JEDAN od najuspješnijih trenera današnjice svakako je Diego Simeone. Ne samo da je s Atletico Madridom osvajao naslove prvaka Španjolske te igrao finala Lige prvaka nego ga već 10 sezona u nizu drži među nacionalnom i europskom elitom. Gledajući staturu kluba, ulaganja, budžet i sve ostalo što najviše utječe na uspjeh, Diego Simeone napravio je pravo malo čudo.

Niti jedan trener u posljednjih deset godina nema niti približan kontinuitet prebacivanja očekivanja u odnosu na objektivne pokazatelje onoga dokle bi klub trebao i mogao dobaciti. Simeone je dosad bio usamljeni kralj u toj kategoriji. Sve do ove sezone.

Ove sezone, a o tome smo već pisali, Diego Simeone ima najtalentiraniji roster i najkvalitetniju ekipu koju je ikad imao. Ipak, sezona je nikad lošija. Gledajući po španjolskim i svjetskim medijima, interpretacija je jednoglasna - Diego Simeone nije trener koji zna sastaviti ekipu a da igra napadački. Time upropaštava potencijal cijele momčadi i strašan talent pojedinaca, pogotovo Joaa Felixa.

Iako u tome ima istine, to nije glavni razlog što bi Atletico ovim tempom na kraju sezone imao 62 boda, što je otprilike 15 manje od njegove prosječne sezone u Simeoneovoj eri. Sasvim paradoksalno, razlog je obrana, a specifično - najvažniji pojedinac te obrane.

Atletico prima golova kao nikad

U dosad odigrane 22 utakmica u Primeri, madridski je Atletico kasirao već 30 golova u svojoj mreži, što iznosi 1.36 pogodak po susretu. Tim tempom do kraja bi sezone primio 52 gola, što je dvostruko više od prosjeka u Simeoneovoj eri.

Zaključivanjem naprečac, kako to često čine španjolski mediji, Atletico je promjenom kulture igre i traženjem identiteta prestao biti obrambeno dominantna i čvrsta ekipa te stoga ovaj podatak i nije toliko čudan. Prvoloptaški, ovakvo objašnjenje ima smisla, ali nema utemeljenja ni u dojmu ni u podacima.

Od svih ekipa u ligama Petice, samo Manchester City dopušta manje udaraca po golu od Atletico Madrida. Momčad Diega Simeonea ove sezone dopušta 7.8 udaraca po golu, od čega tek 2.4 u okvir gola. U obje je te kategorije druga momčad u ligama Petice, a vrlo slično vrijedi kada se pogledaju i napredne statistike dopuštenih prilika te zona udaraca.

Sve one govore isto, Atletico Madrid i ove je sezone obrambeno jedna od najboljih momčadi Europe te su njegovi relevantni obrambeni podaci bolji nego što su bili u velikoj većini sezona pod Diegom Simeoneom.

Samo za usporedbu, najbolja obrambena momčad Primere, Sevilla, koja je dosad kasirala tek 16 pogodaka (dakle, gotovo upola kao Atletico), dopušta po susretu gotovo tri udarca više po svom golu. Međutim, Sevillin vratar Yassine Bounou ove je sezone s preko 81 posto uspješnosti obranjenih udaraca najbolji vratar Primere u toj prilično relevantnoj kategoriji. 

Atletico na svom golu ima Jana Oblaka, koji je u prethodnih pet do šest godina postao zlatni standard kvalitete branjenja. Slovenski reprezentativac nikad nije nogom bio senzacionalan poput Edersona ili Neuera, ali zato na samoj gol-liniji donosi sigurnost i kvalitetu za klasu više od svih. Tek s vremena na vrijeme, kao ove sezone, David de Gea pokaže kako može biti barem jednako dobar.

I baš taj Jan Oblak, najpouzdaniji kamen temeljac obrane Diega Simeonea, ove sezone nije niti blijeda kopija samog sebe. Ne samo da ne brani u skladu sa svojim najvišim mogućim standardima nego je od najboljeg doista postao - najlošiji vratar Europe.

Oblak je doista najlošiji vratar Europe

Kao što smo spomenuli ranije, ne postoji nijedan indikator koji bi sugerirao kako je ove sezone obrana Atletico Madrida napravila korak unatrag. Jedan jedini akter te obrane koji jednostavno individualno nije na svojoj razini upravo je Jan Oblak.

Od svih vratara u ligama Petice on je s 44 posto uspješnosti obrana daleko najlošiji. Kako bi taj podatak i dodatno dobio na vrijednosti, treba reći kako je još jedini vratar ispod 55 posto u toj kategoriji Marius Funk, danas rezervni vratar Greuther Fürtha. U tom smislu, Oblak je za velikih 10 posto lošiji od sljedećeg najlošijeg startnog vratara u ligama Petice. 

Protuargument bi mogao biti kako je ove sezone izložen težim i opasnijim udarcima koji su posljedice nešto lošije postavljene obrane. To je moguće, ali ne drži vodu. Kada se pogleda napredna vratarska statistika - očekivani golovi u odnosu na primljene golove - nešto u čemu je Oblak bio prvi ili drugi vratar liga Petice u prethodne tri od četiri sezone, ponovo dolazimo na isto.

Jan Oblak dosad je kasirao 9.7 golova više od očekivanog, kada se, dakle, u obzir uzmu pozicija i kvaliteta nekog udarca. Samo za usporedbu, u tri od protekle četiri sezone bio je na oko 10 golova u plusu, a u jednoj u tek blagom plusu. Ovakav minus za njega je nešto doista nečuveno. Jedini lošiji po toj kategoriji u ligama Petice je Benoit Costil, vratar Bordeauxa.

Kada bi Jan Oblak branio na svojoj standardnoj petogodišnjoj razini, dosad bi bio u plusu za otprilike pet golova. Maknimo ovih 10 koliko je u minusu i odjednom Atletico nije primio 30, nego tek 15 pogodaka.

Ovisno o vremenu kada su ti golovi primljeni, Atletico bi vjerojatno bio negdje između Seville i Real Madrida, itekako u borbi za obranu nacionalne titule. Ovako, do kraja prvenstva ga čeka grčevita borba.

Kako se to dogodilo Oblaku?

Objašnjenja zapravo nema. Kada god bilo koji igrač napravi takav regres u formi i kvaliteti izvedbe, prvo što padne na pamet je ozljeda. Međutim, niti iz kluba, a niti u medije, nije iscurila neka informacija koja bi sugerirala kako Oblak brani ozlijeđen. 

Drugi razlog može biti pad motivacije zbog problema s novcem i ugovorom. Takvo što je moguće jer Oblaku ugovor istječe na kraju naredne sezone, ali za njega bi to bilo kontraproduktivno. Ako želi veći ugovor, bilo u Atleticu ili kod nekog drugog, to sigurno neće postići ovakvim standardom svojih obrana.

Međutim, ne bi bio ni prvi ni posljednji igrač kojem prvo padne motivacija, a kasnije i samopouzdanje, zbog nesigurnosti situacije s ugovorom te cijelim procesom nedostatka dogovora. Međutim, kao i u slučaju ozljede, takvih informacija u javnosti nema.

Koristeći se Occamovom britvom, najjednostavnije rješenje je vjerojatno ono točno. Svi ljudi na ovom svijetu, pa tako i nogometaši, a bome i vratari, osciliraju. Jedina razlika ove oscilacije je ta da kod Oblaka takvo nešto još nikad nismo vidjeli.

Kao što nikad nismo vidjeli da vratar koji je po svemu zapravo najbolji u svom poslu, postane ne prosječan, nego se unutar jedne sezone i sasvim solidnog uzorka utakmica sroza na baš zadnje mjesto. To je vrlo, vrlo neuobičajeno.

Međutim, boljeg objašnjenja nema. Vjerojatno je riječ o nekom spoju općenite nesigurnosti i lošijih igara cijele ekipe, što se prenijelo na Oblaka, povezano s gubitkom samopouzdanja i ostalih problema. 

Sve u svemu, kada bi Oblak bio na svojoj prosječnoj razini u posljednjih pet sezona, Atletico bi bio usred borbe za titulu, koliko god napadački i dalje nije posložena momčad. Ovako, njegovim mukama se ne nazire kraja. Da bi do kraja sezone iščupao što se spasiti da i može, Jan Oblak će morati pronaći starog sebe, onog vratara koji je bio zlatni standard svima ostalima.