HRVATSKA jedriličarka Petra Kliba, članica kluba Clivo Sailing, osvojila je krajem prošle godine drugu godinu zaredom nagradu Rosa nei venti (Ruža među vjetrovima). Njena je ekipa bila prva u ženskoj konkurenciji na Barcolani, jednoj od najmasovnijih regata na svijetu, koja se održava u Trstu. Petra je osvojila nagradu za najbolju kormilarku kompletno ženske posade te tako obilježila 30 godina od nastupa na svojoj prvoj Barcolani.

Još i danas jedina je osoba iz Hrvatske koja je oplovila svijet u regati. Bila je u prvoj hrvatskoj ženskoj jedriličarskoj reprezentaciji. Danas živi u Puli, gdje podučava ljude jedrenju, natječe se i još uvijek sanja o najvećem neostvarenom cilju - nastupu na Olimpijskim igrama. Petra Kliba (48) otvorila je mnoga vrata ženama koje se žele baviti jedrenjem. U Indexovom Intervjuu tjedna ispričala je svoju priču.

Osvojili ste nagradu Ruža među vjetrovima za pobjedu na tršćanskoj regati Barcolani, na kojoj ste sudjelovali 16. put u karijeri sa svojom ženskom posadom. Kako je bilo ponovo osvojiti tu nagradu?

Zadnje dvije godine plovim s isključivo ženskom posadom u brodu koji ima osam metara i zove se My Way. Ta nagrada se dijeli zadnjih pet godina za kormilarku isključivo ženskog tima. Prvi put sam je dobila prošle godine, kad smo bile 76. u ukupnom poretku. Bilo je to izdanje s jako malo vjetra i zato je bilo moguće ući u prvih sto. To je velik rezultat.

Ove smo godine na istoj regati sudjelovale s istim brodom od osam metara. Bilo je dosta vjetra, završile smo 188. ukupno i četvrte u svojoj skupini, kao i prošle godine. Na Barcolani je sistem takav da svi startaju u isto vrijeme tako da je više od 1700 jedrilica bilo na startu.

Svi su na jednoj startnoj liniji dugoj dvije milje. Ove godine je bilo šest djevojaka na našem brodu. Nismo se nadale ogromnim rezultatima jer, ako ima vjetra, veće barke su u prednosti, brže su. Čista fizika.

Kormilar je najbitniji član jedriličarskog tima. Možete li nam približiti njegovu, odnosno njenu ulogu?

Pa, kormilar je onaj koji u datom trenutku upravlja brodom, ali puno bitnija i šira je uloga skipera. Biti skiper znači sastavljati tim, organizirati brod. Barcolana je u Trstu i ja iz Pule moram nekad do tamo voziti i do 13 sati. Ima 60 milja. Skiper ima tu zahtjevnu ulogu, mora dovesti brod, organizirati posadu i biti odgovoran za nju.

Puno je to drugačije nego u nekim jednostavnijim timskim sportovima. U košarci sjednete u autobus i odvezete se u dvoranu odigrati utakmicu. Ja moram cijeli petak ploviti da bih došla na Barcolanu, u subotu se napravi neki mali trening, a u nedjelju nakon regate moramo natrag opet ploviti 13 sati. Znači, velika stvar je dovesti tako malu barku od osam metara do Trsta.

Sve je više žena na toj utrci.

Jedrila sam prvi put 2018. u isključivo ženskoj posadi. Barka je imala 15 metara i bilo je nas 12 žena na njoj. Tad ova nagrada nije ni postojala. Danas imamo dvije nagrade, Generali daje za najbolju kormilarku tima koji može biti i mješovit, a Grad Trst daje za kormilarku ženskog tima.

Moja je ženska posada bila raritet, ali ove godine bilo je jako puno žena, pa je bilo teže i obraniti nagradu. Jako je dobro organizirano, samo još uvijek ne dobijemo odmah informaciju na kojem smo mjestu od ženskih posada. I još uvijek ne znam koliko se ženskih timova prijavljuje. Pitala sam, ali odgovor nisam dobila.

Bili ste jedna od prvih hrvatskih reprezentativki u jedrenju. Na prvo natjecanje ste išli 1994. godine. Kako je to izgledalo?

