Hrvat piše povijest u Aziji. "Nitko ne zna kako se zovem, svi me zovu Einstein"
REPREZENTACIJA Tadžikistana apsolutno je prva priča ovogodišnjeg Azijskoga kupa u Kataru. Momčad 57-godišnjeg hrvatskog trenera Petra Šegrta, kojoj je ovo prvi nastup na prvenstvu Azije, senzacionalno je prošla skupinu, a u nedjelju u osmini finala šokirala i Ujedinjene Arapske Emirate.
Tadžikistan je vodio 1:0 do pete minute sudačke nadoknade, ali je UAE uspio izboriti produžetak. U njemu nije bilo golova, ali je Tadžikistan prošao na penale nakon što je Jatimov u drugoj seriji obranio udarac Caija Caneda. Šegrtovi igrači zabili su svih pet penala i plasirali se u osminu finala, gdje će igrati protiv Jordana.
Petar Šegrt tako je postao hit trener. Ne samo zbog nevjerojatnih rezultata nogometno potpuno beznačajne zemlje nego i zbog silne karizme kojom zrači, kako na utakmicama tako i u razgovorima s medijima. Nakon što su izbacili UAE, njegovi igrači su ga na rukama nosili i bacali u zrak.
Šegrt je rođen u Đurđevcu, ali je vrlo rano otišao u Njemačku, gdje je igrao kao amater. Trenerskim poslom se počeo baviti vrlo rano, a ludi put ga je od Gruzije preko Indonezije, BiH, Afganistana i Maldiva odveo u Tadžikistan, koji vodi od 2022. godine.
Jesu li vam se slegli dojmovi nakon pobjede nad UAE-om, kako su to doživjeli igrači?
Samo se nadam da će se dečki oporaviti od slavlja, nikad takvo nešto nisam doživio. Pazite, nema tu alkohola, ali oni su plesali do jutra. Presretan sam zbog njih, oni su junaci. Što da vam kažem... Nadam se da će dečki ostati čvrsto na zemlji pa da protiv Jordana odemo još jedan korak dalje.
Oni su gladni pobjeda, žele još ostati u turniru. Moji dečki su junaci. Oni nikad nešto slično nisu doživjeli, od samog natjecanja do uvjeta koje ovdje imamo i terena. Možda nikad ni neće. Ponosan sam na njih, nevjerojatno je što su napravili.
Kakve su reakcije u Tadžikistanu?
Nitko u Tadžikistanu ni u ludilu nije ovo očekivao. Euforija je zahvatila čitavu državu. Stižu nam četiri čartera na utakmicu s Jordanom, a dolaze i i čitave obitelji igrača. Obećao sam im da mogu doći ako pobijedimo UAE i obećanje sam održao. Javio mi se i predsjednik države i zamolio me da prenesem poruku igračima i pohvalim ih. Rekao je nešto i meni osobno, ali to ću zadržati za sebe.
Presretan sam zbog svih njih, ali najviše zbog svojih igrača. Oni su junaci. Ostali smo bez našeg najboljeg napadača Manučehra Džalilova, koji je dobio rak. Čovjek je išao na kemoterapiju u Rusiju, bori se s tom bolešću, ali ja sam želio da bude s nama ovdje na turniru. Na zadnjoj pripremnoj utakmici sam ostao bez najboljeg veznog igrača, koji je pokidao križne ligamente. I on je s nama.
Obojica imaju mlađu braću, koji su u mojoj momčadi. Mi smo prava obitelj i zato ostvarujemo ovakve rezultate. Zajedno smo već šest, sedam tjedana, sve radimo zajedno i nema nikakvih problema. Ne jedemo dok zadnji igrač ne dođe za stol. Ako kasni, onda to igrači s njim riješe, ali tako se gradi zajedništvo.
Otkud vi u Tadžikistanu?
Duga je to priča. Nakon što sam otišao iz reprezentacije Maldiva, dvije sam godine bio bez posla zbog korone. Taman sam imao dogovoreno sve s jednom arapskom državom, a onda je došla korona. Bio sam kod kuće i onda mi se javio savez Tadžikistana na preporuku jednog mojeg suradnika.
Jako su me htjeli, ali nisu željeli moje pomoćnike. Odbio sam, oni su mi nudili i veću plaću, ali sam im rekao da ne mogu raditi bez svojih ljudi. Oni su željeli da u stožeru imam njihove ljude, ali ja sam im odgovorio da ja od njih ne mogu u par mjeseci napraviti trenere.
Na kraju smo se ipak dogovorili. Bilo mi je čudno u početku jer je ipak to puno drukčije od Maldiva, na kojima sam prije radio. Moj cilj je bio da odemo na Azijski kup, na kojem Tadžikistan nikad nije bio. Taj korak smo ostvarili. Onda smo se željeli što bolje predstaviti u Kataru i u tome smo uspjeli.
Kakva je vaša momčad?
Kad sam dolazio u reprezentaciju, savez mi je dao otvorene ruke iako se u početku sa mnom nije slagao. Krenuo sam od nule. Bivši izbornici samo su dobili popis igrača koji moraju igrati i to je bilo to. Ja nisam želio tako raditi i brzo sam vidio da u mlađim reprezentacijama ima kvalitetnih igrača za A selekciju. Govorili su mi da oni prvo moraju proći sve omladinske kategorije, ali ja sam ih povukao u A selekciju.
Danas su oni nositelji momčadi. Većina igrača igra u tadžikistanskoj ligi te u okolnim zemljama. Klub Istiklol je napravio jako dobru stvar jer je kupio dosta reprezentativaca pa oni cijelu sezonu igraju zajedno. Tamo ih je deset, sedam je iz ostalih tadžikistanskih klubova te ostatak iz regije.
Jednoga golmana sam dovukao iz druge singapurske lige. Dobro je tamo branio, ali je morao otići u vojsku na godinu i pol dana i prekinuo je karijeru. Vratio sam ga u reprezentaciju jer sam znao da nam može pomoći i pogodio sam.
Prozvali su vas Einstein jer jako nalikujete legendarnom znanstveniku. Kako se s time nosite?
A, kako? Ljudi već misle da se stvarno prezivam Einstein, nitko pojma nema koje mi je pravo ime. Navijači se na stadionu deru "Einstein! Einstein!" jer misle da mi je to pravo ime. Jedan mladić u savezu se zove Albert pa se onda šalimo da imamo Alberta Einsteina. Njemu sam rekao da mi kupi negdje naočale kakve je nosio Einstein da onda skroz izgledam kao on. I našao mi ih je!
Imate li ponuda drugih saveza ili možda klubova?
Znate što? Uopće me to trenutačno ne zanima. Imam ugovor do 10. veljače, ali jedino o čemu razmišljam je ova reprezentacija. Ima interesa, dobio sam puno darova ovdje u Kataru. Lijepo je to vidjeti da si interesantan, ali bit će vremena za to. Sad samo Tadžikistan, samo utakmica s Jordanom.
Neki agenti su se već počeli raspitivati za moje igrače. Nude im svašta i to igračima malo remeti mir. Rekao sam ima da ću poslati kući onoga tko se time bavi. Mi smo obitelj, ali mora biti malo čvrste ruke i discipline. Bit će vremena kasnije za sve te priče.