GODINA je 2008. Na Stanovima se igra druga minuta prvenstvenog ogleda između Zadra i Cibalije. Talentirani 24-godišnji Hrvoje Ćustić jurio je za jednom loptom koja je išla u aut. S njim je u duel ušao Tomislav Jurić, a igrač Zadra se odbio daleko preko aut-linije, skroz do betonskog zida ispod tribine.

Na mjestu se vidjelo da je stvar ozbiljna. U teren je uletjela hitna služba te prevezla unesrećenog Ćustića u bolnicu. Nažalost, ozljede su bile preozbiljne te se pet dana poslije ugasio jedan mladi život. Tragedija je obilježila Zadar kao klub i HNL, ali je u još veći fokus stavila stravično lošu infrastrukturu na domaćim stadionima.

Bila je to prva i, nasreću, zasad jedina ljudska žrtva nemara Hrvatskog nogometnog saveza, a potom i klubova. Dobar dio njih ne poduzima sve potrebne mjere da zaštiti sudionike igre, a HNS iz nekog razloga to dozvoljava. Nažalost, čini se da od slučaja Ćustić nismo naučili ništa i da se ništa neće promijeniti dok se ne dogodi nova velika tragedija.

Igrač Dinama zamalo je poginuo. Hoće li netko u Savezu napokon nešto poduzeti?

Samo pukom srećom prije nekoliko dana izbjegnut je najgori scenarij. Dinamo je igrao prijateljsku utakmicu protiv Celja u Rovinju. Branič Plavih Mauro Perković (20) u 18. minuti pokušao je sustići loptu u blizini aut-linije. Nakon duela sa suparnikom probio je zaštitnu ogradu tik iznad betonskog zida.

Pri padu je zamalo glavom udario u zidić, no, srećom, sve je dobro prošlo. Perković je ozlijedio ruku, koju su mu Dinamovi liječnici zamotali te je nastavio igrati do kraja poluvremena, kada je Jakirović zamijenio svih 11 igrača.

Stadion Valbruna, na kojem se utakmica igrala, koristi se u 3. nogometnoj ligi Zapad, četvrtom rangu domaćeg nogometa. Spomenuti rang je pod ingerencijom HNS-a, koji kao krovna organizacija mora utvrditi da klubovi prilikom dobivanja licence zadovoljavaju sve potrebne uvjete, pa tako i one koji se odnose na sigurnost.

Zašto u 2024. godini imamo betonske zidove dva metra od granica igrališta?

Na većini razrušenih, starih i derutnih stadiona takvi zidići i ograde stoje već nekoliko desetljeća, a na prste jedne ruke mogu se nabrojati klubovi koji su na stadionu radili izmjene koje su nešto ozbiljnije od kozmetičkih.

Dio klubova ima problem s tim što je HNS donio propoziciju o minimalnim dimenzijama igrališta, zbog čega je prostor koji je odvajao aut/gol-liniju od bilo kakve vanjske pregrade smanjen. 

Neshvatljivo je da je par kvadratnih metara igrališta važnije od sigurnosti. HNS tu slijedi svjetske trendove, ali na razini viših nogometnih instanci, poput FIFA-e, postoje propozicije u kojima jasno piše da su dimenzije igrališta "preporučene", što indicira da se mogu prilagoditi.

Problem su i dvorane

Čak i ako HNS ne želi mijenjati propise, krajnje je neodgovorno da daje licencu onima koji se žele baviti organiziranim nogometom, a u 2024. godini nisu sposobni ili voljni zadovoljiti minimalne tehničke uvjete.

Može se donekle prihvatiti objektivna olakotna okolnost da postoje stadioni koji su fizički ograničeni i nemaju puno manevarskog prostora, ali rješenje u obliku betonskog zidića može pasti na pamet samo potpunom idiotu. A samo još veći i neodgovorni idiot takvu odluku može amenovati.

Problem nije samo u stadionu. U dvoranama je situacija još gora. Savezi inzistiraju na dimenzijama igrališta, zbog čega je prostor između zidova dvorane i linija često minimalan. Primjer posebno zastrašujuće dvorane je Baldekin, gdje je vrlo lako nakon jačeg duela završiti u zidu.

Mora li se ponoviti slučaj Ćustić?

Nažalost, čini se da ni skoro dva desetljeća nakon slučaja Ćustić odgovorni ljudi u HNS-u nisu ništa naučili i pitanje je samo što se mora dogoditi da se stvari pomaknu s mrtve točke. Proces licenciranja mora se ili promijeniti ili se trenutne propozicije moraju shvatiti puno ozbiljnije.

Oni koji igračima i gledateljima ne mogu jamčiti sigurnost ne smiju se baviti sportom. Točka. Neka na igralištu posade kukuruz, neka na njemu održavaju sajmove ili ga smanje deset puta pa igraju tenis.

Sama činjenica da su takvi stadioni i dalje u pogonu je za otkaze odgovornima u Savezu. Tragedija koja je ovako dugo u nastajanju najveći je poraz društva uopće, a hrvatski stadioni i dvorane je prizivaju.