Išli smo tada na Svjetsko prvenstvo. Bili su to prvi koraci ženskog jedrenja ili ženskih posada u Hrvatskoj. Osnivala sam neke ženske timove i trenirala ih u Hrvatskoj i vani. Bila sam u olimpijskoj kampanji za London 2012. godine u klasi Match Race, ali se nikad nisam kvalificirala iako sam bila dvaput prvakinja Hrvatske u tom razdoblju.

Bila sam najbolje plasirana Hrvatica po rankingu, na 22. mjestu, no te se godine samo 11 posada moglo kvalificirati na Olimpijske igre u Velikoj Britaniji. Bila sam na svjetskim prvenstvima, osnovala sam školu Match Racea u Rumunjskoj, kamo i danas idem i organiziram regate.

Smatrate li da bi vam život bio značajno različit da ste se kvalificirali na Olimpijske igre?

Mislim da bi bio, ali meni je život najviše promijenio moj put oko svijeta, na koji sam krenula s 19 godina. Četiri puta sam prešla i Atlantik. Jednom je to bilo sa ženskom posadom na regati HSH Nordbank Atlantic Challenge. O tome je čak snimljen i film koji bi se trebao prikazati u Hrvatskoj u drugom ili trećem mjesecu. Dokumentarac je snimala njemačka televizija.

Put oko svijeta mi je promijenio pogled na život. Zato danas svoj kruh zarađujem jedrenjem. Pokušala sam raditi u turističkoj agenciji, ali nisam dulje izdržala jer ne mogu biti prikovana za stol. Završila sam jezike i jako dobro govorim engleski, njemački i talijanski. Iskoristila sam ih za podučavanje ljudi jedrenju.

Dakle, živite isključivo od jedrenja. Ničim drugim se ne bavite?

Tako je. Nakon puta oko svijeta u Njemačkoj sam diplomirala njemački, talijanski i engleski jezik te se obrazovala za trenericu jedrenja, dosta sam radila i s djecom. Nastavila sam to i u Italiji. Danas radim ponajviše s odraslima. Radim projekte koji su posvećeni ženama. Ove godine sam jedrila i Europsko prvenstvo u offshore dvojcu te smo bile jedina ženska posada od trideset.

Mislim da smo zaslužile titulu europskih prvakinja. Nismo mi krive što se druge nisu pojavile. Jedrenje je posebno po tome što nema kvalifikacija kao kod drugih sportova. Treba doći, pojaviti se, pripremiti sebe i brod da možete ispuniti neke uvjete da biste se uopće imali pravo pojaviti na startu. Razočarana sam jer nas organizatori nisu nagradili.

Ne zanimaju me više pehari, imam punu garažu, nemam više kud s njima. Ali, bilo bi lijepo dobiti nekad znak pažnje. Organizator nas nije ni spomenuo. Mogli su nam bar dati neki buket cvijeća ili bocu vina, da budemo primjer ostalim ženama koje će se jednom prijaviti.

U svakom sportu postoje muške i ženske discipline i mora tako biti i u jedrenju. Muškarci su fizički jači i spremniji. Naprimjer, kad smo plovile preko Atlantika, moralo je biti nas 14 žena na brodu koji je za maksimalno 12 muškaraca. Morale smo imati dva para ruku više.

Postoji i tečaj jedrenja za majke i djecu koji držite.

To je zamišljeno kao aktivni godišnji odmor majki i djece. Tjedan dana se jedri, pliva i roni. Moji projekti su posvećeni majkama jer je njima teže. Kad muškarac nekamo ide, samo ode i ostavi majku s djecom.

Jedrenje je još uvijek pretežno muški sport. Kad ste to najviše osjetili?

Pa, najviše je to na lokalnim regatama. Kao žena se teško ugurati u neku posadu koja je pretežito muška, vrlo vjerojatno ti oni neće dati da išta radiš jer ti kao ne znaš i ne možeš. Žene dođu kod mene jer shvate da ništa ne rade ploveći s muškarcima, a htjele bi nešto.

Ako je nešto teško napraviti, mi ćemo smisliti kako ćemo to izvesti, izmislit ćemo način. Bude im to super kad shvate da mogu uspješno odraditi sve same.

Muškarci dominiraju fizičkom snagom na barci. A žene?

Ne bih htjela nikoga uvrijediti, ali žene se znaju bolje organizirati. Muškarci nekad svojom snagom rješavaju probleme. Oni silovito potegnu, a mi razmislimo prije nego što potegnemo. Nije to prednost, ali to je način na koji mi rješavamo iste probleme s kojima se susrećemo. Ženama je teško približiti se tom sportu.

Ne možete zamisliti koliko. Kad dobiju neku zadaću na brodu, mogu biti sretne. Ima mnogo žena zainteresiranih za jedrenje, sve više. Najlakše mi je podučavati žene koje ne znaju ništa. Znam što im treba reći.

Počeli ste jedriti s 15 godina, a velik motivator i uzor bio vam je vaš brat Dario...

Krenula sam zapravo jako kasno. Inače se kreće s osam godina, i to u klasi Optimist. Tamo sam provela par mjeseci samo da naučim osnove. Moj brat je od mene četiri godine mlađi i bio je već tad uspješan jedriličar. A ljubav prema moru i tom sportu potječe od našeg oca, koji još uvijek ima svoju jedrilicu.

Ali, tad sam igrala tenis i odbojku, svirala sam harmoniku i nisam imala vremena za jedrenje. Bila sam protiv njega i živciralo me kad bismo na nedjeljnom ručku pričali o jedrenju. A onda sam oko 15. godine htjela probati. Brzo sam ulovila sve i uskoro jedrila svoju prvu regatu, i to u olimpijskoj klasi Europa.

Trenirala sam tad sa Slovenkom koja je otišla na Olimpijske igre 1996. godine. Mogla sam i ja da mi se poklopilo, da je Hrvatska malo više vjerovala u mene, jer moj tata nije tad imao toliko novca da sve to financira. Ostala je ta želja da odem na Olimpijske igre.

Pokušali ste još nekoliko puta do Olimpijskih igara, no nije išlo...

Bilo je raznih pravila. U ranoj fazi karijere postojalo je pravilo da se može plasirati određen broj posada sa svakog kontinenta, tako da je samo par država u Europi dalo olimpijske sportaše. U Parizu na Olimpijskim igrama postojala je klasa Offshore Duo Mix, u kojoj su sudjelovali muškarac i žena. Tu je Ivica Kostelić tražio nekoga.

Mi smo godinu dana trenirali, no počele su glasine da će se maknuti ta klasa. Znači, oni su unutar olimpijskog ciklusa promijenili klasu. Nevjerojatno! Ljudi su kupili opremu i spremali se... Bio mi je to uništen treći olimpijski san. Samo biti na Olimpijskim igrama je ogromna stvar za svakog sportaša. Još ako nešto i osvojiš, to ti mijenja karijeru.

Čime se posebno ponosite u svojoj karijeri?

Jedina sam osoba iz Hrvatske koja je oplovila svijet u regati, a o meni se ništa ne zna. O tom se pothvatu malo pisalo 1997. godine. Vrijeme je to u kojem internet nije bio toliko raširen. Ima ljudi koji vole jedrenje, a ne znaju tko je Petra Kliba.

Imam dnevnik s tog putovanja oko svijeta i želim nešto s njim napraviti kako bi moje dijete moglo to jednog dana pročitati. Želim do 2026. godine to napisati. Tražim nekoga da mi da savjete kako bih to objavila. Postoji, dakle, dnevnik jedne 19-godišnjakinje koji je tu u mojoj sobi i čeka da ga natipkam.

Kad bi se netko u Hrvatskoj htio baviti jedrenjem, što biste mu savjetovali, kamo da ode, koga da pita, odakle da krene?

Ima jako puno škola jedrenja i skiperskih treninga. Najbitnija vam je praksa. Kad netko dođe kod mene i kaže mi da ima položeno za jedrenje, znam da to ništa ne znači. Dolazi jako puno skipera koji već skiperiraju pa mi kažu da ih naučim jedriti jer im je neugodno ako netko od klijenata zna bolje jedriti od njih.

U jedrenju je praksa sve. Ima puno elemenata. Odvija se na otvorenom, treba sigurno uploviti i isploviti, predvidjeti može li se to uopće izvesti u vremenskim uvjetima koji su prisutni, predvidjeti što te čeka na moru ako izađeš. Treba pratiti prognozu, ali i prepoznati te promjene u prirodi. Treba gledati u nebo i znati čitati sve što vidiš.

Krene se s nekim tko zna jedriti i treba naučiti osnove. Znaju mi doći ljudi i pitati me da ih pripremim za tri godine za put oko svijeta. Kod malih i velikih jedrilica sve je isto, samo je na velikim teže povlačiti neke stvari. Najbolje je naučiti sve na maloj barci, na kojoj se možeš i prevrnuti ako nešto krivo napraviš. Mi kažemo da se na maloj barci nauči jedriti "s guzicon", da oprostite na izrazu.

Jedrenje zna biti opasno. Na regati u Australiji nedavno je dvoje ljudi poginulo.

Jest i to nije prvi put. To su offshore regate u opasnim uvjetima. Nisam nikad u tako nečem sudjelovala, ali imam prijatelja koji je tamo bio u regati 2006. godine. Isto se dogodilo da su poginuli ljudi. Mene je strah da se i tu ne dogodi nešto slično na lokalnim regatama jer nastupaju amateri.

Opasno je što neki od njih ponekad i popiju nešto alkoholno prije regate i onda misle da se mogu izvući u bilo kakvim uvjetima. Ljudi imaju potrebu dokazivati se. Znamo koliko jaka može biti bura na Kvarneru. Što meni treba da se idem junačiti po buri na Kvarneru?

Znam što su teški uvjeti, doživjela sam ih kad se nas 14 žena vraćalo iz Amerike prema Europi. Tata mi je prije puta oko svijeta rekao da poštujem more. To znači znati se postaviti u svim uvjetima. Treba odustati od jedrenja kad uvjeti nisu dobri.

Nikad glavom kroz zid. Jedriličari nekad dobiju "bum" u glavu. Zna to biti jak udarac koji odmah izazove potres mozga. Padnu u more i gotovo. Vjerujem da su oni nosili bar pojaseve za spašavanje, nešto što u Hrvatskoj ne nosimo, a trebali bismo.

U Njemačkoj ljudi po molu hodaju s pojasevima, a ovdje, gdje su uvjeti teži zbog vjetrova, ljudi to drže u brodu reda radi. Jednom sam to stavila curama kad smo prelazile iz Rapca na Cres, pogledale su se i zaključile da je situacija gadna ako se moraju nositi pojasevi. Nije gadno, nego se to tako radi. Imali smo situaciju prije par godina da je mom prijatelju puknula kobilica i brod se u sekundi okrenuo naopačke.

Dvije žene koje su tad spavale spasio je valjda Bog Isus. Ne znam jesu li one svjesne toga danas. To su te nesreće koje se dogode jer ljudi ne razmišljaju da im se može dogoditi nešto nepredviđeno. Kao kad vozite auto, može se netko drugi zabiti u vas, nije nužno da vi napravite grešku. Moj put oko svijeta počeo je padanjem jarbola nakon što smo sto puta pregledali brod.

Kako je došlo do toga da je o vašoj posadi snimljen dokumentarac?

Novinarka je bila s nama u brodu na regati koja je išla preko Atlantika 2007. godine. O tome će se još čuti ako uspijemo prikazati taj film ovdje u Puli u kinima. Jako dobro je prikazan život na brodu. Danas se može puno više toga snimiti. U tom filmu novinarka je imala veliku kameru koju smo morali skrivati kad bi bila oluja na moru.

Koliko je jedrenje skup sport?

To vam je tuširanje u hladnoj vodi dok pritom trgate novčanice od 100 eura. Imam 48 godina i do prije dvije godine nisam imala svoju jedrilicu. A i sad imam samo malu od osam metara. Nakon toliko godina sam se vratila u Hrvatsku i imam brod s kojim mogu sama izaći i njime samostalno upravljati. Ako mi treba nešto veće, unajmit ću to. Pula ima jako puno brodova.

Mogle bi to biti spektakularne regate da sve to zanima, ali nije to slučaj. Neki su rijetko na barci, izađu na motor i svejedno im je. Ponekad se pitam zašto kupuju takve brodove onda. Puno košta održavanje jedrilice i mjesto na kojem će stajati. Treba dobro razmisliti isplati li se to sve kad kupujete jedrilicu.

Može li se živjeti od jedrenja?

Ja sam profesionalna jedriličarka. Ne samo tu, idem u posade kao taktičar, dakle, govorim kamo se ide i kako kad se rade manevri. Organiziram posade. Dugo toga nije bilo u Hrvatskoj. Radim kao trenerica i držim poduke. Moj put oko svijeta bio je moje prvo radno mjesto.

Hrvatska ima zapažene uspjehe jedriličara na Olimpijskim igrama, ali to nije popularan sport kod nas. Zašto?

Nažalost je tako. Naprimjer, žena mog brata je dvostruka olimpijka, međutim, ona je nakon toga prestala jedriti. Nije iskoristila to što je bila uspješna. Puno puta se dogodi da se ljudi koji su krenuli u mladim danima ostave jedrenja jer se zasite.

Meni je jedrenje postalo način života. Bitni su mi projekti koje radim sa ženama i za žene. Zovu me nekad i umirovljenice i pitaju mogu li jedriti. Kažem im da mogu, zašto ne bi mogle? Jedrenje nema granica.

Koji trenutak u karijeri vam je bio najteži?

Najteži mi je bio na putu oko svijeta kad je mom članu posade bilo odrezano praktički cijelo čelo. Pao je na brodu i imao je rez preko cijelog čela deset centimetara. Bila sam na tečajevima prve pomoći, naučila šivati... Sve je to super, ali treba to znati i primijeniti. Sjećam se te noći, jedrili smo iz Singapura prema Mauricijusu.

Znali smo da nećemo šivati u tim uvjetima. U oluji smo bili i odlučili smo se vratiti prema Singapuru na neki otok na kojem je bila vojna baza. Zvali smo da dolazimo s ozlijeđenim čovjekom. Rekli su mi da ne silazim s broda da me ne otmu.

Nekako smo predali tog kolegu i nastavili ploviti regatu. Tri tjedna nismo znali je li on živ ili mrtav. Ali, bio je u Beču, tamo je operiran i došao je do nas za tri tjedna u Mauricijus.

A koji vam je bio najbolji trenutak u karijeri?

Pa, meni je svaki put kad isplovim najbolji trenutak. Zato što do tog trenutka ima jako puno posla i pripreme. Jednom kad kreneš, osjećaj je izvanredan jer znaš koliko si napravio da budeš tu. Kad sam na pučini, osjećam se kao da sam doma.

Dovoljno mi je da svojim malim brodom isplovim malo tu na dva-tri sata. A još je bolje kad se pripremaš sa svojim malim timom i malo ti je čak i žao jer s tom regatom završava cijeli taj proces. Vrijeme pripreme je stostruko duže nego sama regata.

Naveli ste u svojoj kratkoj biografiji iskrenost kao manu. Je li vas nekad koštala u životu pa je zato smatrate manom?

Jako sam direktna. Ne vičem na brodu, međutim, ta nekakva intuicija na brodu me uvijek dovela u sigurnost, zato sam tu i još uvijek plovim. Kad dođe takav trenutak, vrlo sam direktna. Nikog ne molim da nešto napravi, već sam stroga. Ne bih rekla da je iskrenost mana, već ta direktnost. Puno ljudi to cijeni jer od mene tako puno nauči. Volim kad ljudi shvate ono što ih želim naučiti.

Do kad se mislite baviti jedrenjem? Razmišljate li bar o natjecateljskoj mirovini?

Moja mama mi stalno postavlja ovo pitanje. Prestat ću se baviti jedrenjem kad umrem. Moj dugogodišnji prijatelj je Hubert Raudaschl, čovjek koji sad ima 82 godine i bio je deset puta na Olimpijskim igrama kao jedriličar. Računajte koliko je to godina. Rekao mi je da jedrim dok god uživam. Dakle, ako prestanem jedriti, to znači da mi nije dobro.

Možemo li vas očekivati u borbi za sljedeće Olimpijske igre?

To bi bila moja velika želja, ali stvarno su se te Olimpijske igre svele na neke brze, leteće klase koje preferiraju mlade ljude. Spomenula sam Huberta Raudaschla jer se on natjecao dugo u kategorijama koje su omogućile da u nekim godinama može biti konkurentan. Da su oni ostavili Offshore Duo Mix, to bih mogla.

Naravno da će netko mlađi imati fizičku prednost, ali ja ću imati iskustvenu prednost. Jesam tjelesno fit za svoje godine, ali ne mogu se s njima mjeriti u ovim kategorijama koje su sad na Olimpijskim igrama. To bih još možda i mogla.

Ali, pomirila sam se s tim da vjerojatno neću nastupiti na Olimpijskim igrama. S nekim stvarima se u životu moraš pomiriti. Neke godine su prošle. Treba ići dalje i uživati.