U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 50 ili 100 godina.

MARATON je atletska disciplina koja se na Olimpijskim igrama nalazi od prvog izdanja 1896. godine sve do danas. Nastao je kao inspiracija iz legende o grčkom vojniku Filipidu, koji je, prema predaji, 490. godine prije Krista trčao od bojnog polja Maratona do Atene kako bi prenio vijest o pobjedi grčke vojske nad Perzijancima. Prešavši udaljenost od približno 42 kilometra, uzviknuo je "Nike!" ("Pobjeda!") i "Cherete nikomen" ("Pozdravljeni budite, pobijedili smo") te se potom srušio i preminuo od iscrpljenosti.

Na ideju organizacije utrke koja bi ovjekovječila ovaj nesebičan herojski čin došao je Michel Bréal, koji je predložio da se ta utrka stavi u program prvih Olimpijskih igara u Ateni 1896. godine. Ideju su podržali Pierre de Coubertin, danas poznat kao otac modernih Igara, kao i sami organizatori tadašnjih Igara.

Na prvom olimpijskom maratonu od 17 natjecatelja samo je njih devet stiglo do cilja. Pobijedio je Spyridon Louis u 2 sata, 58 minuta i 50 sekundi, dok je srebrnu medalju osvojio njegov sunarodnjak Charilaos Vasilakos, koji je pobijedio u prvoj maratonskoj utrci, održanoj kao dio Panhelenskih igara, koje su poslužile za odabir grčke reprezentacije za Igre u Ateni.

Dosad je održano 30 olimpijskih maratona, a samo su tri atletičara uspjela osvojiti dvije zlatne medalje. Waldemar Cierpinski iz Istočne Njemačke osvojio je olimpijsko zlato 1976. i 1980. godine, a priliku za trostruko slavlje nije dobio jer je 1984. Istočni blok odlučio bojkotirati natjecanje. Kenijac Eliud Kipchoge postao je olimpijski prvak 2016. i 2021. godine, dok je na Igrama u Parizu 2024. godine odustao nakon 30 kilometara.

Ipak, prvi koji je uspio osvojiti dva olimpijska zlata u maratonu je legendarni Etiopljanin Abebe Bikila, koji ih je osvojio 1960. godine u Rimu te 1964. godine u Tokiju. U Tokiju nije samo postao prvi maratonac koji je osvojio dva olimpijska zlata već i prvi koji je osvojio bilo kakve dvije medalje. Njegovo zlato u Rimu, osvojeno bosih stopala, prepričavat će se vječno.

No, Bikila nije bio samo dvostruki osvajač olimpijske medalje. Bio je i heroj cijele nacije. Njegove pobjede slavili su deseci tisuća ljudi, a etiopski car ga je dočekivao i nagrađivao za povijesne uspjehe.

Rođen je na dan maratonske utrke na OI-ju u LA-u

Samuel Abebe Bikila rođen je 7. kolovoza 1932. godine u selu Jato, pokraj Mendide u Etiopiji. Baš tog dana se, znakovito, u otprilike 15 tisuća kilometara udaljenom Los Angelesu održao maraton na Olimpijskim igrama. Bikila je bio sin pastira Atoa Bikile Demssieja i Woizero Widnesh Menberu. Kada je imao samo tri godine, njegova se majka rastala od oca, prema dostupnim informacijama, jer je bio premlad za nju.

Prema predaji okoline, najveći dio djetinjstva proveo je kao pastir i učenik. S 12 godina završio je tradicionalno Qes (škola kraljice Elizabete) školovanje. U toj dobi se zahvaljujući trkačkim sposobnostima već istaknuo kao izuzetan igrač gene, najstarijeg sporta u Etiopiji, koji podsjeća na hokej.

Prije atletske karijere radio je kao poštar, svakodnevno prelazeći 30-40 kilometara po pješčanom terenu dostavljajući poštu. Kao 20-godišnjak se 1952. godine preselio u Addis Abebu te se priključio 5. pješačkoj pukovniji Etiopske carske garde, elitnoj pješačkoj diviziji koja je štitila cara Etiopije.

