DONOSIMO van pregled 2007. godine iz perspektive naših reprezentativaca koji kruh zarađuju u cijenjenim europskim ligama.

Eduardo da Silva: Kad su ga petnaestogodišnjaka uočili skauti zagrebačkog Dinama, nitko nije ni slutio da će jednog dana Eduardo da Silva postati napadač svjetskog kalibra. Njegov razvojni put tekao je preko omladinskog pogona Dinama i zaprešičkog Intera, a svoj vrhunac u hrvatskoj ligi dosegao je upravo sezone 2006./07.

Naprosto je briljirao u Dinamovoj momčadi i s 34 pogotka postao najbolji strijelac u povijesti 1. HNL, srušivši rekord Goran Vlaović iz sezone 93./94.. Iste je sezone postao prvi i jedini igrač koji je od 1992. postigao hat-trick na utakmici vječnog derbija protiv Hajduka (3:0 na Maksimiru 19. svibnja 2007.), a isti taj dan sa sedam golova postao je najbolji strijelac svih derbija od osamostaljenja Hrvatske.

Dana 2. srpnja 2007. objavljeno je da Dudu za 15 milijuna eura prelazi u engleski Arsenal. Potpisao je ugovor na četiri godine. U pripremnom razdoblju na turniru u Amsterdamu, protiv rimskog Lazija postigao je svoj prvi pogodak za novi klub, a u uzvratnoj utakmici 3. pretkola Lige prvaka protiv praške Sparte dao je i svoj prvijenac u službenim utakmicama. U strijelce se upisao i protiv Seville u prvom kolu Lige prvaka. Uslijedili su ne baš tako uspješni nastupi u Premierligi, ali je zato Eduardo svoj obol davao u raznim kup natjecanjima.

Tako je 31. studenog Eduardo zabio dva gola u 3:0 pobjedi na Sheffield Unitedom u četvrtom kolu Carling kupa. Nedugo zatim zabio je opet Sevilli u ligi prvaka, da bi onda dva gola zabio i u četvrtfinalu Carling kupa protiv Blackburna. Gotovo šest mjeseci Eduardo je morao čekati na prvi gol u Premierligi, a onda to se dogodilo dva dana prije Nove godine u utakmici protiv Evertona, kada je zabio čak dva zgoditka.

Recimo i to, Eduardo je, od strane engleskog nogometnog časopisa FourFourTwo, svrstan među 100 najboljih svjetskih nogometaša (postavljen je na 89. mjesto).

Vedran Ćorluka: 2007. godina bila je prekretnica i za još jednog bivšeg Dinamovca Vedrana ćorluku, igrača kojeg je najviše sigurno napravio Slaven Bilić pozivanjem u reprezentaciju i guranjem na desni bok, gdje je ovaj doslovno procvjetao.

Ovaj 193cm visok mladić, kojem su prigovarali zbog "hodanja na petama" i sporosti svojim blistavim igrama u Dinamu i reprezentaciji utišao je sve kritičare. Nakon susreta sa Engleskom u Zagrebu pojavila se priča o velikom zanimanju talijanskog Milana koji je spreman platiti i do 10 milijuna eura za talentiranog braniča.

Ipak 1. kolovoza 2007. izvršni dopredsjednik Dinama Zdravko Mamić potvrdio je da je Vedran Ćorluka novi član Manchester Cityja. Konačan iznos transfera je iznosio ogromnih 13 milijuna eura.

U Cityju je Vedran već nakon druge utakmice bio u momčadi kola i postao nezamjenjiv na desnom boku. Do sada je odigrao 20 utakmica u dresu kluba sa Eastlanda i oduševio gotovo sve. Od trenera Erickssona, koji svako nekoliko dana sipa hvalospjeva na račun njegove kvalitete i polivalentnosti do tradicionalno škrtih engleskih novinara kada se radi o strancima iz istočnih zemalja.

To se slobodno može reći, Ćorluka je jedno od najvećih otkrića ovogodišnjeg izdanje Premierlige. Do sada u momčadi Cityja igrao čak na tri pozicije, stoper, bek i zadnji vezni i sve je uloge odradio izvrsno. Ovo je dakle bila uistinu nezaboravna godina za ovog skromnog momka iz Dervente.

Niko Kranjčar: Kada je Niko Kranjčar 31. kolovoza 2006., par sati prije kraja prijelaznog roka, potpisao četverogodišnji ugovor s engleskim premierligašem Portsmouthom, mnogi su osporavali njegovo nogometno znanje. U momčadi Portsmoutha debitirao je u FA kupu protiv Mansfielda (2:1), a debi u Premiershipu zabilježio je 1. listopada 2006.

Prvih mjeseci nije se uspio nametnuti u prvu momčad, zbog težeg privikavanja na engleski stil nogometa pa su se javili raznorazni brojni kritičari. S obzirom da ga je Harry Redknapp slabo uvodio u igru njegov odlazak iz Engleske neko je vrijeme bio aktualan, no, iako je imao dvije konkretne ponude, Portsmouth ih je odbio i Niki povećao primanja.

Ulaskom u sezonu 2007./08. Kranjčar je postao standardan i gotovo nezamjenjiv prvotimac "Pompeya", držeći svoju momčad konstantno pri vrhu ljestvice. Navijači Portsmoutha proglasili su ga najboljim igračem mjeseca listopada i studenog, a vrlo često proglašavan je igračem utakmice, te uvrštavan u momčad kola.

Do sada je Niko odigrao 35 utakmica u Premierligi, a postigao je pritom pet golova, od kojih su njih nekoliko zaista spektakularni i uvršteni su u ponajbolje golove u posljednjih nekoliko sezona. Niko je u 2007. godini pokazao da je razdoblje prilagodne daleko iza njega, sada je potpuno spreman, puno je napredovao i na psihičkom i na fizičkom planu, a kao takav sigurno je budućnost engleskog, ali i hrvatskog nogometa.

Ivan Rakitić: Ivan je nagovijestio svoj talent već u svojoj prvoj pravoj sezoni za Basel 2006./07., kada je zabio 11 pogodaka u 33 utakmice. Ozljedom prvog strijelca kluba, Mladena Petrića, praktički je postao glavni igrač kluba, kojeg vodi do četvrtfinala Kupa UEFA.

Na kraju prošle sezone Ivan Rakitić dobiva nagradu za najboljeg mladog igrača švicarske lige. Nakon samo jedne sezone, Rakitić ovo ljeto prelazi u Schalke za odštetu od pet milijuna eura. U njemačkom je doprvaku dobio dres sa brojem deset, koji polako opravdava vrlo obećavajućim igrama, pogotovo nakon prvijenca već u debiju protiv aktualnog prvaka Njemačke Stuttgarta. Rakitić je doveden na izričit zahtjev trenera Mirka Slomke koji je u našem reprezentativcu vidio idealnog nasljednika za Brazilca Lincolna, koji je otišao u Galatasaray.

15. listopada ove godine Rakitić ponovno oduševljava sve pogotkom u derbiju protiv minhenskog Bayerna, dok tri dana kasnije odlično igra u u svom debiju u kupu UEFA protiv Valencije. Za Hrvatsku je debitirao protiv Estonije 8. rujna 2007. Svoj prvi gol je zabio već u sljedećem nastupu protiv Andore 12. rujna 2007.

Iako su njegove ire bile nešto spektakularnije u vrijeme dok je igrao za Basel i na početku sezone, vidljivo je kako Rakitić pomalo stasa u vrlo kvalitetnog nogometaša. U njemu je Hrvatska dobila velikog igrača, nešto između Kranjčara i Modrića, a njegova mladost garancija je da ovaj samo može napredovati, pogotovo u klubu poput Schalkea. 2007. godina sigurno je urezana i u srce ovog nogometaša. U njoj je napravio golem pomak, od anonimca, do nositelja igre Schalkea.

Nedavno je napravio veliku glupost, kada je pijančevao sa Krstajićem do kasno u noć, zbog čega ga je klub kaznio neigranjem u važnoj utakmici Lige prvaka protiv Rosenborga. No, Ivan je još mlad, pogriješio je i valju mu opostiti, a on to više sigurno neće ponoviti.

Mladen Petrić: Sezone 2006./2007. Petrić napravio je iskorak koji je samo mogao sanjati nekoliko godina prije. On je poput Dade Prše na velika nogometna vrata ušao nešto kasnije, sa 25 godina, kada je zabljesnu za švicarski Basel. U dresu švicarskog kluba, Petrić je u 72 utakmice zabio 39 golova i u dvije sezone postao najbolji igrač švicarske lige.

Ovo sve nije ostalo nezamjećeno, pa je na ljeto 2007. godine Petrića kupila dortmundska Borussia, kojoj je za povratak u njemački vrh, nužno trebao igrač kalibra Mladen Petrića, koji može igrati u napadu, ali i biti kreator. Iako je njemački klub za njega platio samo tri i pol milijuna eura, Petrić je odmah postao zvijezda luba sa Westfalena.

U 15 ligaških utakmica za Borussiju, Petrić je zabio osam golova, a dodao je još dva i u kupu, tako da je polusezonu završio sa respektabilnih deset golova. Kada se tome prirodaju još golove iz reprezentacije, za koju je Petrić igrao fantastično, zabivši sedam golova u deset nastupa, onda je njegov ukupni učinak uistinu odličan.

Mladen Petrić je podsjetimo donio Hrvatskoj na Wembleyu pobjedu svojim fantastičnim zgoditkom, što se može sigurno okarakterizirati njegovim najvažnijim zgoditkom u karijeri. I za Petrića je 2007. godina, kao i za većinu naših reprezentativaca bila godina iz snova.

Joe Šimunić: Šimunić je uz Šimića, jedan od rijetkih koji se baš i ne može pohvaliti prošlom godinom. Iako je dio velikog uspjeha hrvatske reprezentacije i standardan prvotimac berlinske Herte, Joe je stalno na zubu medija, sudaca i trenera. Mnogi ga vide kao vrlo prljava i kontrovezna nogometaša, koji gotovo i svakom trenutku može dobiti crveni karton.

Zbog nevjerojatnih nasrtaja na protivničke igrače u nekoliko navrata, Šimunića su u klubu poslali u psihologa. Sve je vjerojatno počelo u ljeto 2006. godine kada je Graham Poll udijelio Šimuniću čak tri žuta kartona. Od onda, Šimunić je uvijek pod nekakvom prismotrom.

Kako se ne može pohvaliti nekakvim uspjesima ni na klupskom planu, Hertha je trenutno 12. momčad Bundeslige, možemo reći da usprkos reprezentativnom uspjehu, ovo neće biti godina za pamćenje. Naravno, pamtit će se Wembley, ali svi će ga naši reprezentativci pamtiti, pa ih po tom obrascu ne bi mogli podijeliti u uspješne odnosno neuspješne.

Dario Šimić: A što tek reći za Darija Šimića, koji u Milanu igra vrlo rijetko, gotovo nikako. No, svaki put kad najavi da je nezadovoljan i da odlazi u Milanu ga nagovore da ostane jer će kao igrati. On povjeruje, ostane, ali opet nikada ne igra. Nedavno je, navodno, zasigurno odlučio napustiti Milan, spominjali su se raznorazni Premierligaški klubovi, ali i neki talijanski, no, sve se okončalo time da je Šimić potpisao novi ugovor s Milanom.

Bilo kako bilo, manjak nastupa za Milan ne odražava se na njegove odlične igre u reprezentaciji. Šimić je bio jedan od nositelja hrvatske obrane u pohodu na europsko prvenstvo i na tome mu se mora čestitati. Spomenimo i to, Šimić je ove sezone odigrao tek dvije utakmice u Serie A.

Ivica Olić: Olić je u 2007. godini napravio onaj toliko željeni iskorak prema vrhunskom nogometu. Nakon četiri sezone u hladnoj Rusiji i 35 golova u 78 nastupa, Olića je primijetio njemački HSV i početkom siječnja ove godine za dva milijuna eura doveo na AOL Arenu. Za Olića to je bilo ispunjenje snova, jer se želio dokazati u njemačkoj ligi, gdje nije uspio nešto ranije u svojoj karijeri kada je iz Marsonije prešao u Herthu, koja ga je dvije godine kasnije pustila bez odštete.

U novom klubu, Olić se snašao odlično i odmah je ugrabio mjesto u početnoj postavi. Otkako je došao u Hamburg, Olić je zabio 12 golova u 32 ligaške utakmice i postao udarna igla svoje momčadi. Posebno je dobar ove sezone, gdje je u 17 utakmica zabio sedam golova.

Odlične igre u njemačkoj ligi, odrazile su se i na njegove nastupe u reprezentativnom dresu, gdje je igrao zapaženu ulogu. Posebno je dobar bio u povijesnoj pobjedi na Wembleyu, gdje je po riječima mnogih bio najbolji igrač na terenu, a postigao je i zgoditak.

Jurica Vranješ: Koliko god Jurica Vranješ nije dovoljno cijenjen u reprezentaciji, toliko je cijenjen u Werderu. I prošle i ove sezone, Vranješ je jedan od standardnijih igrača bremenskog kluba za kojeg ruku na srce igra vrlo dobro. Ove sezone skupio je već 14 nastupa i važna je karika u momčadi Thomasa Schaafa.

Kako figurirao kao jedna od dvije moguće zamjene za kapetana reprezentacije Niku Kovača, Vranješ svakako može biti zadovoljan 2007. godinom, jer je u svom klubu, koji svake godine vrlo uspješno igra na tri fronta, standardan, stoga kad Kovač otiđe, biti će spreman i psihički i fizički za preuzeti njegovo mjesto.

Ivan Klasnić: Klasnić veliki je heroj hrvatskog, ali i svjetskog nogometa. To što je ovaj momak napravio, još će se mnogo godina pričati. Naime, nakon što mu je početkom 2007. godine operacijom, ali tek nakon dugog pokušaja uspješno presađen bubreg, stručnjaci mu nisu davali mnogo šanse za nastavak karijere, štoviše govorili su da je to nemoguće...

Ivan je šuti i radio, te se nedavno nakon skoro godinu dana izbivanja vratio u momčad Werdera. Prije nekoliko kola bio je dvostruku strijelac za svoj Werder, tako slavodobitno okrunivši svoj veliki povratak koji je zadivio svijet. To sada svi priznaju, i reprezentacija i Werder nisu pravi bez Ivana Klasnića. Svaka čast Ivanu...

Jerko Leko: Leko još je jedan igrač koji se spominje kao potencijalni nasljednik Nike Kovača. Kako Leko već dvije godine skoro igra vrlo uspješno za francuski Monaco, sigurno da ima razloga za zadovoljstvo. Da, Monaco više nije europska sila, kao što je to bio prije nekoliko godina, u vrijeme Prše, ali je stabilan francuski klub, s europskim aspiracijama, što je vrlo zadovoljavajuće za Leku, pogotovo nakon Kijevske avanture.

Leko je do sada za Monaco odigrao respektabilne 44 utakmice a pritom je postigao i jedan pogodak. Iako za sada ipak ne iskazuje onaj svoj davno mu pripisivan veliki potencijal, Leko pomalo postaje velika vrijednost za hrvatsku reprezentaciju.

Darijo Srna: Što reći za Darija Srnu. Nakon što je 2006. godinu obilježio slučajem fontana, 2007. je bio miran i marljiv. Svoj trud okrunio je kapetanskom trakom u ukrajinskom Šahtaru, gdje je već nekoliko sezona jedan od glavnih igrača. Iako Europa već dugo vremena zove Darija na zapad, za sada gazda ukrajinskog kluba Srni jednostavno ne da da ode, ponudivši mu uvjete, kakve može samo sanjati bilo gdje drugdje.

Doduše, Ahmedov svake godine mnogo ulaže u momčad, doveo je Cristiana Lucarellija, Castilla i raznorazne Brazilce, ali veći europski uspjeh jednostavno ne mogu ostvariti, pa su tako i ove godine ispali u grupi Lige prvaka, ni ne osvojivši treće mjesto za nastavak natjecanja u Kupu UEFA. Srna će jednog dana shvatiti da ukoliko želi više i bolje, a to sigurno može, mora napustiti Ukrajinu i krenuti na zapad.

Robert Kovač: Prvi dio 2007. godine Robert Kovač bio je još član torinskog Juventusa, koji se borio za ulazak u prvu ligu, a za koji je ovaj nastupio 18 puta. Nakon što je na ljeto odbio spektakularni transfer u Dinamo, Robert Kovač skrasio se u dortmundskoj Borussiji, otišavši tako stopama Mladena Petrića.

Iako je po nekim najavama Kovač doveden kao ponajbolji branič svijeta, po igri koju je prezentirao u reprezentaciji, njegovi prvi nastupi nisu opravdali povjerenje. Kovač je često bio krivac za pogotke, što je rezultiralo seljenjem na klupu. Ipak kako je vrijeme aklimatizacije odmicalo Kovač je postao standardan član momčadi, za koju je ove sezone odigrao 11 utakmica i još dvije u kupu.

2007. godina i nije bila nešto posebno za Roberta, jer nakon borbe u talijanskoj drugoj ligi, Juventus ga je otpustio, zatim ga je Dinamo htio "prevariti", a onda su uslijedili i ne baš tao briljantni nastupi za Borussiju. Iako Robert ima već 33 godine, od njega u 2008. očekujemo više.

Stipe Pletikosa: Nakon što je više godina bio na relaciji Split - Donjeck, 2007. godine Stipe je potpisao za moskovski Spartak, što je bio pun pogodak s njegove strane. Nakon godina mučenja na klupi u Šahtau, Stipe je napokon postao standardan na golu svog kluba, što je i rezultiralo puno boljim nastupima u reprezentativnom dresu.

Stipe je zadovoljan, ima odlične uvjete i odlično brani, a to što nikako ne može ispuniti san i zaigrati u Premierligi, to će doći s vremenom. Poželimo mu to u 2008. godini, kada će ga kao vratara europskog prvaka Hrvatske tražiti svi otočki klubovi.

Budan, Bjelanović, Pranjić, Knežević, N.Kovač, Babić: O spomenutim igračima reći ćemo samo nekokoliko riječi, iako možda neki poput Pranjića zaslužuju i više. Budan je 2007. godinu počeo odlično, bio je prva violina Parme i golove je zabijao vrlo često. No, s novom sezonom došle su ozljede, a Budan nikako da se vrati u staru formu. Ove sezone odigrao je tek jedu utakmicu u Serie A.

Bjelanović je ovo ljeto za dva milijuna eura prešao u Torino i za njega ove sezone odigrao 12 utakmica, ali gol još nije postigao, što baš i nije dobra statistika za napadača. O Dariju Kneževiću imamo samo riječi pohvale. Darijo je standardan u Livornu za kojeg je ove sezone odigrao 14 utakmica u Serie A i pritom zabio i dva zgoditka. Od dolaska u Italiju, Knežević je 25 nastupa u Serie A, promoviravši se tako u važnog člana Livorna, ali i reprezentacije.

Pranjić u nizozemskom Herenveenu iz godine u godinu napreduje i oduševljava navijače u struku. Daniel se sada prometnuo u jednog od najvažnijih igrača ove momčadi, a ruku na srce prošle sezone je i proslavio asistencijama ponajboljeg europskog golgetera Afonsa Alvesa. Pranjić je u 83 ligaške utakmice za Herenveen upisao devet golova i 26 asistencija. 2007. godina donijela je Pranjiću i pomak u reprezentativnom statusu, jer sada sve češće nastupa.

Marko Babić od odlaska u španjolski Betis iz Leverkusena, nikako da se privikne na novu sredinu. Na početku sezone gotovo da ništa nije igrao, no, dolaskom novog trenera i njemu se minutaža povećava. Nadamo se  da će u 2008. godinu osigurati status kakav zaslužuje.

Za kraj spomenuti ćemo vremešnog Niku Kovača, koji i sa 26 godina i dalje za reprezentaciju i za klub igra veoma važnu ulogu. Trapattoni mu na ljeto nije dao u Hajduk, a Bilić bez njega ne može zamisliti reprezentaciju. Iako je 2007. godina bila vrlo uspješna za Niku, nadamo se da će mu 2008. biti još uspješnija te da će mu kruna karijere biti veliki rezultat na europskom prvenstvu.

Foto: AFP