Zbog Dinama je pobjegao iz Hajdukovog vlaka, rekli su da nikad neće biti igrač
NOVČIĆ je pao na zemlju. Dinamov kapetan treći put je na toj utakmici "zvao" pismo, a prva dva puta pala je glava. Novčić je zapeo u blatu, nitko nije mogao vidjeti na koju je stranu pao, ali bilo je prekasno. Dinamovi igrači počeli su se veseliti toliko žestoko da su uvjerili i suca Guntera Manninga i igrače Spartaka iz Brna da su u pravu.
Dinamo je prošao u drugo kolo Kupa velesajamskih gradova. Te noći nije samo započeo jedini put nekog hrvatskog kluba prema velikoj europskoj tituli, nego i najveće prokletstvo Dinamove povijesti. Godine su prolazile nakon te 1967., a Plavi nikad više nisu igrali bitnu europsku rolu.
Bizarni golovi koje je primao u posljednjim trenucima, sudački previdi i neshvatljivi debakli učinile su Dinamo europskim luzerom koji idućih pola stoljeća neće dočekati proljeće u Europi. Pokojni Tomislav Židak skovao je termin "Zambatinog novčića" kao prokletstva koje Plavima ne dozvoljava da u Europi naprave rezultat i rođen je najveći mit u Dinamovoj povijesti.
A klubovi žive od mitova, jer su bez njih tek jedan od milijuna drugih klubova, ni po čemu poseban. Svaki klub ima svoj mit koji ga čini unikatnim, drugačijim i za navijače boljim pa i ispravnim u odnosu na sve druge. Mitove ne može stvarati bilo tko. Za mitove su potrebni i mitski igrači.
Kada je Dinamo prije dvije godine pod maksimirskom maglom od koje se nije vidio prst ispred nosa svladao Spartak iz Trnave, jedan mit zagrebačkog kluba otišao je u povijest. Bio je to istovremeno trenutak ogromnog veselja, ali i neke morbidne tuge za svakog Dinamovog navijača. Dinamov plasman u proljeće značio je da Djed Mraz ipak ne postoji, a nijedno dijete to ne želi čuti. A navijači nisu ništa drugo nego djeca koja vole sanjati, zamišljati i živjeti u paralelnoj realnosti.
Prije točno dva dana otišao je čovjek koji je glavni krivac i za najljepšu priču Dinamove povijesti i njenu najveću tragediju. Mitove mogu stvarati samo mitski igrači, a Slaven Zambata bio je upravo takav igrač.
Pobjegao iz Hajdukovog vlaka jer je želio igrati za Dinamo
Rođeni Sinjanin, Zambata se nogometom počeo baviti relativno kasno, tek s 14 godina. Već dvije godine kasnije zaigrao je za seniore lokalnog Junaka, gdje je dominirao kao potpuni klinac, ali sanjao je puno veću pozornicu.
I to baš onu plavu, maksimirsku, iako bi mu po geografiji ona splitska trebala biti mnogo bliža. U Junaku mu je prvi trener bio Kolak koji je u njega usadio veliku ljubav prema Dinamu. Kolakov idol bio je Ivan Oskar Jazbinšek, sjajni branič Građanskog i Dinama te jedan od najvećih prijeratnih hrvatskih igrača.
Ipak, Hajduk je mladog, 18-godišnjeg Zambatu odlučio odvesti na turnir u San Remo. Hajduk je i tamo i natrag putovao preko Zagreba, a po povratku u Split su otkrili da je Zambata nestao. Mladi napadač odlučio je iskoristiti svoje želje. Otišao je ravno u Dinamovo tajništvo, pokucao na vrata i rekao: "Ja sam Slaven Zambata. Bio sam na pripremama s mladom momčadi Hajduka, a najveća želja mi je igrati za Dinamo". Predsjednik Otto Hofmann i trener, pazite sad, Ivan Jazbinšek odlučili su primiti mladog Sinjanina na probu.
Manje je poznato da Zambata prvu noć u metropoli nije spavao. Nije bio siguran je li donio ispravno tako tešku životnu odluku, a uskoro je na njega počeo i pritisak Hajdukovih predstavnika i povjerenika u Zagrebu da se vrati u Dalmaciju. Zambata je to nakon dva dana i napravio, ali u vlaku se predomislio i, umjesto za Split, produžio za Sinj. Nakon nekoliko dana vratio se u Dinamo, gdje će provesti iduće desetljeće života.
Godinama kasnije opisat će kako mu se Zagrebi uvukao pod kožu: "Zagreb me zarobio, tu sam više od četvrt stoljeća. Tko jednom zagrize zagrebački asfalt, taj ga više ne pušta". U Zagrebu je ganjao i akademsku karijeru. Gdje god je Dinamo putovao na gostovanja i u karantene, Zambata je uvijek nosio skriptu pod rukom. Na kraju mu se upornost isplatila pa je pored nogometne posjedovao i pravnu diplomu.
