Iako u Kupu "nema favorita", činjenica je da je PSG danas veliki favorit, jer pobijedi li i Marseille, to će biti druga godina zaredom da osvaja trostruku francusku krunu, jer ove i prošle osvojio je oba prvenstva, liga kupa i jedan kup, tako da mu samo preostaje još sutrašnja "formalnost" protiv palog velikana s juga da zaokruži strahovladu u Francuskoj. Klub Qatar Sports Investmentsa, najbogatiji francuski te jedan od najbogatijih svjetskih klubova, od 2012. poharao je sva domaća natjecanja i uzeo četiri uzastopna naslova prvaka, jedan kup, te po tri liga kupa i superkupa.

 

Pretjerano je govoriti da je PSG umjetni klub, koji je sve trofeje kupio ili da "nije postojao" do prije par godina, ali činjenica je da je u 42 godine, od osnutka do ulaska katarskog neograničenog bogatstva u klub (1970-2012) osvojio 15 trofeja, dok je u zadnje četiri nanizao čak 12.

 

 

Bio je PSG bogat i uspješan i prije nego što je postao najbolji i najtrofejniji katarski klub te Ibrin, ali dok je bio pariški, francuski i Šurin, na prvi trofej čekao je do proljeća 1982. kada je na Parku Prinčeva, također u finalu Kupa, igrao protiv aktualnog prvaka Saint Etiennea, predvođenog Michelom Platinijem.

 

Tada najbolji nogometaš Europe i svijeta postigao je izjednačujući gol za St Etienne u 76. i doveo ga u vodstvo u 99. minuti. Ali, za oba gola PSG-a, onaj Nabatinguea Tokoa u 58. i Dominiquea Rocheteaua u 120., zadnjoj minuti produžetaka, za konačnih 2:2, asistirao je Ivica Šurjak i to za prvi lijevom nogom s lijeve, a za drugi desnom s desne strane. 

Šurjak će i prilikom izvođenja penala zabiti svoj, a nakon što je St. Etienneov branič Lopez promašio jedanaesterac, PSG je prvi put u povijesti podigao pehar, a Šurjak je dvostruko slavio - pobjedu u Kupu i osvetu Stefanistima za neprežaljeno izbacivanje Hajduka iz Kupa prvaka osam godina ranije, kada su Bili u Splitu jednu od najjačih europskih momčadi pobijedili 4:1 uz Šurjakovu briljantnu partiju i asistiranje za tri gola, da bi se Hajduk u uzvratu raspao, nakon produžetaka izgubio 1:5 i ispao. 

 

 

Svi francuski mediji u izvještajima s finala Kupa '82 Šurjaka su proglasili igračem utakmice, a povodom predstojećeg finala između Paris SG-a i Olympique Marseillea, ugledni L'Equipe posvetio je cijelu stranicu igraču koji je jedinu sezonu u Parizu i Francuskoj nakon dolaska iz Hajduka odigrao sjajno.

 

Ofenzivni all rounder, ali prije svega lijevo krilo, Šurjak je s najjačom momčadi Bilih u povijesti osvojio sve - tri prvenstva i pet kupova bivše države te postao nezamjenjiv član reprezentacije Jugoslavije, prije nego što je pod dramatičnim oklonostima otišao u Pariz u ljeto '81. Jer ne bi Šurjak došao u PSG, niti bi Parižani prvi trofej osvojili godinu dana kasnije, da nije ove filmske priče. 

 

Šurjak je bio jedan od najomiljenijih jugoslavenskih sportaša, reprezentativac, izabran za najboljeg nogometaša zemlje, čak se uspješno okušao i na estradi ovim nezaboravnim italo-disco uratkom i kao takav je odabran da bude primjer, odnosno vrhunski sportaš koji prije odlaska u inozemstvo s 28. godina bez švercanja mora odraditi dug domovini, odnosno odslužiti (skraćeni) vojni rok. Krajnji rok za ispuniti obavezu, a da nakon toga stigne otići van, bila je 1980. godina, a u proljeće, kada je umirao Tito, priopćeno mu je da će ubrzo biti pozvan pod zastavu, ali ne s dresom, nego s puškom. 

 

Vrijeme je prolazilo, ali Šurjaku poziv za vojsku nije stizao i kada je već došao kraj ljeta, definitivno mu je puknuo film, jer tražili su ga najjači europski klubovi, ali s nikim nije mogao ući u pregovore jer nije odslužio vojsku. Nakon što je postigao gol na kvalifikacijskoj utakmici za SP '82 i pobjedi 5:0 protiv Luksemburga u Novom Sadu, odlučio je da će dezertirati tako što će pobjeći u inozemstvo, a to je čak i priopćio izborniku Miljanu Miljaniću, čiji je bio ljubimac. 

 

 

Nakon toga je otišao u Pariz i to u američku ambasadu, kako bi zatražio vizu i krenuo tragom još jednog slavnog Hajdukovog dezertera Slaviše Žungula, koji je već briljirao po američkim dvoranama gdje se igrala njihova verzija nogometa. Kada se kako je mislio, privremeno vratio u Split, pripremio je priču da je otišao na pregovore s PSG-om, koji ga je želio čekati dok ne bude mogao u inozemstvo. Ali, plan mu je propao kada su mu iz vojske priopćili da ga ni idućih šest mjeseci neće zvati.

 

Šurjak se na to razbjesnio toliko da su ga armijski doktori otpremili na psihijatriju i podvrgli promatranju i testovima, da bi ga tek početkom zime otpustili u Split pod dijagnozom da izigrava ludilo, ali je oslobođen vojne obaveze. Skandal više nije mogao ostati tajnom, pa je Šurjaka Nogometni savez Jugoslavije suspendirao do kraja sezone, ali uspio je ishoditi ono što je htio - odlazak u inozemstvo i to u Pariz.

 

Tamo je dakle igrao samo jednu sezonu, ali je ostao itekako upamćen po 11 prvenstvenih golova i tome što je namjestio oba gola za osvajanje prvog PSG-ovog trofeja. Koliko Šurjaka cijene u Parizu bez obzira na kratko vrijeme koje je tamo proveo, govori i to što ga je L'Equipe prije dvije godine uvrstio na popis "10 najvećih umjetnika u povijesti PSG-a", u društvu Ronaldinha, Ibrahimovića, Okoche, Ginole, Pastorea, Raija... 

 

"Hrvatskog vihora", kako su Šurjaka zvali u Parizu, htjeli su dakako tamo ostaviti, ali Udinese je za njega ponudio tada nevjerojatnih 1.3 milijuna dolara, pa ga je predsjednik Borelli teška srca pustio u "nogometnu NBA". Na rastanku mu je Šurjak rekao: "Ako želite umjesto mene dovesti jugoslavenskog igrača, imam ime za vas: Safet Sušić." Predsjednik je poslušao preporuku, doveo Sušića koji je u klubu ostao devet godina, a nakon što mu je Šuro donio prvi trofej, Pape mu je donio prvo prvenstvo, a na spomenutoj tablici 10 najvećih PSG-ovih artista kotira ovako:

 

Tu nije kraj happy endovima ove filmske priče. Sjećate se Šurjakove drame s pokušajem bijega iz Jugoslavije i od njene vojske, koji je počeo tajnim putem u američku ambasadu u Parizu, a završio na psihijatriji i suspenzijom iz nogometa. E pa samo godinu dana kasnije i mjesec dana nakon što je trijumfalno napustio Pariz, dezerter jugoslavenske armije i izopćenik iz jugoslavenskog nogometa, na SP-u je bio kapetan njene reprezentacije: