"Dinamo je odbio 10 milijuna eura za mene. I sad se sjećam što mi je Mamić rekao"
BOJAN KNEŽEVIĆ (27) bio je jedan od najvećih talenata Dinama, a time i hrvatskog nogometa. Unatoč tome što je upisao 29 nastupa za prvi sastav zagrebačkog kluba, od čega su tri bila 2016. u grupnoj fazi Lige prvaka kada mu je bilo 19 godina, nije ostvario karijeru kakvu su mnogi očekivali.
Uz Dinamo je nastupao za Lokomotivu, slovenske klubove Koper, Olimpiju i Goricu, drugoligaša Opatiju, bugarski Hebar Pazardzhik, talijanskog četvrtoligaša Termoli i domaćeg trećeligaša Kustošiju, a bio je i član mlađih uzrasta hrvatske reprezentacije. Sredinom veljače postao je igrač Pitomače, amaterskog kluba koji se natječe u 3. NL Sjever, odnosno četvrtom rangu hrvatskog natjecanja.
Neočekivana vijest bila je povod za intervju koji je dao za Index. U njemu je govorio o odlasku iz Bjelovara u Dinamo i nastupanju za mlađe kategorije modrog kluba. Prisjetio se debija za prvi sastav pod trenerom Zoranom Mamićem te otkrio kako je Zdravko Mamić, tadašnji prvi čovjek Dinama, a danas bjegunac od hrvatskog pravosuđa, odbio 10 milijuna eura za njegov transfer.
Pričao je o nastupima protiv Seville, Lyona i Juventusa, dotaknuo se prijatelja iz djetinjstva Alena Halilovića, najvećeg talenta kojega je gledao, opisao prekrasne dane provedene u Lokomotivi i otkrio najveću pogrešku koju je napravio. Također, opisao je kako je prošle godine hitno operirao tumor testisa te zaključio da je danas konačno ponovno sretan dok igra nogomet.
Kako ste završili u Pitomači koja igra u četvrtom rangu hrvatskog nogometa?
Odradio sam par treninga i utakmica. Na prvu sam zadovoljan, otprije znam puno igrača iz ekipe. Klub je infrastrukturno iznenađujuće dobar s obzirom na to da se radi o četvrtom rangu. Teren je OK, a svlačionice dobre. Imaju velike planove, što me najviše privuklo.
Pitomača želi u viši rang. Na čelu s predsjednikom Denisom Nemčevićem imaju planove za privatizaciju kluba i gradnju kampa sa stranim investitorom. Zasad je sve super. U prvoj pripremnoj utakmici igrao sam 30 minuta protiv Ferdinandovca, a pobijedili smo 4:0.
Bio sam umoran s obzirom na to da sam uletio u četvrti tjedan priprema. U ponedjeljak i utorak sam odradio dva treninga, koji su po težini bili na prvoligaškoj razini. Kroz dva tjedna ću biti spreman.
Vratimo se na početak vaše karijere...
Krenuo sam u Mladosti iz Ždralova s pet-šest godina. U Bjelovar sam otišao s 11-12 godina, i u njemu sam bio do turnira u Međimurju na koji me pozvao Slaven Belupa. Ondje sam dobro igrao, pa me Dinamo primijetio. Preko gospodina Marija Kosa završio sam na probi s 13 godina. Zadovoljio sam i s 14 godina sam se preselio u Zagreb.
Da, nema puno igrača koji su iz Bjelovara otišli u Dinamo. Kada sam došao, živio sam u kući koju je Dinamo imao na Remetama, gdje nas je jedan čovjek nadzirao. Tada su u Dinamu iz Bjelovara bili Josip Piragić i golman Kristijan Srbljanović.
Jeste li kao dijete bili uplašeni po dolasku u Dinamo?
Nisam, nikada se nisam bojao. Imali smo testiranja na prvog treningu i odmah sam na svima bio najbolji. Nikad nije bilo problema sa strahom, bio sam pozitivno samouvjeren.
Kako je igrati u mlađim uzrastima Dinama?
Dominirali smo. K tome su se, po meni, poklopile najtalentiranije generacije koje je Dinamo ikada imao, a to su 1996., 1997. i 1998. U svakoj od njih bilo je sedam-osam vrhunskih igrača. Na primjer, moja generacija '97. u kadetima je imala sve pobjede i jedan poraz ili neriješeni rezultat.
Treneri nisu nametali obavezu za pobjedom. Tražili su što bolji i kvalitetniji nogomet te uživanje na terenu. Ništa nije bilo pod "mora se". Jednostavno smo bili toliko bolji od drugih. Po meni je Alen Halilović najveći talent te generacije, većega nisam vidio. Bio je nemoguć, nitko se nije mogao mjeriti s njime.
Od generacije '96. spomenuo bih i Roberta Murića, Ivana Fiolića, Petra Bočkaja... U mojoj '97. generaciji to su Ante Ćorić ili Filip Benković, a u '98. Borna Sosa, Josip Brekalo, Nikola Moro... Dugo će se čekati da se Dinamu ponovno poklope takve generacije.
Zašto Alen Halilović nije ostvario ono što su mnogi očekivali?
Ne znam. Prigovarali su mu zbog pristupa, rada i razine profesionalizma, ali po meni su to gluposti. Igrao je u top klubovima poput Barcelone, Milana ili Sporting Gijona, a sada je dobar u nizozemskoj Fortuni Sittard. U generaciji '96. bio je najveći talent svijeta. Mogao je igrati u top 5 klubova na svijetu. Gdje je zapelo, koliko su ozljede utjecale, to zna samo on.
Privatno je bio odličan, normalan dečko. Išli smo zajedno u razred i igrali tenis. Napravio je vrhunsku karijeru, 90 posto drugih bi odmah potpisalo takvu karijeru. No svi su očekivali više. Mateo Kovačić je ultra talent, ali Halilović je bio i veći.
Godine 2014. ste kod trenera Zorana Mamića kao 17-godišnjak debitirali za prvu ekipu Dinama u porazu od Istre u Puli (1:2). Kako ste se osjećali u debiju?
Tako je, s time da sam kao kadet prvi put bio u kadru protiv Slaven Belupa. To nikada neću zaboraviti. Ujutro smo imali trening, iza toga sam išao u školu, a popodne sam od 14 do 17:30 bio na tenisu i tijekom tog vremena uopće nisam gledao na mobitel. Završio je tenis, a ja sam imao deset propuštenih poziva - šest od tate i četiri s nepoznatog broja.
Nazvao sam tatu, a on mi je rekao da nazovem Zorana Mamića. Zoran mi je rekao: "Ej, Bojane, dođi u klub, bit ćeš u kadru za uzvratnu utakmicu sa Slavenom u Hrvatskom kupu." Brzo sam se spremio i otišao u klub.
U prvoj smo utakmici pobijedili 1:0 i doma smo poveli 1:0. Trebao sam debitirati, već je sve bilo dogovoreno i Zoran me oko 60. minute poslao na zagrijavanje. No onda nam je Dario Čanađija zabio za 1:1 pa je Slaven fulao šansu za 1:2. S obzirom na to da je tada vrijedilo pravilo gola u gostima, umjesto mene ušao je Marcelo Brozović.
Kako ste se osjećali uoči debija?
Imao sam pozitivan strah uoči Istre. Bio sam siguran da ću tada ući jer smo već bili prvaci, dok sam na utakmicu sa Slavenom došao opušten jer nisam znao hoću li igrati. Na kraju je sve ispalo dobro.
Kad ste ga već spomenuli, kakav je Brozović?
Trenirao sam često s prvom ekipom Dinama. Brozovića ne možeš objasniti. Nema s njim previše priče, sve na kratko i s "da" ili "ne". Jednostavan i opušten lik koji ne zna što su strah ili trema. Tako djeluje i na terenu.
Za prvu ekipu Dinama imate 29 nastupa, od čega tri protiv Seville (0:1), Lyona (0:1) i Juventusa (0:2) 2016. godine. Kako je bilo igrati te utakmice u sezoni u kojoj je Dinamo bio u teškoj situaciji te je završio na dnu ljestvice u skupini Lige prvaka?
U sezonu 2016./2017. krenuli smo s trenerom Zlatkom Kranjčarom. Odradio sam pripreme s prvom ekipom, a potom su krenule kvalifikacije za Ligu prvaka, u kojima je Dinamo igrao s gruzijskim Dinamom iz Tbilisija (pobjede Dinama 2:0 i 1:0, op. a.). Istovremeno sam bio na U-19 Europskom prvenstvu. Kada sam se vratio s Eura, Dinamo je došao do play-offa.
I dalje sam trenirao s prvom ekipom Dinama, ali bio sam svjestan da nisam bio blizu prvog sastava. Tri dana prije utakmice Dinama i RB Salzburga u play-offu Lige prvaka, igrao sam prijateljsku utakmicu za Dinamo B. Cico Kranjčar je došao gledati tu utakmicu, a ja sam odigrao vrhunski.
Trebao sam odraditi svih 90 minuta, no na poluvremenu je došao Cicin pomoćni trener Željko Sopić, koji sada vodi Rijeku. Rekao je glavnom treneru B ekipe Mariju Cvitanoviću da me vadi iz igre nakon 45 minuta.
Sopa je došao k meni i rekao da odmah idem kući jer ću u utorak igrati. Ja ga gledam i pitam: "Što ću igrati?" A on je odgovorio da ću protiv Salzburga krenuti od prve minute. I zaista, na treningu mi je dao marker te sam igrao protiv Salzburga na Maksimiru (1:1). Cico mi je rekao da moram biti opušten. U uzvratu sam ostao na klupi (2:1), a prošli smo nakon produžetaka.
Tako sam počeo igrati za prvu ekipu. No Cico je otišao nakon poraza od Lyona te ga je naslijedio Ivaylo Petev. Kod njega sam nastavio igrati, tada mi je bilo OK.
Kako vam je bilo igrati Ligu prvaka i koje trenutke pamtite? Među ostalima, u tim ste susretima igrali protiv Marija Mandžukića, Gonzala Higuaina, Paula Dybale, Alexandrea Lacazettea...
Najljepši doživljaj u životu. Kada je krenula himna, prošli su me trnci. Utakmica sa Salzburgom bila mi je najdraža, a sa Sevillom najteža u životu. Pretrčao sam 13.5 kilometara, a dotaknuo sam loptu sedam puta.
Nisam im mogao doći blizu, sve se prebrzo odvijalo. Izgubili smo 1:0 golom Samira Nasrija, ali imao sam osjećaj da je Sevilla mogla u svakom napadu stvoriti šansu. Protiv Juventusa i Lyona nisam doživio takvu razliku. Protiv njih se moglo igrati.
Bili ste samouvjereni i s 19 godina ste igrali Ligu prvaka. Jeste li u tom trenutku zamišljali fantastičnu karijeru?
Jesam. Dinamo je točno iza Lige prvaka i utakmice sa Salzburgom za mene imao službenu ponudu Kölna od osam milijuna eura. Odbili su je, pa je Köln povećao na 10 milijuna eura, ali je i to odbijeno. Zdravko Mamić je tada bio u Dinamu i tražio je 15 milijuna eura. Dan danas se sjećam našeg razgovora. Rekao mi je: "Ništa ne brini, prodat ću te za 20 milijuna eura."
Dan nakon što su odbili ponudu igrali smo generalku u kojoj su mi pukla dva nožna prsta, palac i kažiprst. Godinu i pol nakon toga nisam odigrao nijednu utakmicu za Dinamo. Pauzirao sam dva mjeseca, a potom mi je trebalo vremena za povratak.
Došle su i ljetne pripreme, a ja šest mjeseci nisam igrao. Cijena više nije bila ista, pa se pojavila opcija odlaska u Lokomotivu. Međutim, Petev je želio da ostanem. I stvarno sam dobro igrao na pripremama, izborio sam se za prvih 11 te smo generalku igrali sa Slovačkim.
Vratili smo se potom u Zagreb i dobili dva slobodna dana. A onda se u novinama pojavila informacija da je Petev smijenjen i na njegovo mjesto došao je Mario Cvitanović. Ostao sam u Dinamu, ali jednostavno me on nije vidio u ekipi, što je normalno. Nisam puno igrao, s time da ni on nije dugo bio u klubu.
Došao je tako zadnji dan zimskog prijelaznog roka 2018., u kojem sam otišao u Lokomotivu. U njoj sam proveo najbolji period karijere. Ekipa je bila vrhunska, ostao sam cijelu sezonu i odlično sam igrao.
Kako ste kao dijete reagirali kada ste čuli da netko za vas želi platiti 10 milijuna eura?
Vidio sam uvjete koje je Köln nudio, imao sam e-mail s petogodišnjim ugovorom ispred sebe, ali nisam previše razmišljao o tome. Imao sam ljude koji su brinuli o karijeri. Sve je bilo riješeno, no klubovi se nisu usuglasili. Nažalost, ozlijedio sam se drugi dan, kada mi je suparnički igrač punom težinom doskočio na prste.
U Lokomotivi je bila vrhunska ekipa s Lovrom Majerom, Lukom Ivanušecom, Ivanom Krstanovićem, Dejanom Radonjićem, Antom Majstorovićem, Denisom Kolingerom... U prvoj polusezoni smo dobili Dinamo 4:1, nakon čega je Cvitanović dobio otkaz.
Inzistirao sam da na ljeto 2019. ostanem u Lokomotivi, u kojoj je tada bio Goran Tomić. Bez konkurencije, on mi je bio najbolji trener u životu. I on je želio da ostanem, ali tada je Bjelica preuzeo Dinamo i zahtijevao je da se vratim.
Zamjerate li danas Zdravku Mamiću što nije prihvatio ponudu Kölna?
Ništa mu ne zamjeram, u tom je trenutku imao najbolju namjeru. Nije mogao znati da ću se ozlijediti, to je peh na koji nitko nije mogao utjecati.
Kakva je bila vaša komunikacija sa Zdravkom Mamićem s obzirom na to da ste bili jedan od klupskih projekata?
Imali smo normalnu, poslovnu komunikaciju, kakvu je imao sa svim igračima. Volio me i zbog toga što smo iz istoga kraja.
Engleski mediji su 2016. pisali da vas Pep Guardiola želi u Manchester Cityju, a Carlo Ancelotti u Bayernu. Godinu kasnije spominjali su se Fiorentina, Lazio pa i Bayer. Je li bilo istine u tome?
Interes Bayerna postojao je kada sam imao 15-16 godina. U zimu smo išli na malonogometni turnir u Njemačkoj, jedan od najjačih na svijetu, koji se igrao u sustavu 4+1 na mantinele. Sudjelovale su sve najbolje ekipe svijeta.
Prvog dana turnira u svih sam pet utakmica bio najgori igrač svoje ekipe. Drugi dan me tadašnji trener Siniša Oreščanin pitao jesam li bolje i mogu li igrati. I ja sam taj dan u sedam utakmica zabio 17 golova! Ubio sam ih, nemoguće sam dobro igrao. Tada je doslovno krenula ludnica. Nisu prošla ni tri dana kada je jedan čovjek, zvao se Thomas, kontaktirao moje roditelje.
S Rezom Fazelijem, koji je tad bio menadžer Mesuta Özila, stigao je iz Njemačke u Bjelovar kako bi me odveli u Bayern. Moji su roditelji potom otputovali u München. Sve su dogovorili, roditelji su trebali dobiti posao, ali na kraju je bio problem što Hrvatska nije bila u Europskoj uniji. Tad sam imao 15 godina, što znači da do 18. nisam mogao igrati službene utakmice već samo trenirati.
U tim sam trenucima u Dinamu imao stipendijski ugovor od 2000 kuna. Dinamo ga je potom povećao na 8000, a kada sam trebao napuniti 16, nudio je profesionalni ugovor.
Osim toga, prije moje 16. godine u igri je bio i Chelsea. Direktor Chelseaja i menadžer Jonathan Barnett, koji je tad vodio karijeru Garetha Balea, sastali su se s mojim roditeljima u zagrebačkom hotelu. Htjeli su me odvesti u Chelsea, ali sve je to nekako došlo do Zdravka.
Saznao je za to te mi je ponudio dobre uvjete. Odlučio sam ostati u Dinamu. Fiorentina se javila kasnije, kada sam imao 18 godina, ali i to je nekako zapelo. Sve navedeno je bilo jako blizu. Nisam ja donosio zadnju odluku već su roditelji bili glavni. Tko zna, možda bi bilo bolje da smo drugačije odlučili, a možda ne bi.
Nogometna prekretnica bila je ponuda Kölna, a potom ozljeda. Vraćao sam se kasnije k Bjelici, ali bilo je i novih ozljeda.
Je li Vam danas teško razmišljati o svim tim neostvarenim transferima?
Nije mi teško, ali mi je žao kako su se stvari odvile s obzirom na to da znam koliko sam bio blizu Ligama petice.
Jesu li ozljede glavni razlog što kao elitni talent dosad niste ostvarili najavljivanu karijeru?
Ozljede nisu jedini razlog, ali su se dogodile u presudnim trenucima. Da, mogao sam bolje reagirati nakon ozljeda, ali da do njih nije došlo, ne bih preispitivao odluke koje sam donio.
Jesu li ozljede psihički utjecale na vas uz ionako izazovan prelazak iz juniorskog u seniorski nogomet?
Nije mi psihički bilo preteško, ali su me fizički umorile. Puno je propustiti tjedan dana treninga kada si okružen odličnim igračima spremnim uskočiti umjesto tebe. Teško je vratiti se, a osobito ako izbivaš par mjeseci i ako ekipa krene dobro igrati.
U jednom intervjuu rekli ste da ste i sami donosili pogrešne odluke. Na primjer?
Najveća pogrešna odluka bila je što sam se 2019. drugi put vratio u Dinamo, odnosno što nisam ostao u Lokomotivi. Naime, u njoj sam odlično igrao i za mene je bilo puno upita. Vjerujem da sam u toj situaciji mogao ostvariti velik transfer. U tom sam trenutku mislio da ne mogu utjecati na odluku Dinama, ali sada vjerujem da se mogao dogovoriti ostanak u Lokomotivi da sam baš inzistirao.
Ugovor s Dinamom raskinuli ste 2021. te ste otišli u drugoligaša Opatiju. Kako je došlo do toga?
Imao sam dvije posudbe zaredom - u ljubljansku Olimpiju i Koper. U Olimpiji mi je bilo super i želio sam ostati, ali ona je s Dinamom imala nerazjašnjenu financijsku situaciju. Dinamo je inzistirao da moraju platiti žele li da ostanem na posudbi, a kako oni to nisu učinili, morao sam se vratiti. Potom sam sezonu odradio na posudbi u Koperu, gdje je također bilo top.
Kada sam se vratio u Zagreb, imao sam još godinu dana ugovora s Dinamom, koji više nije računao na mene. Stoga smo kraljem ljetnog prijelaznog roka dogovorili sporazumni raskid. U tom sam periodu imao nekoliko opcija za van, dok sam u Hrvatskoj mogao u Rudeš. Čekao sam i čekao, tri mjeseca uopće nisam trenirao, a onda me zvao Zoran Bogolin iz Opatije.
Bilo mi je već dosadno, nisam želio razmišljati i otišao sam, premda se nisam dugo zadržao. Kako sam navikao na profesionalne treninge, a u Opatiji se znalo događati da igrači pola sata prije treninga jave kako ne mogu doći, nisam se dugo zadržao. No gospodin Bogolin je bio čovjek od riječi.
Kako vam je bilo 2022. u bugarskom Hebar Pazardzhiku? Ostali ste svega tri mjeseca.
U Bugarskoj sam završio preko jednog talijanskog menadžera. Hebar je bio ušao u prvu ligu te je ulagao puno novca. Međutim, kvaliteta ekipe je bila kriminalna. Odigrao sam 12 utakmica, ali sam u listopadu puknuo, otišao k predsjedniku, rekao da ga ništa ne tražim i samo zamolio raskid ugovora.
Na kraju su ostali u ligi, i to golom u zadnjoj sekundi zadnje utakmice. Ove su sezone još više uložili, dobro su krenuli, ali sad se opet bore. U Bugarskoj je velika kvaliteta između najboljih klubova, koji dobro plaćaju, i ostatka lige. Bilo mi je najbitnije igrati, novac je bio na drugom mjestu. No patio sam se iz utakmice u utakmicu. Bio sam bezvoljan i nemotiviran.
Godine 2019. imali ste poziv reprezentacije Srbije. I sami ste rekli da ste se čudili što znaju da vaš otac ima srpsku putovnicu. Kako su vas kontaktirali?
Bio je to srpanj, kada sam drugi put bio u Lokomotivi i prije no što sam otišao u Olimpiju. Dinamo je imao dogovor s Partizanom, a njegov trener bio je Savo Milošević. Zdravko je tad već bio van Hrvatske, ali sve je išlo preko njega, našao se sa Savom na turniru mlađih kategorija u Bijeljini.
Bio sam spreman u rano jutro otići u Beograd na liječnički s jednim od dvojice menadžera. No u 8:30 zvao me drugi menadžer i rekao mi da je preriskantno ići u Partizan. "Imam drugi klub za tebe", rekao mi je. Partizan je radio novu ekipu, a ja sam trebao potpisati na tri godine. Međutim, stopirao je transfer u posljednji trenutak.
A kako je to povezano sa Srbijom? Sve je to išlo preko jednog čovjeka u Srbiji koji je bio kućni prijatelj Save Miloševića. Pojavila se tako mogućnost da zaigram za Srbiju, osobito da sam bio otišao u Partizan.
Kontaktirali su me i iz srpskog saveza, nakon čega je priča izašla u medije. No stvar je u tome da nitko nije znao pozadinu priče, a to je da je odlazak u Partizan bio riješena stvar. Na kraju od svega toga ništa nije bilo.
Što je značilo da je transfer "preriskantan"?
Menadžer se bojao zbog povijesti hrvatsko-srpskih odnosa, iako su mu Milošević pa i vođa navijača Partizana garantirali da, ako dođem, neće biti problema.
Jeste li se vi bojali reakcije javnosti?
Nisam se bojao, ali imao sam tremu. Ipak u ligi gotovo nije bilo Hrvata i nije isto ako netko odavde dođe u Partizan ili Crvenu zvezdu, a ne u neki drugi srpski klub. S obzirom na to da nisam otišao u Partizan, već u ljubljansku Olimpiju, ugasila se i priča o nastupanju za reprezentaciju Srbije. Ne znam bih li prihvatio igrati za Srbiju, teško mi je sada reći. Nikada nećemo saznati.
Otac Žarko je tih dana govorio kako vam je prepustio da sami vodite svoj život. Kako je funkcionirao vaš odnos po pitanju nogometne karijere?
U mlađim sam danima roditeljima prepustio odlučivanje o svemu. Otac je cijelo vrijeme bio tu, samo što bi on ponekad imao jedno mišljenje, a ja bih odabrao drugu opciju. Možda bi bilo bolje da sam ga ponekad poslušao, ali sada je gotovo. Odluke se donose u trenutku, nekad su dobre, nekad nisu.
Kako roditelji danas gledaju na vašu karijeru, je li im žao što dosad niste ostvarili veće uspjehe?
Imam svoj život, a oni svoj. Mami je najviše žao, ponekad se prisjeti svega toga. Ali što je, tu je. Nemamo što pričati o tome.
Kako vi danas gledate na nogomet, uživate li u njemu? Bez ikakve uvrede, ali po talentu ste mogli igrati za Bayern, a ne za Pitomaču.
Prije 15-20 dana imao sam opciju ići u drugu kinesku ligu, ali nisam prošao liječnički pregled. Kako sam prošle godine imao tumor testisa, tako su tražili kontrolu krvi. Postoje tri vrste tumorskih markera, a meni su treći bili 11.2, s time da je granica 10. To je normalno, ali me ipak nisu pustili.
U tom sam trenutku utvrdio da mi je dosta. Odlučio sam pronaći klub u kojem ću igrati i uživati. Iskreno, zadnji put sam u Lokomotivi uživao u nogometu. Trenutno, prvi put nakon šest godina, imam volje ići na treninge. Ukratko, sretan sam.
U siječnju 2023. objavili ste da imate tumor na testisu. Je li sada sve u redu sa zdravljem?
Otkriven je na Novu godinu, s 31. prosinca na 1. siječnja. Zaspao sam, probudio se i bilo je jako natečeno. Idući dan imao sam hitnu operaciju kojom su odstranili zloćudni tumor. Nalazi su u redu i sada svakih šest mjeseci idem na kontrolu.
Dobro je što je bilo nateklo. Da nije prokrvarilo, možda ga ne bih otkrio pa bi se mogao proširiti. Nije mi baš bilo svejedno. Nisam se bojao operacije, ona je bila rutinska, već pregleda kojima su utvrđivali je li se proširio. Bio je to najstresniji dio, ali, hvala Bogu, dobro je prošlo.
Proglasili su vas ogromnim talentom, imali ste poziv Srbije i doživjeli tešku bolest. Kako ste uslijed svega toga živjeli s medijskim pritiskom?
Navikao sam se, ne obazirem se. Na kraju krajeva, tko god što pisao, samo ja znam što je istina. Negativnih komentara uvijek ima, a oni su kod nas velik problem jer ljude veseli tuđa nesreća. Najbitnije mi je biti zdrav i sretan. Vrijeme je da nakon svega uživam u nogometu.
Kakvi su vam planovi?
Cilj mi je odigrati tri-četiri mjeseca u komadu. Izbori li Pitomača višu ligu, zašto ne bih još ostao? Kao što ste rekli, bio sam jedan od najvećih talenata. Moje nogometno znanje nije upitno, ali mi je bitno spojiti šest-sedam mjeseci igranja. Ako sam na 80-90 posto spremnosti, bez podcjenjivanja ikoga, mogu igrati u bilo kojem klubu SuperSport HNL-a.
Ne želim se hvaliti, ali ja to znam. Svjesni su toga i ljudi koji su u nogometu. Potrefilo mi se puno stvari zbog kojih nisam ulovio ritam. Nisam bio sretan s odabirima i to je bio najveći problem. Sada vidim dobru priliku za povratak na staro. Imam 27 godina i s jednom dobrom sezonom, uz malo sreće, mogu igrati još deset godina.