Najveći Dinamov trener ikad mu je rekao da neće postati igrač
Koliko dječak iz provincije nije bio spreman za svjetla velegrada najbolje pokazuje crtica s Dinamove turneje u Belgiji 1960. godine. Zambata je bio na klupi, ali je trener Antolković odlučio svojim mladim igračima dati šansu u posljednjih dvadesetak minuta utakmice. Međutim, Zambata nije sjedio kraj svojih suigrača na tribini i nisu ga mogli naći. Nikad nije igrao nogomet u kojem zamjene postoje niti su one bile potrebne.
Potraga je potrajala dobrih deset minuta, a kad je Zambata shvatio o čemu se radi, svukao je trenirku, preskočio ogradu i ušao u teren bez da ga je pomoćni sudac vidio. Samo je došao do glavnog suca, potapšao ga po leđima i rekao "Ja sam ušao u igru".
Debi za Dinamo imao je u četvrtfinalu kupa protiv Vojvodine, ali njegova prva velika partija za Dinamo bila je ona u polufinalu protiv Hajduka. Zambata je zabio pobjednički gol za pobjedu nad Hajdukom (2:1) i donio je Dinamu plasman u finale.
Ipak, karijera nakon toga nije bila nimalo jednostavna. Prebačen je ponovno u drugu momčad, a već od prvih dana ga je maksimirska publika uzela na zub zbog brojnih promašaja. Zambata je po svemu bio daleko od prototipa ostalih Dinamovih legendi. Dinamo, njegovi igrači i publika su uvijek njegovali i voljeli fin, tehnički dotjeran nogomet bečke škole u kojem je prvi dodir s loptom jedini bitan i on određuje kakav je netko igrač.
Zambata nije bio takav. Imao je nevjerojatnu snagu, silinu, prodornost i brzinu, strahovito jak šut, ali stigao je u Dinamo kao tehnički apsolutno nedotjeran igrač. Dok je bio u drugoj ekipi zaradio je još jedan nadimak pored onog koji je donio iz Sinja (Čoko), a taj je glasio – Čavel. Zambata je imao jako težak korak i kada bi trčao po pomoćnom igralištu koje je imalo više zemlje nego trave, doslovno je izgledalo kao da svakim korakom zabija čavle nogama u zemlju.
Martin Bukovi, najveći trener Dinama i Građanskog u povijesti, rekao mu je da nikad neće postati igrač ako nastavi tako trčati. Dinamo mu je čak htio dati papire, ali je navodnu presudnu ulogu u njegovom ostanku odigrao Franjo Wölfl, najbolji strijelac Modrih od osnutka Građanskog, koji se snažno zauzeo za Zambatu. Svoje iskupljenje i konačno dokazivanje Zambata je imao na turniru u Švicarskoj Bellinzoni. Tamo je proglašen najboljim igračem ispred velikog Franza Beckenbauera. Nakon susreta mu je prišao veliki Ivo Robić koji se poslovno zatekao na putu u Švicarskoj i rekao mu kako je on idući veliki Plavi 9. Dinamo je za malo izbjegao jednu od najvećih greška u svojoj povijesti.
Plavi 8 postao je Plavi 9. Od Valencije do Leedsa stasao je Zambata, a s njim i Dinamo
Zambata je stasao u vrijeme kada je na Maksimiru vladao drugi veliki Plavi 9 – najbolji strijela Svjetskog prvenstva u Čileu Dražan Jerković, pa je sinjski napadač prvi dio svoje karijere bio Plavi 8. Uskoro je zamijenio Jerkovića na centarforu. Kasnije će mnogi reći kako je time morao žrtvovati dio svoje slobode i prodornosti, ali je Dinamo jednu od najuspješnijih generacija u povijesti, onu iz šezdesetih, gradio na činjenici da je svaki suparnik morao udvajati Zambatu koji je bio presnažan za samo jednog braniča.
"Sjajno je igrati s Dražanom, uvijek znaš da će ti dati pravu loptu. Nemaju pravo oni koji govore da ostali igrači u napadu moraju biti njegove žrtve i crnci''', stao je u obranu svog suigrača i idola Zambata.
Najava velikih stvari u Europi s Dinamom bila je 1963. godina, kada je na Zambatin pogon stigao u finale Kupa velesajamskih gradova. Jedan gol Zambate na Maksimiru nije bio dovoljan i Valencia je uzela trofej s ukupnih 4:1. Momčad koja se specijalizirala za kup natjecanja kroz Kup Maršala Tita četiri godine kasnije će napraviti korak dalje.
Spartak, Dunfermline, Dinamo Pitesti, Juventus, Eintracht i Leeds brojalica su koju zna svaki dinamovac u pola noći. Šest teških i u rovu izborenih pobjeda Dinamo su dovele do najvećeg europskog uspjeha u povijesti, a Zambata je u taj pohod ugradio šest golova. U finalu je uzeo loptu na samom kraju utakmice i vodio je skroz do svog golmana Žoge Škorića. Tribine su mislile da je poludio, ali tada je bilo neformalno pravilo da igrač koji je posljednji dirao loptu na utakmici može je nositi doma. Zambata ovu nije nikom htio dati i doma je donio najvrjedniji trofej svoje karijere.
