GOTOVO milijunski glavni grad države članice Europske unije morao bi u 21. stoljeću imati moderan i funkcionalan višenamjenski stadion. Radi se ponajprije o civilizacijskom i infrastrukturnom pitanju, pa danas takav objekt nije bitno manje od važan od zračne luke, obilaznice ili koncertne dvorane. S obzirom na to da Maksimir, unatoč stotinama milijuna kuna uloženih u njegovo renoviranje i održavanje u posljednjih četvrt stoljeća, nije ni moderan, ni funkcionalan, nego sve opasniji po posjetitelje, činjenica je da Zagreb takav stadion nema. I takvo je stanje dugoročno neodrživo.

Zato a priori nisam protivnik Šukerove inicijative da Hrvatski nogometni savez uz pomoć Grada Zagreba, hrvatske vlade i UEFA-e podigne novi stadion s 30.000 mjesta na tribinama u zagrebačkom Blatu. Pod uvjetom da to ne bude nacionalni nogometni stadion, nego višenamjenski stadion, nakon dvije godine gradnje uz trošak od oko 400 milijuna kuna hrvatska metropola mogla bi napokon dobiti sportski objekt kakav postoji u gotovo svim europskim glavnim gradovima. Vjerujem da bi takav projekt uglavnom naišao na odobravanje.

Negdje u Tuhelju vjerojatno još postoji kamen-temeljac

Međutim, svi mi dobro znamo da od mnogih sličnih planova na kraju nije bilo ništa. Dovoljno je sjetiti se koliko je puta tadašnji HNS-ov predsjednik Vlatko Marković najavljivao početak gradnje nogometnog kampa. Negdje u Tuhelju vjerojatno još postoji kamen-temeljac. No kampa nema, Marković ga, nažalost, nije doživio. Bliža povijest nas isto tako uči da su mnogi sportski objekti nakon izgradnje završili poput siročadi. Kad jednom postane jasno da održavanje dugoročno košta više od izgradnje, nitko ih više ne želi na svom proračunu, a ponajmanje oni koji su svečano presijecali vrpce. Dvorane izgrađene za rukometno Svjetsko prvenstvo 2009. godine samo su najpoznatiji primjeri takve prakse.

Budući da nepopravljivo želim vjerovati u zdrav razum i ponašanje dobrog gospodara, očekujem da će prva žrtva budućeg stadiona u Blatu biti Maksimir. Naime, ako na rubu grada uskoro nikne nova sportska arena, na njoj će biti mjesta i za nogometnu reprezentaciju i za Dinamo, pa i za mnoge povremene goste i stanare. Što će nam u tom slučaju derutni Maksimir? Zar ne bi bilo logično prodati tih stotinjak hektara zemljišta na elitnoj lokaciji najboljem ponuđaču i u istočnom dijelu Zagreba stvoriti sasvim novi gradski centar? I taj novac uložiti u novi stadion.

Maksimir je već odavno vreća bez dna

Nema nikakve sumnje da Zagrebu ne trebaju dva velika stadiona, nego eventualno jedan stadion i par igrališta s tribinama za koju tisuću gledatelja. Maksimir je već odavno vreća bez dna, a ako je inicijativa za Blato zaista ozbiljna, eto prilike da Dinamov dom pošaljemo u povijest te da hrvatski prvak okrene ne samo novu stranicu, nego i novu knjigu. Mislite li da je isplativo i dalje održavati Maksimir? Današnji Dinamov glasnogovornik Alen Lesički napisao je 2011. u Jutarnjem listu kako je samo do Tuđmanove smrti u maksimirski stadion uloženo 470 milijuna kuna. Prije nešto više od pet godina, prilikom otvaranja hotela '67., Dinamov je predsjednik Mirko Barišić izjavio da je klub u nove sjedalice, grijani travnjak, lože, igralište Hitrec-Kacian i ostale zahvate uložio 86 milijuna kuna.

Kako je moguće da se stadion raspada?

Ako je u Maksimir tijekom 25 godina zaista uloženo najmanje 550 milijuna kuna (a neke procjene idu i do 800 milijuna kuna), kako je moguće da se stadion raspada? Navedena brojka ne sadržava desetak milijuna kuna koliko je Grad Zagreb prosječno u posljednjem desetljeću izdvajao za održavanje Maksimira. Ako unatoč tome sa stadiona danas otpadaju komadi betona i stakla, netko zloban mogao bi pomisliti da nije baš svaka kuna potrošena u skladu s namjenom. Ili da se farbala fasada dok je konstrukcija propadala. Siguran sam da ni Dinamo kao institucija ne bi imao ništa protiv selidbe na moderno zdanje, za koje bi po načelu „čist račun, duga ljubav“ mogao plaćati tržišnu najamninu te svojim navijačima ponuditi vrhunski nogometni doživljaj. Naime, sadašnja situacija u kojoj Grad Zagreb kao vlasnik Maksimira, svome podstanaru Dinamu plaća za korištenje nekretnine, pravi je primjer protuprirodnog bluda. Barem u tržišnom gospodarstvu, u koje se toliko kunemo.

Za kraj ću, kao i obično, ponuditi švedski primjer. Bogati Šveđani shvatili su početkom 21. stoljeća da stadion Råsunda u Stockholmu, izgrađen još 1937. godine, više ne zadovoljava potrebe njihova glavnog grada. Odlučili su podignuti Friends Arenu i u studenome 2012. godine reprezentacije Švedske i Engleske odigrale su prvu nogometnu utakmicu na novoj, 300 milijuna eura vrijednog sportskoj areni s pomičnim krovom i sličnim luksuznim funkcijama, koje Zagrebu nisu neophodne. Međutim, Švedski nogometni savez se bez imalo sentimenta odrekao stare Råsunde, na kojoj se igralo finale Svjetskog prvenstva 1958. godine te ju prodao građevinskim poduzetnicima. Danas su tamo stambene i poslovne zgrade, a na Friends Areni igra se reprezentativni i klupski nogomet i bandi, vozi se spidvej, pjeva se, svira i pleše.

S obzirom na to da će prije ili kasnije održavanje i otplata kredita za stadion u Blatu pasti na teret gradskog proračuna, odnosno na zagrebačke porezne obveznike, zaista nema potrebe da se javnim novcem na životu održava još i Maksimir. Sad je prilika da se pitanje sportske arene u glavnom gradu Hrvatske na održiv način riješi za sljedećih 50 godina, a većina aduta je u Bandićevim rukama.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala