u Zagrebu. Borio sam se od 2006. do 2013., kad sam imao zadnji meč protiv Jeffa Monsona, legendarnog borca koji se borio s većinom tadašnje elite, imao odlične rezultate i borio se za naslov prvaka UFC-a.
S njim sam imao meč u Ženevi, ali sam zaradio ozljedu koljena prilikom jednog mog udarca. Puknuo mi je križni ligament i to mi je bio zadnji meč. Već od 2012. postao sam i trener, a nakon tog meča sam ozbiljno u trenerskim vodama.
Imao sam 32 godine, bio sam u "primeu", tek tad sam bio spreman za ozbiljan MMA, počeo sam trenirati i sparirati s Mirkom, ali ne mogu žaliti jer mislim da sam puno više napravio kao trener i sad kao promotor nego što bih kao borac. Teško mi je to bilo prihvatiti u tom trenutku pa sam nastavio trenirati prije operacije i tu je došlo do dodatne ozljede, poslije je otjecalo... Ali i dalje sam u sportu i to je super.
Pričajte o svom putu, po kakvim ste eventima nastupali, koje su bile najzanimljivije dogodovštine, najdraži mečevi?
To je bila takva razina natjecanja da nikad nisi znao s kim se boriš, kakva su pravila, hoće li biti novca ili ne, moraš čekati organizatore da sakupe novac od ulaznica i biti prvi u redu ako hoćeš biti plaćen. Znali smo doći na event, brojati publiku i zaključiti da će biti problema i da moramo doći prvi kad se dijeli lova.
Nastupao sam i u M-1 organizaciji, koja je tada bila najbolja u Rusiji, a možda i u Europi. Imao sam i meč u Amsterdamu, bilo je raznih dogodovština, ali najupečatljiviji mi je ipak meč protiv Monsona jer je on prije mene pobjeđivao zaista etablirane borce i svi su očekivali da će imati lagan posao, a stvarao sam mu velike probleme u prvoj rundi i bio čak na rubu da ga nokautiram. Nažalost, dogodila se ta ozljeda.
Meč protiv Emila Poljaka mi je jako drag jer je cijeli grad bio u njemu, obojica smo iz Zagreba, u to vrijeme radili smo u noćnom životu na vratima i taj je meč izazvao dosta velik interes publike. Meč je bio u OTV domu, u klubu, luda atmosfera, scena ko iz filma. To mi je jedan od dražih mečeva, ali to su bila druga, romantična vremena.
Možda ni mi ni treneri nismo imali toliko tehničkog znanja, ali ljudi su bili puno čvršći, puno se manje biralo, nije bilo društvenih mreža... Sad se dosta ljudi time bavi napola, ne znaš je li borac ili influencer, borili bi se dok im ne daš malo ozbiljnijeg protivnika, a onda kreću kalkulacije jer se boje kakvi će ispasti u očima fanova.
Bilo je puno anegdota i kad sam kao trener vodio svoje borce po Rusiji, Čečeniji... Sletiš u Mineralne Vode, četiri sata od Groznog, i onda te voze kombijem kroz noć da bi te što više izmorili. Jednom sam zaspao u kombiju, a kad sam se probudio, bili smo usred neke šume, pomislio sam "to je to, sad će vreća na glavu i rezanje". Ali čovjek je samo krivo skrenuo i zalutao.
A na putu imaš nekoliko punktova na kojima vojska sve izvlači van, pregledava dokumente, oko tebe duge cijevi... Vrlo neugodno. Bilo je svega po tim putovanjima.
Čečeni i Dagestanci najpoznatija su sila u MMA svijetu. Što njih čini tako posebnima? Jeste li imali priliku gledati njihove metode treninga?
Naravno, bili smo i u njihovoj dvorani Akhmat Teama, nazvanoj po ocu Ramzana Kadirova, po kojem se zvala i organizacija. Bio sam i u palači Kadirova kad je pozvao sve borce. Badr Hari je sa slomljenim nosom plesao čečenski ples ispred Kadirova. Prvo bi ustao i plesao sam Kadirov, a onda bi samo prstom pokazao tko je sljedeći.
Nadrealna scena, jedan od najboljih boraca svijeta sa zalijepljenim nosom pleše čečenski ples, a diktator mu plješće i drži mu ritam. Ja sam samo izašao iz sale i sklonio se sa strane jer ne znam kako bi ispalo da sam odbio ples, vjerojatno bih završio kao večera za tigrove.
Ali, što se tiče Dagestanaca i Čečena, nema tu velike tajne. Kad njihovi borci dođu u American Top Team u Floridu, gdje treniraju, to je sama elita. Ništa tu nije specijalno osim same selekcije. Zašto je Hrvatska s 3.8 milijuna ljudi tako dobra u nogometu? Jer je pola njih u nekom trenutku života željelo postati nogometaš.
A kod njih već generacijama svi žele biti najbolji hrvač ili borac. Kod nas svi žele biti Luka Modrić, a kod njih danas svi žele biti Khabib. To im je u kulturi. Kod nas djeca na raznim proslavama sa strane igraju nogomet, a tamo se hrvaju. Borilački sport im je generacijski u genomu, ništa drugo ih ne zanima, a kad imaš trenere koji su se isprofilirali, koji znaju metode rada, rade selekciju tako da im daju tako brutalne treninge da borci otpadaju sami.
Oni koji ostanu, to je to. Možeš si to dozvoliti kad imaš toliko ljudi koji žele biti borci. Kod nas mnogi prije svega žele na rekreaciju, pa na one koji pokažu interes za borbe pazimo kao na nježan cvijet. Nemamo toliku bazu. Kad gledaš kenijske trkače, nemaju ništa posebno osim ogromne selekcije, na prvenstvo im dođe 20 autobusa trkača, a kod nas trči šest ljudi ukupno.
Iz te selekcije dobiješ najbolje, a oni se međusobno bore, treniraju i filtriraju se. Dođu često i kod mene, pogotovo otkako je počeo rat, traže azil u Europskoj uniji pa dolaze u ATT. Ima tu stvarno dobrih boraca, ali s tehničke strane, nemaju ništa što već nismo vidjeli. Samo imaju ogromnu selekciju i u tome je razlika.
Kako je uopće došlo do toga da American Top Team otvori podružnicu u Zagrebu?
Ja sam 2012. pokrenuo Croatian Combat Academy u dvorani na Velesajmu s Marinom Bašićem, uzeli smo dio paviljona. Narcis Mujkić, kojeg sam upoznao kroz jiu-jitsu, imao je opremu pa smo postavili kavez u paviljon i tako je krenula ta priča.
On je živio u Floridi i trenirao u American Top Teamu, tamo je upoznao njihovog glavnog čovjeka Conana Silveiru, predstavio mu da imamo tim u Hrvatskoj i pitao je li zainteresiran za neku suradnju. Rekao je da naravno, da mu je područje zanimljivo jer zna da imamo dugu tradiciju borilačkih sportova, Cro Copa svi znaju, kao i da smo genetski dobar materijal za bilo koji sport, pa tako i borilački.
Došao je tu, upoznao me, otišao na event MMA lige, vidio neke borce, svidjeli su mu se Filip Pejić i još neki te smo se dogovorili da će nas pratiti kako radimo, dao nam neke smjernice kako oni rade... Mi smo u međuvremenu imali dobre rezultate, njima se to svidjelo i dali su nam licencu franšize American Top Teama.
Otvorili smo dvoranu u Heinzelovoj, to je postala podružnica American Top Teama za Europu. Imaju ukupno oko 50 podružnica, a mislim da smo mi po rezultatima najuspješnija na svijetu, izuzev centralne dvorane u Floridi.
Suradnja je jako dobra i uspješna, najbolje borce kontinuirano šaljem tamo, Ivan Erslan sad je bio tamo dva mjeseca, dobio je sobu u samoj dvorani, što je velika prednost jer ne moraš trošiti vrijeme i novac na prijevoz. I oni su zadovoljni, a kako i ne bi bili?
Koji su borci prodefilirali kroz ATT, kao članovi i kao gosti?
Od samog početka tu je bio Igor Pokrajac, tad UFC borac, legendarni Trušček koji se i dan-danas bori, Darko Stošić, Ivan Erslan, Aleksandar Rakić se tu spremao za borbe, tu su Pejić, Barrio, na treninge je povremeno dolazio niz regionalnih i europskih boraca...
Od samog osnivanja ATT Zagreb je najbolji i najveći tim u regiju i tako je do danas. Zasluge za to idu svim trenerima koji predano rade svaki dan i predaju svoje znanje. Stipe Todorić, Saša Drobac i Goran Borović uz mene su trenerski kadar što se tiče rada s borcima.
Zašto je MMA u nekim zemljama još ilegalan?
Jer ljudi nisu dovoljno educirani. MMA je hibridni sport koji se sastoji od više sportova, u kojem možeš koristiti tehnike iz hrvanja, džuda, kikboksa, karatea, taekwondoa, jiu-jitsua, a sve su to olimpijski priznati sportovi, iako neki nisu u stalnom programu, dok MMA nije.
Vjerojatno je do toga što amaterska razina natjecanja nije još razvijena u svim državama. Tu su i kulturne razlike, jer u nekim je državama to sport broj jedan, a u nekim nisu toliko zagrijani za borilačke sportove općenito, pa tako ni za MMA.
Ali mislim da se slika o MMA-u promijenila kod ljudi, da se sve više doživljava kao sport, pogotovo zato što se prikazuje na većini televizija, UFC ili druge promocije. Čim se nešto približi velikom broju ljudi, to počnu percipirati kao legitiman sport, što i jest.
Postoji i određena stigmatizacija MMA-a u društvu, često se i u medijima u crnoj kronici ističe bilo kakva povezanost s MMA-om. Zašto je tako, kako se to može promijeniti i kakav profil ljudi uopće dolazi trenirati?
Svatko ima svoje motive za pristupanje treningu, čak i borbama. Ne žele svi biti svjetski prvaci, nego se samo malo ispromovirati kroz društvene mreže. Ali definitivno mislim da razlog za bavljenje mora biti sport sam po sebi, koji je prekrasan za treniranje jer naučiš puno različitih vještina, od udaračkih i hrvačkih do jiu-jitsua, poluga, gušenja, koje su zanimljive za treniranje pa nije monotono.
Velik broj ljudi trenira rekreativno, zbog zdravlja, a i da bi nešto naučili. Problem je što, naravno, neki ljudi koji treniraju ili su nekad dolazili u klubove rade možda kao osiguranje u noćnim klubovima, i onda kad dođe do problema, mediji izvuku da je on bivši borac. Iako je možda imao jednu amatersku borbu, on im je vječno MMA borac.
Meni smeta kad se netko takav naziva poznatim MMA borcem, to je ono na što dobijem temperaturu. Čovjek je prije 15 godina imao amaterski meč, otad nije bio u dvorani, a i dalje ga se naziva MMA borcem. Tako se u medijima daje kriva slika da je MMA borac napravio to i to.
Sad smo imali užasan slučaj u Srbiji gdje je perspektivan amaterski borac ubijen nožem na ulici od strane dva nogometaša. Zamisli da je situacija obrnuta, da su dva MMA borca ubila nogometaša. A u principu je isto, mladi ljudski život je izgubljen.
A sve zbog svađe otprije dvije godine kad su ta dva debila maltretirala nekog dečka, a on je stao u njegovu zaštitu, što su mu ovi zamjerili. I dvije godine kasnije netko im je dojavio gdje je i oni su došli i izboli ga, i ne samo njega, nego i dečka koji mu je pokušavao pomoći, prolaznika potpuno nevezanog za slučaj, ali on je nasreću preživio.
A da je situacija obrnuta, ne znam što bi se dogodilo, razapeli bi nas po svim medijima. Treba gledati od slučaja do slučaja, od čovjeka do čovjeka, a ne stigmatizirati cijeli sport, to nema nikakvog smisla.
Tisuće ljudi prošle su kroz našu dvoranu, slikaju se kraj našeg znaka jer vole to pokazivati na društvenim mrežama i nek bilo tko od njih nešto napravi, mediji će iskopati tu sliku i predstaviti ga kao člana ATT-a ili nekog drugog tima, kao MMA borca, iako to možda i nije. To je nepošteno, ali takva je slika i teško je to promijeniti.
Da se razumijemo, naravno da su ljudi koji se bave tim sportom i energični, ne daju na sebe, ali rekao bih da ih se u 90% slučajeva razapinje samo zato što su u nekom trenutku trenirali MMA.
Ali ne treba bježati ni od toga da mnogi rade kao zaštitari, kao što ste nekad i vi, i tako se znaju naći u konfliktnim situacijama. Uzimaju li noćni klubovi borce kao zaštitare ili se zaštitari počinju baviti borbama? Što je bilo prije, kokoš ili jaje?
Bi li ti više volio, da si neki milijarder, imati oko sebe četiri čovjeka s vještinama koji te mogu obraniti? Naravno da bi. Isto tako vlasnici noćnih klubova žele imati deset ljudi koji su sposobni riješiti problem.
Ja sam bio voditelj osiguranja najvećih klubova i nikad nisam za to da se tuče ljude i naravno da ih moraš znati savladati bez da ih ozlijediš, ali imaš često slučajeve gdje ljudi dolaze naoružani noževima, pištoljima i žele napraviti problem. Onda moraš reagirati na način koji nije uvijek omiljen i popularan.
Svi smo mi pacifisti dok se ne radi o nama. Svatko bi se želio znati tući ako ga napadnu doma i branio bi se svim silama. Tako je i ovdje. Kad si u nekom objektu, zadužen si za sigurnost ljudi i imovine, reagiraš na način na koji možeš u nekom trenutku.
Nekad se i prijeđe ta crta i pretjera se, ali u mojih gotovo 20 godina iskustva u tome, možda u 2-3 posto slučajeva strada netko nevin, a svi koji dođu na policiju govore da su ih napali iz čista mira. Pa nije to baš tako. Redari moraju biti pametni i ne primjenjivati nasilje nad ljudima koji ne rade probleme, ali kažem, tanka je ta granica.
Naravno da korištenje vještina naučenih u dvorani u svrhu maltretiranja ljudi apsolutno nije prihvatljivo i takvi sigurno više ne bi bili dio našeg tima, ali ne možeš protiv toga, nikad ne znaš tko što nosi u sebi ili hoće li u nekom trenutku puknuti i napraviti problem.
Među ljudima koji dolaze rekreativno trenirati, koliko ih se zaista želi boriti i što njih zapravo izdvaja? Glad? Želja za samopromocijom?
Manje od 10 posto ih se zaista želi boriti, većina želi naučiti neku vještinu, ući u kondiciju, skinuti kile... Što ih izdvaja? Strast, želja za uspjehom, borbom, to mora biti pravi razlog, da to voliš i imaš u sebi.
Malo je pravih ratnika koji se izdvajaju iz mase, tako je uvijek bilo kroz povijest. A malo je stvari poštenije od ovoga. Uđeš u kavez, bez oružja, rekvizita, u gaćama, boriš se s čovjekom koji se spremao za tebe i moraš ga nadjačati, nadvladati. To je ono iskonsko i zato to ljudi vole.
I to ljudi žele gledati. Dana White je rekao da ljudi mogu ići gledati bilo koji sport, ali ako se netko u kutu potuče, cijela tribina će se okrenuti prema njima. To je u nama, uzbudljivo je, a borci su posebni, izlažu se sramoti jer kad te netko nokautira, to je drukčija razina poraza nego kad ti netko zabije gol u nogometu. Teže je mentalno vratiti se i puno je veći pritisak na borce.
Koliko je bitan samopromotorski gen? Conor McGregor ili u našoj regiji Vaso Bakočević dokaz su da je izuzetno važan.
Da, jer osim što ljudima moraš nešto pokazati u kavezu, moraš ih privući da te uopće gledaju. Sad imaš i društvene mreže na kojima se možeš promovirati, snimati treninge, raditi lajvove i privlačiti publiku. Tako privlačiš pažnju, prodaješ karte i PPV. U regiji je Vaso broj jedan, ali ne moraju svi biti takvi.
Ima boraca koji zagovaraju obiteljski život pa tako privlače publiku, neki se ističu humanitarnim radom. U FNC-u baš ima ljudi sa zanimljivim pričama, koji mogu privući publiku, samo joj to moraju pokazati.
Ali, gledajući popularnost među ljudima i drugim borcima, čini se da je Vasin način najbolji jer svi žele meč s njim. Nedavno ga je izazvao i naš boksač Hrvoje Sep, hoće li biti što od toga?
Postoji mogućnost, to je money fight bez sportske važnosti, ali privukao bi definitivno publiku. Vaso je zbog velikog broja navijača uvijek popularan i borci koji se bore protiv njega dobivaju veliku pažnju svojih i drugih fanova i tako grade svoju priču.
Ali sve više je boraca tu, Marko Bojković iz Srbije ima ogromnu fan bazu, nadnaravne brojke na Instagramu i Tik Toku, pa su i njega sad počeli prozivati etabliraniji borci. Miloš Janičić ga je samo prozvao i na račun toga dobio 5000 pratitelja u par dana. Imamo mi i nove borce koji su već sagradili svoju bazu fanova, ali Vaso je taj koji je otkrio način.
Đani Barbir privukao je pažnju upadanjem u emisiju uživo s Aleksandrom Jokerom Ilićem. Koliko je to dobro za MMA scenu?
Ja sam bio u Poljskoj kad sam dobio poruku da je Barbir upao u podcast. Prvo sam bio malo šokiran, ali prošlo je dobro jer nije eskaliralo pred kamerama, to bi bilo jako loše. Mislim da za Barbira to nije bio neki uspjeh što se tiče privlačenja novih fanova jer je došao s društvom na čovjeka koji je došao iz Beograda sam u Zagreb, pa je u tom kontekstu ispalo loše za Barbira.
Da je došao sam, sjeo na kauč i rekao 'ajmo dogovoriti meč', to bi bilo puno bolje za njega. Ali digla se situacija na razinu koja nije trebala, nije on mislio zapravo napraviti neki problem. Za FNC je ispalo dobro jer je cijela regija pisala o tome, iako su neki to dignuli na razinu kao da će se zaratiti. Ilić je ispao faca, nije eskaliralo, ali ne bih volio takve situacije u budućnosti, moglo je ispasti jako loše.
Ali odjek je bio dobar u smislu da se ljudi sad interesiraju za taj meč. Hoće li ga biti?
Ljudi se jako interesiraju, a najviše ovisi o Ilićevoj ozljedi ruke, ima problem sa zarastanjem kosti, ali u kontaktu smo, zainteresiran je pa možemo očekivati. Imamo za Ilića i drugih zanimljivih mečeva, tu je sad Miran Fabjan, Erslan, imamo zanimljivih mečeva koje možemo napraviti.
Naš boksač Agron Smakići nedavno je debitirao u MMA-u, hoćemo li njega vidjeti u FNC-u?
Njemu je boks baza, ali sviđa mu se MMA i povremeno bi odradio meč. Mislim da je bolje da odradi meč ili dva u manjim promocijama pa ako bude uspješan, zašto ne? Zanimljiv je, teškaš je, a njih nema puno, a znam da ima kvalitete i definitivno smo zainteresirani.
Josip Matković je dugo bio hrvač, a onda se s 44 godine prebacio u MMA i nastupit će u Ljubljani. Koja je njegova priča?
On je dugo u MMA priči, dugo je sparirao s Cro Copom i zapravo me Ante Delija zamolio ako ga mogu upariti s nekim jer ima veliku želju da nastupi. Upravo se on trebao boriti protiv Smakićija u Austriji, ali taj meč je otpao jer je Smakići htio stand-upera za protivnika. Joso je neugodan, velik, hrvač je, kad završi gore težak je, zna se postaviti i neugodan je. Jedva čekam meč njega i Milenka Stamatovića, dva gorostasa.
Ima li sportaša iz drugih sportova, ne nužno borilačkih, koji imaju potencijal za MMA?
Mislim da Hrvatska ima ogroman potencijal jer imamo odlične hrvače grčko-rimskim stilom, odlične kikboksače, a ATT i FNC otvoreni u svima, svi su dobrodošli. MMA je preuzeo primat. Ako nisi vrhunski boksač, mislim da je MMA platforma na kojoj možeš najbolje napraviti svoju priču.
Imamo primjere iz svijeta da je Adesanya iz kikboksa postao UFC prvak, Pereira također, imamo hrvače već dugo, znamo da je to najbolja baza. Mogu i pozvati sve te sportaše da se uključe u MMA, da im je to vrhunska prilika i da u FNC-u imaju vrhunsku platformu na kojoj to mogu napraviti.
Iz drugih sportova, od naših sportaša skijaš Istok Rodeš dolazi kod nas u ATT na treninge kad je izvan sezone i mislim da bi bio jako dobar. Filip Zubčić također, izuzetno talentiran, fizički monstrum, prati sve mečeve, dolazi na treninge... Mislim da bi njih dvojica mogli napraviti MMA karijeru, njih bih volio vidjeti.
Sad su popularni mečevi MMA boraca i boksača. Je li teže MMA borcu ući u ring ili boksaču u kavez?
Mislim da je i jedno i drugo teško, ali da boksač nema nikakve šanse u kavezu po MMA pravilima. Morao bi se duže vrijeme pripremati s MMA borcima da bi imao neku šansu, barem protiv stand-up boraca, a ne parteraša.
Zanimljivi su ti crossover mečevi, imali smo primjer Ngannoua koji je pružio strahovit otpor Furyju, iako je on specifičan monstrum. Pokazuje se da MMA borci mogu parirati boksačima. Conor također, a njih dvojica su ušla u ring s boksačima koji su neprikosnoveni šampioni.
PFL je nedavno preuzeo Bellator. Kako funkcionira kad se dvije tako jake promocije spoje i što to znači za njihove prvake? Može li se FNC time okoristiti?