Ne treba zaboraviti ni da je zabio jedini gol na utakmici Celticu, aktualnom prvaku Europe u tada neslužbenom europskom superkupu. Golom u 88. minuti Zambata je donio Dinamu najveću pobjedu u prijateljskoj utakmici ikad, a koliko su Škoti bili bijesni dovoljno govori podatak da im nijedan lokal nije htio primiti dnevnice koje su zaradili za vrijeme boravka u Glasgowu.
Njegov Dinamo nikad nije stigao do titule koja bi potvrdila njenu veličinu, onu prvaka Jugoslavije. Čak pet godina Modri su bili drugi, a u tri navrata su utrku izgubili u posljednja dva kola. Sve to su debelo naplatili u kupu. Zambata je s 41 golom postao najbolji strijelac u povijesti tog natjecanja, a taj rekord dijeli sa Štefom Bobekom.
Posebno su mu draga bila finala. Pobijedio je u njih četiri, a čak šest golova je u tri različita finala zabio Hajduku te dva Budućnosti. Ukupno je u karijeri za Dinamo nastupio oko 350 puta, a prema različitim izvorima zabio je između 200 i 250 golova. Zabijao je Milanu, Ferencvarošu, davao je hattrickove Partizanu, a njihovom najpoznatijem gradskom rivalu u karijeri je zabio sedam golova. S nepune 24 godine postao je i najmlađi Dinamov kapetan u povijesti.
No to nije ni bitno u priči o Zambatinoj veličini i legendi. On je to postao postupcima izvan terena jednako kao i golovima na njemu.
Jerković je Beogradu objasnio što je Hrvatska. Zambata je svijetu objasnio što je Dinamo
Često se prepričava prepotentnost Leedsovih zvijezda koji su u finale Kupa velesajamskih gradova stigli s idejom da ih od trofeja dijeli samo dvoboj s bezveznom i farmerskom momčadi iz europske provincije.
Jackie Charlton, mlađi brat slavnog Bobbyja, engleskim je medijima prije finala jasno rekao kako nikad nije čuo za taj Dinamo, a ne zna ni gdje je taj Zagreb. Kada je Dinamo slavio u finalu, stigao je do Charltona i ponudio mu gutljaj iz pobjedničkog pehara. Kada je Englez prihvatio taj poziv, Zambata mu je rekao: "Popij i zapamti ovaj gutljaj. Sada dobro znaš gdje je Zagreb i što je Dinamo".
Dvije godine ranije Dinamo je svladao Budućnost s 2:1 na stadionu JNA i uzeo Kup Maršala Tita. Zambata je zabio oba gola, a kapetan Dražan Jerković dao je jednu od najpoznatijih izjava u Dinamovoj povijesti. Kada je primao trofej usred Beograda od partijskog komesara, rekao je: "Sretan sam što ovaj trofej nosim u kolijevku nogometa na ovim prostorima, naš voljeni Zagreb".
U vremenima u kojima je navijanje za Dinamo bio iskaz ne samo nogometnog nego i nacionalnog identiteta, ovakva izjava je bila i hrabra i luda.
I sve što ikad trebate znati o Dinamu stane u te dvije izjave. Jednu je izrekao Šibenčanin, a drugi Sinjanin, oba Plavi 9. Mangupi s dinaridskog krša pokazali su kako je Dinamo istovremeno bečki školovan i profinjen, ali i sirov i tvrd. Zambata od Jerkovića nije naučio samo kako štopati loptu. Naučio ga je što predstavlja i za koga igra.
"Jedno je, međutim sigurno. Gdje god otišao, više nigdje mi neće biti tako dobro i lijepo kao što mi je bilo u Dinamu", rekao je prije odlaska u belgijski Waregem, pa nastavio: "Dinamo je bio moj san i moja stvarnost, a sve što slijedi bit će čista zarada".
Sa Zambatom je umro Dinamov mit. Ali san o novom još uvijek živi
Zambatinom smrću u povijest je otišao veliki dio Dinamove povijesti. I onaj najljepši, kada je podigao trofej 1967. I onaj tragični, koji je Dinamo pratio idućih pedeset godina, kao da je čekao da u grob otprati svoje prokletstvo prije nego nas napusti. Dinamo danas nema mit koji njegove navijače drži u kolektivnom duhu na misiji njegova ostvarenja.
Nekad se čini da Dinamo nema čak niti snove iz kojih bi mit nastao. Jer mitove mogu stvoriti samo mitski igrači, a oni danas iz Dinama odlaze prije nego što se nauče brijati. Nekad se čini da je Dinamo u limbu u kojem bespomoćno vrti slike kojima se prisjeća slavnih dana. Dinamo živi u prošlosti i predaji puno više nego u sadašnjosti.
Ali nije zabranjeno sanjati. Snovi su besplatni, a navijači su djeca koja sanjaju cijeli život. To je znao i jedan mali dječak iz Sinja koji se preplašio svojih snova, a onda je pokazao svijetu što je Dinamo.