Godinu dana se borio u Korejskom ratu kao dio bataljuna Kagnew. To su bile vojne postrojbe Carske etiopske vojske koje su se borile kao dio Zapovjedništva Ujedinjenih naroda u Korejskom ratu između 1950. i 1953. godine. S obzirom na to da je bio izrazito mlad, nije bio poslan na prvu crtu bojišnice, već je služio kao tjelohranitelj zapovjednika postrojbe.

Ključan je bio odlazak u vojsku

Na daljinu je počeo trčati u dobi od 24 godine, kada je ušao u vojni kamp, čiji je program obuke obuhvaćao trčanje krosa. Upravo je odlazak u vojsku bio ključni trenutak njegove karijere. Ondje je gledao paradu etiopskih sportaša koji su sudjelovali na Olimpijskim igrama u Melbourneu 1956. godine.

Gledajući te sportaše koji su nosili sportsku odjeću s "Etiopijom" ispisanom na leđima, upitao je tko su oni. Kad mu je rečeno da su to sportaši koji su predstavljali Etiopiju na Olimpijskim igrama, odlučio je da će postati jedan od njih.

Švedski trener Onni Niskanen, koji je radio za etiopsku vladu, uočio je njegovu iznimnu izdržljivost i počeo ga pripremati za atletska natjecanja. U planinama visokim gotovo 2000 metara vodio je Bikilu i ostale kroz naporne vježbe. Uobičajena su bila trčanja do 30 kilometara i ponavljani sprintevi od 1500 metara. Često su trčali bosi po kamenitom tlu. Bikila je svoj prvi maraton istrčao 1956. godine u sklopu Prvenstva oružanih snaga Etiopije. Tada je zauzeo drugo mjesto, iza Wami Biratue.

Četiri godine kasnije pobijedio je na etiopskim kvalifikacijama za Olimpijske igre s vremenom 2:21:23, što je bilo gotovo minutu i pol brže od tadašnjeg olimpijskog rekorda Emila Zatopeka, Češke Lokomotive, koji je na OI-ju u Helsinkiju 1952. godine pokorio konkurenciju na 5 i 10 tisuća metara te u maratonu. Osvojivši prvo mjesto, Bikila je izborio plasman na svoje prve Olimpijske igre. Uz njega, Etiopiju je predstavljao Abebe Wakgira.

Maraton u Rimu održan je gotovo 25 godina nakon što je Italija osvojila glavni grad Etiopije

Na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. godine Clement Isaac Quartey postao je prvi Afrikanac crne boje kože koji je osvojio olimpijsku medalju. Quartey je bio boksač iz Gane, koji je osvojio srebrnu medalju u kategoriji do 63.5 kilograma. Bio je to monumentalan trenutak za afrički sport, ali Bikila će vrlo brzo nadmašiti taj Quarteyjev uspjeh.

Pred odlazak na Olimpijske igre tada 27-godišnji Bikila stupio je u dogovoreni brak s Yewibdar Giorghis, koja je tada imala tek 15 godina. Iako je brak bio dogovoren, Abebe je bio sretan i s njom je imao četvero djece.

U Rim je stigao s jednim tenisicama, koje nakon niza treninga više nisu bile upotrebljive. Ondje su se on i Wakgira odlučili na kupovinu novih tenisica, no one im nisu odgovarale. Problem su otkrili nakon što su istrčali trening-utrku na 10.000 metara.

Posebno problematično je bilo za Bikilu, koji je dobio žuljeve nakon relativno kratke utrke u usporedbi s onim što ga je čekalo. Nakon toga su nastavili trenirati bosonogi, pa su se na dan olimpijskog maratona odlučili na neuobičajen potez - obojica će olimpijski maraton istrčati bez tenisica.

Utrka Etiopljanina u Rimu u to vrijeme bila je posebno praćena. 1880. godine počelo je doba europske borbe za kolonije po Africi i istovremeni proces modernizacije Etiopskog Carstva ili Abesinije. Za vrijeme Prvog talijansko-abesinskog rata, 1896. godine, vojska cara Menelika II. šokirala je svijet pobijedivši nadmoćnu vojsku Kraljevine Italije u Bitci kod Adve, čime je Etiopija sačuvala neovisnost.

Drugi talijanski napad na Abesiniju dogodio se 3. listopada 1935. godine pod zapovjedništvom generala Emilija De Bona iz Eritreje, a označio je početak Drugog talijansko-abesinskog rata. Trajao je sedam mjeseci, a nakon njega Italija je utemeljila svoju kolonijalnu tvorevinu Talijansku Istočnu Afriku, dok je car Haile Selassije otišao u progonstvo. I pored svih sankcija Lige naroda, Italija je nastavila vladati Etiopijom sve do kraja Drugog svjetskog rata u Istočnoj Africi.

Talijanski diktator Benito Mussolini je 5. svibnja 1936. godine s balkona palače u Rimu, pred 200 tisuća ljudi, objavio da je osvojena Addis Abeba i da je Etiopija - talijanska. Etiopija je u konačnici pregrmjela petogodišnju talijansku okupaciju i 1941. godine protjerala Talijane sa svog teritorija te ostala jedina afrička zemlja koja nikad nije bila kolonizirana.

19 godina kasnije Italija je bila domaćin Olimpijskih igara. Maratonska utrka održavala se pretposljednjeg dana natjecanja, s početkom u 17:45. Organizatori su odabrali kasni start kako bi trkače poštedjeli velike dnevne vrućine. Staza je bila djelomično osvijetljena bakljama koje su visoko držali talijanski vojnici.

Glavna prometnica Foro Italico, popločena mozaicima koji su prikazivali sportske motive iz doba fašizma, slogane i čak 264 reference na Mussolinija, izazivala je najviše kontroverzi. Ova cesta vodila je od Mussolinijevog obeliska do Olimpijskog stadiona, a bila je okružena velikim blokovima travertinskog kamena s uklesanim ključnim događajima iz fašističke povijesti, uključujući osvajanje etiopskog glavnog grada Adis Abebe 1936. godine. To je bilo sportsko borilište na koje je stupio bosonogi Bikila, vojnik carske vojske Hailea Selassijea.

Bosonog je osvojio zlato u zemlji koja je bezuspješno pokušala kolonizirati Etiopiju

Bikila je na startu bio u zelenoj kratkoj majici i crvenim hlačicama, a nosio je broj 11. Mnogi su se pitali tko je taj Etiopljanin, a nitko nije vjerovao da je vrijeme koje je bilo prijavljeno kao njegovo najbolje u karijeri ispravno. Smatrali su da mu je štoperica prestala raditi.

Jedan od novinara je uspio doći do prevoditelja, pa je postavio Bikili par pitanja. Glavno je bilo zbog čega trči bos, na što je Etiopljanin odgovorio: "Iz navike", dok je na pitanje hoće li moći doći do cilja bio izravan: "Da mislim da neću doći do cilja, ne bih ni započinjao utrku. 40 kilometara mi ne predstavlja nikakav problem."

Prije početka utrke trener Niskanen je Bikili savjetovao da prati trkača s brojem 26, što je trebao biti Marokanac Rhadi Ben Abdesselam, ali on je na startu imao broj 185, koji je nosio za vrijeme utrke na 10.000 metara, pa Etiopljaninu nije bilo jasno gdje je taj trkač kojeg bi trebao pratiti. Kasnije je priznao da bi, da je znao da je trkač s kojim se utrkivao za zlato bio on, ranije krenuo u finiš.

Bikila je od početka bio u vodećoj skupini koju su još činili Britanac Arthur Keily, Irac Bertie Messitt, Belgijac Aurele Vandendriessche te Marokanci Rhadi Ben Abdesselam i Allal Saoudi. Komentator utrke Biklu je oslovljavao kao nepoznatog Etiopljanina.

Pred kraj utrke na vrhu su se izdvojili Ben Abdesselam i Bikila, a Etiopljanin je svoj završni napad tempirao dva kilometra prije kraja, upravo prilikom prolaska pokraj ukradenog obeliska iz etiopskog Aksuma. Jednom kada ga je prestigao, Marokanca je ostavio daleko iza sebe.

Olimpijski maraton u Rimu prekinuo je tradiciju dnevnih maratona koji su završavali na stadionu, pa je Bikila u cilj ispod Konstantinovog luka ušao za 2 sata, 15 minuta i 16 sekundi, postavivši pritom novi olimpijski rekord. "Želio sam da svijet zna da je moja zemlja, Etiopija, uvijek pobjeđivala odlučnošću i herojstvom", rekao je nakon osvojenog zlata i dodao da je mogao istrčati još 10-15 kilometara bez problema.

Novine su sljedećeg dana pisale da je bila potrebna cijela talijanska vojska da osvoji Etiopiju, ali samo jedan etiopski vojnik da osvoji Rim.

Nakon Bikile još se nekoliko atletičara odlučilo na bosonogo trčanje na Olimpijskim igrama, no nitko od njih nije bio ni blizu osvajanja medalje. Najbliže medalji bila je Kenijka Tegla Loroupe, koja je na Olimpijskim igrama u Sidneyju 2000. godine završila peta u utrci na 10.000 metara. Prema predaji, Len Tau je bosonog istrčao maraton u St. Louisu 1904. godine, a njegov nastup obilježilo je to što su ga napali agresivni psi, pa je na kraju bio deveti.

U moderno doba nitko od profesionalaca se ne odlučuje na trčanje bez tenisica, pa nije realno očekivati da Bikilin uspjeh bude ponovljen. Aktualna svjetska rekorderka na 1500 metara i trostruka olimpijska i svjetska prvakinja u toj disciplini Faith Kipyegon u mladim danima je trčala bosonoga te je na taj način 2011. godine postala svjetska juniorska prvakinja u krosu. U pripremi pred Igre u Parizu Kenijka je istaknula da do tada nije znala koristiti sprinterice, dok sada više ne zna trčati bosa.

Car ga je bogato nagradio

Trenutak u kojem bosonogi Bikila osvaja prvu olimpijsku medalju u povijesti Etiopije, i to u zemlji koja je prije nešto manje od 25 godina osvojila glavni grad te države, obilježio je kompletne Olimpijske igre 1960. godine.

Bikila je u domovini dočekan kao nacionalni heroj, a tisuće ljudi su ga htjele pozdraviti. Paradirao je ulicama Addis Abebe te je predstavljen caru Haileu Selassijeu. On mu je dodijelio najviše državno priznanje, orden Etiopske zvijezde, promaknuo ga u vojnoj hijerarhiji te mu poklonio kuću i novu Volkswagen Bubu uz vozača jer on tada još uvijek nije vozio.

Dok je Haile Selassije bio u državnom posjetu Brazilu, snage Carske garde predvođene Mengistuom Newayem 13. prosinca 1960. godine započele su neuspješni državni udar i nakratko proglasile Selassijeva najstarijeg sina Asfawa Wossena Taffarija carem. Borbe su se vodile u srcu Addis Abebe, a mnogi od najbližih caru su poginuli. Iako Bikila nije bio izravno uključen, nakratko je uhićen i ispitan. Mengistu je kasnije obješen, a njegove snage ubijene su u borbama, uhićene ili pobjegle.

Prvi maraton u tenisicama istrčao je 1961. godine

Bikila je 1961. godine trčao tri maratona i u sva tri pobijedio. Najprije u Ateni, a onda i u japanskoj Osaki i čehoslovačkim Košicama. U Ateni je trčao na stazi prvog povijesnog olimpijskog maratona. Mnoštvo iz publike dijelilo mu je cvijeće na nekoliko mjesta tijekom posljednjih deset kilometara, a on ga nije odbijao smatrajući da je to nepristojno. Cvijeće je vraćao ljudima u publici. Ni to ga nije značajno usporilo, pa je na kraju pobijedio uz novi rekord staze.

Kada je sletio u Japan, dočekali su ga brojni obožavatelji, uključujući i Kihachira Onitsuku, vlasnika male tvrtke obuće koja nosi njegovo ime. Bikila je u Japan došao kako bi se natjecao na Mainichi maratonu, a njegov trener Onni Niskanen bio je zabrinut zbog loših uvjeta na cestama.

Bikila je zbog toga razgovarao s Onitsukuom, koji je ponovio riječi njegovog trenera o jako zahtjevnom terenu u Osaki. Za njegova stopala rekao je da su poput mačjih šapa, ali je isto tako dodao da bi u tenisicama mogao biti još brži.

Na kraju je Bikila popustio, obuo tenisice Onitsuka Tiger Marup i lako pobijedio na maratonu, priznajući da su mu one omogućile bolje prianjanje. Marup, sa svojim gumenim spužvastim srednjim potplatom i minimalističkim izgledom, bio je najpopularnija trkaća obuća te ere. Bikila ih je nosio u Košicama, kada je također pobijedio.

Dvije godine kasnije je u Bostonu ostvario najgori plasman u karijeri, zauzevši peto mjesto. Ondje je nastupio u New Balance Trackster tenisicama, koje su proizvedene u Bostonu. Model je bio poznat po naboranom vanjskom potplatu koji je pomagao u boljoj amortizaciji. Iz tog je razloga bio iznimno popularan i pomogao je pokrenuti New Balance kakav danas poznajemo.

Ta utrka je ostala upamćena kao jedina međunarodna utrka u njegovoj karijeri u kojoj je došao do cilja, a nije pobijedio. Onitsuka se nakon tog nastupa i pred Olimpijske igre u Tokiju ponovno obratio Bikili u vezi s tenisicama, no trener Niskanen ga je odbio rekavši kako njegov pulen ima već dogovor s drugim proizvođačem. Bila je to Puma.

Zlato u Tokiju osvojio je samo 40 dana nakon hitne operacije

Svega 40 dana prije olimpijskog maratona u Tokiju 1964. godine Bikila se onesvijestio na treningu i dijagnosticirana mu je upala crvuljka zbog koje je bio podvrgnut hitnoj operaciji uklanjanja. Unatoč tome što je imao samo nekoliko tjedana da se oporavi od zahvata i vrati u formu, u japanskoj prijestolnici osvojio je drugu zlatnu medalju.

Par dana prije utrke doživio je nesreću nakon što je pao s bicikla koji su organizatori Igara omogućili za vožnju olimpijcima. Nakon pada otišao je u bolnicu, gdje su mu pregledali ruku, ali ne i koljeno, koje je nešto ozbiljnije stradalo. Bojao se rezultata, pa je skrio tu ozljedu.

Za razliku od rimskog maratona, Bikila je u Tokiju trčao u Puminim tenisicama i do zlata je došao dosta uvjerljivije. Vodstvo je preuzeo već pred oznakom od 20 kilometara, a ciljem je prošao u vremenu od 2 sata, 12 minuta, 11 sekundi i 2 stotinke, čime je oborio svjetski rekord koji je držao Britanac Basil Heatley za čak jednu minutu i 44 sekunde.

Etiopljanin nije stao ni u cilju, pa je nastavio s istezanjem i izvođenjem gimnastičkih vježbi na leđima. Trener Niskanen u to doba više nije bio iznenađen izvedbama svog učenika. "On uopće ne zna protiv koga se natječe. Clarke, Heatley, Edelen? Oni su za njega samo imena", rekao je tada Niskanen, a Bikila je potvrdio: "Ne bojim se nikoga. Ne moram znati imena i lica onih koje ću pobijediti."

Upravo je spomenuti Heatley osvojio srebro s čak četiri minute i osam sekundi zaostatka za pobjednikom, nakon što je u završnici utrke prestigao Japanca Kokichija Tsuburayu, koji se morao zadovoljiti broncom. Heatley se tog dana umirovio, dok je Tsuburaya bio toliko razočaran da je svom sunarodnjaku i kolegi Kenjiju Kimihari nakon utrke rekao da je napravio neoprostivu sramotu pred japanskim narodom i da se mora iskupiti za četiri godine.

Samo četiri godine kasnije, tijekom priprema za Olimpijske igre u Mexico Cityju, Tsuburaya je počinio suicid prerezavši si zapešće u spavaonici. Njegovo samoubojstvo bilo je emocionalna reakcija na brak dugogodišnje djevojke Eiko s drugim muškarcem. Tsuburaya je želio oženiti Eiko, ali njegovi vojni šefovi odbili su pristati na brak sve do završetka Olimpijskih igara 1968. u Mexico Cityju, a Eikini roditelji nisu bili voljni pustiti je da čeka s vjenčanjem do završetka Igara.

Noge su ga izdale u Mexico Cityju

1966. godine Bikila je pobijedio na maratonima u Zarautzu i Inchon-Seoulu, a upravo taj maraton u Južnoj Koreji ostat će upisan kao zadnji koji je dovršio. U Koreju je došao na poprilično nepoznato, tek treće izdanje međunarodnog maratona u znak sjećanja na ponovno zauzimanje Seula u Korejskom ratu.

Zahvaljujući njegovom sudjelovanju u Korejskom ratu, Abebe je spremno prihvatio poziv i dokazao da je velika zvijezda pobijedivši s tadašnjim rekordom utrke od 2 sata, 17 minuta i 4 sekunde, uz ovacije publike koja je stajala pored staze. Iako se radilo o natjecanju koje nije imalo puno značaja, trčao je koliko je mogao. Godinu dana kasnije nije uspio dovršiti maraton u Zarautzu jer je ozlijedio tetivu koljena. Od te ozljede se nije oporavio.

U potrazi za trećom uzastopnom zlatnom olimpijskom medaljom Bikila je sa simboličnim startnim brojem 1 nastupio u Mexico Cityju. Tjedan dana prije utrke je osjetio bolove u lijevoj nozi. Liječnici su otkrili frakturu fibule i savjetovali mu da ne stoji do dana utrke. Nije poslušao njihov savjet, već se znao iskradati i trenirati.

Bolovi su bili prejaki pa je morao odustati od utrke nakon otprilike 16 kilometara. Zlatnom medaljom se okitio njegov sunarodnjak Mamo Wolde, a legenda kaže da mu je pri odustajanju zemljak rekao da je sada njegova odgovornost da osvoji zlato za Etiopiju, dok je za Bikilu to bio posljednji maraton u karijeri. Tri uzastopna olimpijska maratonska zlata za Etiopiju su niz kakav se dosad nije ponovio u povijesti Igara, a s ukupno pet zlatnih medalja vodeća je zemlja u povijesti olimpijskog maratona.

Prometna nesreća ga je paralizirala

Nažalost, Bikilina velika priča imala je tragičan rasplet. U ožujku 1969. godine za upravljačem svoje Bube, one koju mu je poklonio car, doživio je tešku prometnu nesreću nakon koje je ostao paraliziran od vrata nadolje. Prema nekim navodima, bio je u alkoholiziranom stanju te je proklizao s ceste, a prema drugima je pokušao izbjeći studente prosvjednike na ulici te je izgubio kontrolu nad vozilom i završio u kanalu.

Prebačen je na liječenje na specijalizirani odjel za ozljede kralježnice u bolnici Stoke Mandeville u Engleskoj, ali morao je prihvatiti da više nikada neće hodati. Sa svojom se sudbinom nosio iznimno spokojno, bez samosažaljenja. "Uspješni ljudi susreću se s tragedijom. Bila je volja Božja da pobijedim na Olimpijskim igrama i bila je volja Božja da se susretnem sa svojom nesrećom. Prihvatio sam te pobjede kao što prihvaćam i ovu tragediju. Moram obje okolnosti prihvatiti kao životne činjenice i živjeti sretno", kazao je Bikila nakon nesreće.

O njegovom utjecaju i važnosti dovoljno govori to da je etiopski car Haile Selassije u lipnju napustio Ženevu, u kojoj je sudjelovao na sastanku Međunarodne organizacije rada, i na pet sati sletio u London kako bi iznenadio i posjetio Bikilu u bolnici u kojoj se oporavljao.

Snaga njegovog karaktera ostala je nepokolebljiva, a uporan kakav je uvijek bio, uspio je vratiti kontrolu nad gornjim dijelom tijela, pa se u studenom 1969. godine vratio u Etiopiju. Imao je blagu nadu da će jednog dana ponovno moći hodati, no to se nije dogodilo.

Okrenuo se drugim sportovima, ističući se u para streličarstvu i para stolnom tenisu. U ta je dva sporta 1970. nastupio na Stoke Mandeville igrama u Londonu, ranoj preteči Paraolimpijskih igara. 9. međunarodne Stoke Mandeville igre održane su 1960. godine u Rimu, gdje je Bikila osvojio prvo olimpijsko zlato, a ubrzo zatim su priznate kao prve Paraolimpijske igre u povijesti. Etiopljanin je 1971. godine nastupio u Norveškoj, gdje je pobijedio u vožnji saonica za osobe s invaliditetom.

Bikila je bio posebni gost na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine te je na svečanosti otvaranja dočekan ovacijama svih prisutnih na stadionu. 15 dana prije početka Igara završile su Paraolimpijske igre u njemačkom gradu Heidelbergu na kojima je trebao nastupiti, no nije jer cijela etiopska delegacija, iz dosad nerazjašnjenih okolnosti, nije stigla.

Time je propuštena prilika da još jednom ispiše povijest i postane prvih sportaš koji je nastupao i na Olimpijskim i na Paraolimpijskim igrama. U povijesne knjige se kasnije upisala Neroli Susan Fairhall s Novog Zelanda, koja je nastupila na Paraolimpijskim igrama 1980., 1988. i 2000. godine, dok je na Olimpijskim igrama sudjelovala 1984.

Preminuo je kao nacionalni heroj

Bikila je 25. listopada 1973. umro u Addis Abebi u dobi od 41 godine od moždanog krvarenja, komplikacije povezane s automobilskom nesrećom. Pokopan je uz pune vojne počasti, a njegovom državnom sprovodu nazočilo je oko 65.000 ljudi, uključujući cara Hailea Selassijea, koji je proglasio dan žalosti za nacionalnog heroja zemlje. Sahranjen je u grobnici s brončanim kipom u crkvi svetog Josipa u Addis Abebi.

Mnoge škole, mjesta i događaji, uključujući stadion u Addis Abebi, nazvani su po njemu. Tema je biografija i filmova koji dokumentiraju njegovu sportsku karijeru, a često se pojavljuje u knjigama o maratonu i Olimpijskim igrama.

Etiopija je tijekom dosadašnje povijesti osvojila ukupno 62 olimpijske medalje, sve u jednom sportu, atletici. Kao i u svemu, kada se nešto dogodi prvi put, to se posebno pamti, pa tako i prva medalja. Abebe Bikila i 65 godina nakon osvajanja zlata u Rimu ostaje simbol snage, izdržljivosti i odlučnosti.

Njegova bosonoga pobjeda ušla je u povijest sporta, a njegov uspjeh otvorio je vrata afričkim atletičarima na međunarodnoj sceni. Inspirirao je generacije trkača, posebice afričkih dugoprugaša, koji i danas dominiraju svjetskom atletikom.

"Njegovo trčanje je naizgled bez napora; on je krhak, ali nevjerojatno snažan. On je kao personifikacija svega što bi maratonac trebao biti. On je najprirodniji trkač svjetske klase kojeg je itko ikada vidio", na najbolji način ga je opisao američki novinar i veteran trčanja na duge pruge Richard Benyo u svojoj knjizi Velikani maratona.