Nemam njihov biznis plan, PFL misli još držati Bellator da radi, ali neki su borci već prešli kod njih. Kad se sve spoji, imat će puno širi i jači roster boraca, probat će konkurirati UFC-u, iako se na prvom eventu nije pokazalo baš realnim, tribine u Saudijskoj Arabiji bile su poluprazne, a sve su bili mečevi prvak protiv prvaka.
Saudijci žele samo vrh vrhova, a ovo je ipak druga liga u odnosu na UFC. Ali imaju neiscrpan izvor novca, mogu platiti što požele i dobro je da su ušli u MMA, da plaćaju to sve, da se neki borci osiguraju i uzmu novac za svoje nastupe. Pa ako mogu platiti nogometaše stotine milijuna, što im je platiti jedan MMA event?
FNC bi se mogao okoristiti eventualno kad bi došla neka megapromocija koja bi htjela staviti cijelu Europu pod jedno ili ako bi neki investitor želio od FNC-a napraviti najjaču organizaciju u Europi.
Mislim na to da bi mogao nastati višak boraca, koje bi onda FNC mogao pokupiti...
Pravi bi kaos nastao ako bi Saudijci prestali ulagati i odlučili da ih to više ne interesira, gdje bi se onda svi ti borci borili? U FNC-u ionako stalno dobivamo ponude boraca koji dobiju otkaz u UFC-u, u PFL-u, Bellatoru, ali ljude više zanima regionalna priča, više ih zanima meč Pejić - Vaso nego da im dovedeš bilo kojeg bivšeg PFL-ovog borca.
Hrvatska ima Deliju u PFL-u, Soldića u ONE-u, nekoliko boraca nastupa u KSW-u... Tko još kuca na vrata najvećih svjetskih promocija?
Imamo upita, ONE FC me kontaktirao za Bojkovića, ali nama to još nije u interesu, želimo napraviti još jaču priču kroz FNC, pa ga onda gurati, ali realno prema UFC-u. Imamo odličnu suradnju s KSW-om, možemo raditi kopromocije pa imati više evenata i tako zadržavati borce.
Ne vidim nekog smisla gurati borce u druge promocije osim UFC, posebno ne u ONE FC za koji nikad ne znaš koliko ćeš čekati na borbu, kao što smo vidjeli na primjeru Soldića. Dosta je to riskantno, više volim vidjeti borce u FNC-u i onda UFC ili eventualno PFL za neku ludu ponudu. Imamo potencijala, puno boraca s dobrim skorom, ali ne mogu sa sigurnošću znati kad će pristupiti UFC-u.
U hrvatskom je sportu običaj da igrači mladi odu vani i tamo provedu "prime", a onda se pred kraj karijere vraćaju kući. Hoće li tako biti i s MMA-om?
Apsolutno. Mi moramo dići borce kroz našu platformu do toga da oni zaista mogu otići u UFC i nakon te karijere, ako ne uspiju tamo postati prvaci, da se mogu vratiti kući, a da smo mi dovoljno financijski jaki da ih možemo financijski ispoštovati. Tako bi naša promocija i sport još narasli jer bi ljudi prvo upoznali borce kroz FNC, pa ih pratili na globalnoj sceni u UFC-u, a povratak u FNC sve bi još podigao na višu razinu. To i jest neka ideja. Svima želim sve najbolje, da postanu UFC prvaci, ali UFC je surov i trpi samo elitu. Dva poraza i završio si.
Ali borci su sanjari. Svi vide McGregora i one koji su uspjeli, ali za većinu je realno da dolaskom u UFC nisu uspjeli, nego su tek počeli, dobili priliku da privučeš pažnju, da napraviš neki highlight, nekog nokautiraš, da si atraktivan, pričaš i napraviš posao. Ali nemaš puno šansi. Tamo pobjeda - poraz - pobjeda - poraz ne vodi daleko, moraš zaista biti elita, pogotovo ako si iz ovih krajeva, s malom bazom fanova. A mi smo tu da se imaju gdje vratiti i zaraditi za penziju.
Dolazi event u Ljubljani, uskoro i u Beču, kad ćemo opet vidjeti velik FNC-ov event u Hrvatskoj?
Bit će 13. travnja Armagedon u Medulinu, pa FNC 1.6. u Beogradu i 22.6. u Beču. U Areni Zagreb će biti velik event 23. studenog i na njemu možemo proslaviti pet godina, na koji ćemo dovesti sve najbolje što imamo.