Snimatelj i montažer: Tomislav Brdjanović

INDEXOVA kamera je jedina bila na svim ključnim mjestima u gradu: od tržnice gdje smo pričali s domaćim navijačima Portugala,ulica oko stadiona na kojima smo pronašli raritet - kenijskog Bosanca, preko uzavrelog Kamberović Polja - Zeničkog "Starog placa" i nebodera pored stadiona s kojih smo lovili atmosferu zajedno s mnogim stanarima i naravno, kuloara samog stadiona.

> Ekskluzivni video: "Ćirinom" sirenom budili Portugalce, Zenica proključala pred povijesni ogled!

Video je naravno glupo prepričavati i najbolje pogledati, a u tekstu koji slijedi pokušat ćemo sabrati neke osnovne dojmove nakon boravka u zemlji i gradu koji se nakon dvodnevnog kupanja u euforiji vraćaju sivilu besperspektivne svakodnevice i koje smo sabrali u našim video-prilozima iz Zenice.

Par stotina metara četvornih na koji su se nagurali sva nadanja i frustracije jedne nacije

Pogrešno je tvrditi ono što se iz redova Ćirinih apologeta papagajski ponavlja, kako je Ćiro "ujedinio BiH". Teško da se u Širokom Brijegu ili Grudama može naći netko tko bi mecima iz kalaša proparao mrak na Džekin gol, da ne spominjemo srpske krajeve, gdje na svakom koraku caruju srpske trobojnice. Ova reprezentacija je kako po nacionalnom, tako i po navijačkom sastavu, slika i prilika današnje Federacije - predstavnica najbrojnijeg naroda, dok su ostali zastupljeni u vidu začina koji su krunski "argument" multietničnosti što navodno vlada cijelom zemljom. Ćiro? On je ionako anacionalan i po potrebi će sakupljati "Zajam za Srbiju", Tuđmanovoj kćeri prati auto ili se u jeseni života sjetiti kako je on ustvari Bosanac. Nije da nema "beiha" Hrvata i Srba koji navijaju za zemlju u kojoj su rođeni, ali oni o skladu svjedoče jednako varljivo kao i primjerice Hrvati koji sjede u Vladi tzv. Republike Srpske.

Dolazite li od Zagreba preko mosta između dva Broda, prve žuto-plave zastave sa zvjezdicama ugledat ćete tek kod groblja tenkova "Doboj jug", kao što njihovo isticanje prelaskom u Zapadni Mostar može biti pogubno za vašu šajbu i to je praktična istina o "ujedinjenosti" Bosne. Svakako, ovo ničim ne umanjuje ogroman uspjeh koji je Blaževićeva selekcija postigla, ali i dodatno podcrtava prkosnu tugu koja je vladala na licima svih okupljenih na Bilinom Polju i preko rijeke na Sportskom centru Kamberović Polje, gdje se okupilo preko 20 tisuća onih koji nisu mogli biti na stadionu. Upravo radi tih ljudi je velika šteta što Bosna i Hercegovina nije izvukla nekog manje teškog suparnika u dodatnim kvalifikacijama.

Narod koji nasušno treba tatu ili Titu

Užasno je Ćiro podsjećao na Bilića poslije neuspješno okončanih kvalifikacija, kada se za široku upotrebu posipao pepelom priznajući neuspjeh ali intimno znajući da ga raja i dalje "puši". Naravno, sva Bilićeva omiljenost u Hrvatskoj je "mala maca" za status totema koji Ćiro uživa u BiH i manipulator svih teatralaca (da parafraziramo naslov kojim se sam zakitio) je toga itekako svjestan a predstava koju je izveo nakon utakmice i koju možete pogledati u našoj reportaži, tek je demonstracija njegove pregoleme moći koju uživa u rodnoj zemlji.

Kao i njegov učenik preko Save, tako se i Ćiro poziva (bolje reći novinari ga moljakajući podsjećaju) na to koliko je omiljen u narodu. Naravno da izborniku nogometne reprezentacije ne šteti kada ga narod voli, ali kada u njemu vidi Mesiju, to je već problem, ne samo za ego Izabranog nego i za one koji mu takve karakteristike daju.

Nekritičko obožavanje kojem smo svjedočili kada je o hrvatskom izborniku riječ, srećom je iza nas, ali su bosanske kolege u svom poklonstvu Ćiri svemu tome dali neku novu dimenziju. Potpuno je ovdje izbrisana granica između objektivnog izvjestitelja i "fanaticosa". Kako li su samo brutalno ušutkali mladog kolegu koji se drznuo reći kako mu je kapetan selekcije Spahić izjavio da u reprezentaciji ne vlada baš takva idila (konkretno, na relaciji savez-igrači) i da je zbog toga Ćiro najozbiljnije razmišljao o ostavci.

Kao što su nam u prijašnjoj video reportaži govorili navijači, "Ćiro je Bog, Alah, Tito" i koliko god bila shvatljiva njihova zaluđenost nekim tko im je barem nakratko pružio iluziju da se mogu tući s velikima, toliko bi za njih bilo zdravije da shvate kako od slijepog poklonstva nema ništa. A novinarima da narod na izborima ne bira selektora koji je opijum za mase jer svima njima preostaje "još puno važni(ji)h utakmica", a s "Portugalima" se počesto susreću u stvarnom životu pa je s te strane i bolje da još šest mjeseci ne žive na metadonskoj terapiji iščekivanja SP-a jer kao što i sami kažu "Ova reprezentacija je jedino što funkcioniše u ovoj zemlji".