Hajduk, Rijeka i Osijek u Europi su antireklama za hrvatski nogomet
DOBRO nije dovoljno dobro - poznata je, a sada već i proslavljena krilatica Zlatka Dalića, izrečena u jednoj reklami, ali više puta i na sportskim terenima. U interpretaciji stvar je sasvim jasna: mora se biti izvrstan da bi se uspjelo na vrhunskoj razini bilo čega, pa tako i sporta. Pri tome izvrsnost nije samo stvar talenta nego i pristupa, a dobrim dijelom i mentaliteta.
Hrvatske klubove u Europi gledamo nekoliko tjedana, a dojam je sasvim suprotan. Kao neki bizzaro svijet Dalićeve izjave, malo je reći da je igra hrvatskih klubova u europskim natjecanjima bila loša - bila je i nepodnošljivo dosadna.
Za početak bezidejna, napadački sterilna te bi, ako bi se eliminirale emocije, vjerojatno svatko zdrave pameti promijenio televizijski kanal i gledao olimpijsku odbojku, atletiku ili košarku. No, kako su emocije prilično kompleksna i teška stvar, većina ljudi to ipak nije napravila.
A razlog za to sasvim sigurno nije kvaliteta igre.
Hajduk igra zabrinjavajuće
Hajduk je dosad, zahvaljujući ždrijebu, izvukao farski Torshavn te slovački Ružomberok, dvije momčadi protiv kojih je (uključujući i procjenu kladionica) bio apsolutni favorit. Osim prvog poluvremena na Poljudu, kada je postigao dva pogotka te odigrao barem pristojno, u preostalih pet poluvremena splitski Bili nisu ni jednom zatresli mrežu velikih autsajdera.
Pritom su stvorili možda tri ili četiri opasne situacije u protivničkom šesnaestercu, a igrali su protiv ekipa koje su strašno udaljene i kvalitetom kadra i veličinom kluba. Jedino u čemu nisu bile daleko bila je kvaliteta igre. U međuvremenu je splitski sastav odigrao domaću utakmicu protiv Slaven Belupa, u kojoj ponovo nije briljirao.
Hajdukova izvedba pokušava se braniti na dva načina - prvi je da je tek počela sezona i da stvari još nisu sjele na svoje mjesto, a drugi se tiče opravdanosti takve igre ako momčad prođe do sljedeće faze eliminacijskog natjecanja.
Oba ta argumenta potpuno su promašena. Ako se pogledaju nogometni trendovi oko upošljavanja trenera, s posebnim osvrtom na taktičke te strukturne novitete, na što treneri direktno utječu, vidi se kako su stvari gotovo pa instantne. Pogotovo kada trener prethodno dobije još i pripremni period, tada alibija nema - momčad mora na terenu pokazivati poboljšanje ili barem konture njegovih ideja. Hajduk ne samo da ne pokazuje ništa od navedenog nego, unatoč velikim akvizicijama (Perišić, Rakitić), momčad izgleda lošije nego na početku prošle sezone.
Ako se maknu emocije, to je nogomet koji je antireklama samome sebi.
Misliti da cilj opravdava sredstvo u smislu bljutavog remija u Slovačkoj ili na Farskim otocima znači zavaravati se. Svaki se favorit mora znati nametnuti protiv autsajdera jer tako se grade mentalitet i navika momčadi koja pobjeđuje i koja može pobjeđivati s lakoćom. Ako ne zna, ne samo da ne povećava svoje šanse za uspjeh nego ih i značajno smanjuje. To što ishod ispadne prihvatljiv ne mijenja činjenice o procesu.
Situacija u Hajduku, iako je sezona tek počela, nije alarmantna ili beznadna, ali je zabrinjavajuća.
Osijek bez Miereza
Osijekova je situacija, čini se, značajno drugačija. Prošao je estonsku Levadiju prilično uvjerljivo, a pogotovo je domaća partija bila dobra i oku ugodna. Međutim, i tada je, kao i u prošlosti, postalo očito koliko je ova momčad ovisna o golgeterskom, kreatorskom, ali i općenitom učinku Ramona Miereza. O tome smo već pisali, ali čak je i potpunom laiku jasno da je Argentinac bio glavna poluga njihove napadačke igre.
Čak i bez njega prvo poluvrijeme protiv azerbajdžanske Zire bilo je sasvim prihvatljivo, a onda je Osijek u posljednjih pola sata utakmice potpuno nestao. Zašto se to dogodilo, ostaje nejasno, ali na terenu je bilo očito.
I sve bi to još bilo prihvatljivo da se igra u pravom mentalitetu, onom koji priliči momčadi koja mora, čak i bez Miereza, preuzeti ulogu favorita. Međutim, kada vratar Čavlina u 85. minuti dobije žuti karton zbog otezanja, onda je mentalitet i stav momčadi potpuno pogrešan. Jer Osijek je igrao kod kuće, a kada nemaš volje kao favorit igrati da bi povećao prednost na 2:0, onda ti se može dogoditi što se dogodilo - jedna neopreznost i odjednom je 1:1.
Isto kao i kod Hajduka, nije problem ishod, nego sve ostalo..
Jalovost na Rujevici
Prošle sezone Rijeka je znala odigrati doista dobre, pa čak i zabavne utakmice u kvalifikacijama za europska natjecanja. Samo za primjer, upravo je onaj drugi Torshavn, također s Farskih otoka, Rijeka pomela i kod kuće i u gostima s ukupnih 5:1. Kolo nakon toga na konopcima su držali francuski Lille, ekipu s deset puta većim budžetom, koja redovito prodaje igrače u najveće europske klubove za pedesetak milijuna eura.
Ove sezone, nakon neviđenog mučenja protiv drugoligaša Corvinula, gdje je odigrano jedno dobro poluvrijeme, na Rujevicu je došao švedski Elfsborg, momčad koju se, kako po kladionicama tako i po pregledu kadra i budžetu, smatralo jednakovrijednom Rijeci.
Odigrati protiv takvog protivnika 1:1 nije nikakvo čudo ni problem, ali nešto drugo je, a to je izrazio i sam trener Željko Sopić: "Krive smo odluke donosili u zadnjoj trećini, a nismo ni dobili impuls od igrača s klupe kojem smo se nadali. Odlučio sam Radeljića staviti naprijed da napunim kazneni prostor kod centaršuta, ali, nažalost, centaršuta nije bilo. Nije bilo dobro s igračem više i njihovom zaslugom i našom krivicom."
S igračem više kod kuće nedopustivo je ne stvoriti ni jednu pravu priliku za pogodak protiv tek solidne švedske ekipe. Koliko god Sopić tvrdio da "Rijeka nije City", ona to i ne treba biti. Dalićevski rječnikom, ovdje bi i dobro bilo i više nego dovoljno dobro. Nije bilo potrebno izvrsno.
Tako je Rijeka postala još jedan hrvatski klub koji se ne zna kod kuće nametnuti kao favorit te pokazati da je spreman, čak i s čovjekom više, u kontinuitetu stvarati prilike za pogodak. Ono što stvar čini još tužnijom činjenica je da smo od Rijeke, a s vremena na vrijeme i od Hajduka, to u prošlosti znali vidjeti.
Nisu problem rezultati, nego bljutavost i bezidejnost igre
Dva od tri hrvatska predstavnika, uz iznimku Rijeke, izvukla su klubove protiv kojih su bili izraziti ili apsolutni favoriti. A svaki je odigrao tek jedno dobro poluvrijeme. Sve ostalo bilo je teško mučenje na terenu te potpuna napadačka bezidejnost, koja je rezultirala vrlo predvidljivim i dosadnim nogometom.
A stvari ne moraju biti takve. Dovoljno je pogledati u prošlost ili preko granice. Hajduk je znao imati teških, pa i sramotnih poraza protiv Gzire ili Tobola, ali je jednako tako znao odigrati odlične utakmice, kao prije koju sezonu protiv portugalske Vitorije. Rijeka je još prošle sezone, sve do posljednjih nekoliko kola prvenstva, igrala nogomet koji je nekoliko klasa iznad ovoga što sada gledamo na Rujevici.
Kad bismo pogledali samo preko granice, vidjeli bismo Olimpiju koja pobjeđuje moldavski Šerif 3:0 te bi mogla biti ogroman problem za Rijeku ako ova ne prođe Elfsborg. Jednako tako, Maribor je s vrlo skromnim budžetom i kadrom odigrao dobru i zabavnu utakmicu te pobijedio Vojvodinu 2:1.
Iako slovenske momčadi budžetom i kadrom zaostaju za hrvatskima, na terenu se može gledati nešto što nalikuje nogometu.
I u tome je i poanta cijele priče - nije poanta izgubiti ili ispasti, jer to je uvijek moguće. Potrebno je znati i htjeti nametnuti se na terenu te kvalitetom igre nadjačati protivnika. A to nismo vidjeli ni od jednog hrvatskog kluba, iako su svi redom bili veliki favoriti.
Upravo to najviše brine.